Inženjeri cara Franje Josipa na sve su bili mislili. Probili su cestu da vjekovima ljude služi.
Pod uvjetom, naravno, da je održavaju. A samo budala je ne bi održavala. Slutite, pretpostavljamo, čemu ovakav početak.
No, prije nego nastavimo podsjetit ćemo na jednu kratku vijest iz daleke prošlosti. Godina je bila 1999., datum 8. listopada, a "Slobodna Dalmacija" objavila je članak koji počinje ovako: "U povodu 100. obljetnice izgradnje prometnice Omiš – Radmanove mlinice – Kučiće – Kraljevac – Zadvarje, poznate još pod nazivom ‘cesta cara Franje Josipa‘, u Zadvarju i Omišu priredit će se prigodna svečanost u spomen na taj vrlo značajan komunalni zahvat na ušću Cetine krajem 19. stoljeća."
Program je bio bogat, kako i priliči tako značajnoj obljetnici. Došli su iz Zagreba predstavnici Hrvatsko-austrijskog društva, prošetalo se do spomen-ploče iz 1899. godine, podignute kod kapelice sv. Nikole, pa se otkrila i ploča u čast 100. obljetnice ceste, a održan je i stručni skup s više, kako stoji u članku, zanimljivih predavanja.
Sve je zaključeno izložbom Austrijskog kulturnog instituta pod nazivom "Umjetnost u Beču oko 1900.", uz pljesak nazočnih i napomenu kako cestu valja održavati kako bi i dalje dobro služila i caru i narodu. Skandiralo se "Franjo, Franjo" i u dobrom raspoloženju otišlo kućama.
Nekoliko godina kasnije, cesta se raspala. Zbog kroničnog neodržavanja. Pukla je na stotinu mjesta. Nakrivila se. Više puta mještani su zvali novinare. Pardon, prije novinara zvali su Grad Omiš. Nije naše, rekoše im. Pa su zvali Hrvatske ceste. Nije ni njihovo. Pa Županijske ceste. Je, njihovo je. I ništa ne brinite. Sve će oni to sanirati.
Nakon što godinama cestu nisu održavali, a govorimo o jedva četiri kilometra najkritičnije dionice od Radmanovih mlinica do Kučića, odlučili su je sanirati. Komad po komad. Baš kao što su je nekoć krpali. I svaki put zatvarali. Na nekoliko mjeseci. Da ne služi ni caru ni narodu.
– U zadnjih desetak godina cesta je zbog korektivnih radova, kako oni to nazivaju, bila zatvarana desetak puta. Svake godine po nekoliko mjeseci. I nikad se ništa dugoročno nije riješilo – kaže nam Robert Sovulj, predsjednik Mjesnog odbora Kučiće.
Cesta je i sada zatvorena. Iz dva razloga. Prvo zbog obnove dionice od 400 metara, a možda i 300, ili 250 metara, ne zna se točno koliko, no o tome koji redak kasnije, a potom i zbog nedavnog odrona.
Kada će biti ponovno otvorena, također se ne zna. Radovi su se otegli, spominje se po novome konac travnja kao rok kada će svečano biti otvoreno tih 400, 300, 250 ili koliko već metara ceste, dok u njezinu donjem dijelu planinari tek provjeravaju postoji li opasnost od daljnjih odrona. Kao da to uopće treba provjeravati.
– U samo zadnjih nekoliko mjeseci tri puta su se stijene odlomile i tek pukim slučajem nikoga nisu ubile – veli Sovulj.
Sve ovo što se sada radi, tvrdi, samo su flasteri, a njima trebaju ozbiljni operativni zahvati. Kad već nitko nije pazio da careva cesta kvalitetnu starost doživi.
Cesta se stvarno tako zove. Cesta Frane Josipa. Ukupno je duga dvadesetak kilometara i jedva pet metara široka, a izgrađena je onomad kao jedina poveznica Omiša preko Zadvarja i Imotskog s Bosnom i Hercegovinom. A do izgradnje Jadranske magistrale bila je i glavna veza Splita s ovim dijelom današnje županije.
A bila je, ako dopustite, i lijepa. Baš lijepa. I skladna. Kao vodarica s krčagom na glavi. Iz neke daleke zemlje. Tuđe, reklo bi se u ovoj zemlji.
– Ova cesta zaslužuje konzervatorsku zaštitu, ona bi trebala biti kulturno dobro na ponos čitavom našem kraju, pa, ako hoćete, i turistička atrakcija jer je uistinu posebna. I veličanstvena.
Točnije, bila je takva nekoć, a sada je skroz zapuštena, pri čemu svi ovi kozmetički zahvati doprinose njezinu daljnjem propadanju. Preciznije, nestajanju – tumači Robert Sovulj.
Šetamo se praznom cestom i uživamo. Dišemo. Ceste su najljepše kad na njima nema automobila. A ova je uistinu prekrasna. Čak i ovako stara i onemoćala. Pokopajte me pod borovima mojim, kao da govori.
Jer, upravo joj kopaju prvi grob. Čupaju njezine vace i sipaju beton. Smiju se radnici – imotska neka firma – drago im, ima posla, a bit će ga i još, tek su 400, 300, 250, vrag će znati koliko metara ceste Franje Josipa zapasali. A radovi se, rekosmo, otegli. Jer, kako reče i Petar Škorić, a čuli ste sigurno za Petra Škorića, ako ništa onda znate za onu zgodu s Gotovinom i križem, teren je zeznut, zahtjevan.
Kad su ga iz Mjesnog odbora Kučiće priupitali koji je smisao ovakve obnove ceste i kad će ona napokon biti vraćena ljudima, za koje je i otvorena 1899. godine, odgovorio im je kako Županijska uprava za ceste (ŽUC), kojoj je on ravnatelj, upravlja mrežom od oko 1700 kilometara cesta i kako ih nastoje sve ravnomjerno razvijati "u skladu s raspoloživim financijskim sredstvima".
I kako dionica od Radmanovih mlinica (kod njega se to piše s oba velika slova) do Kučića, bremenita topografskim i geološkim uvjetima, ima čak deset serpentina. I kako je njegov ŽUC pripremio projektnu dokumentaciju za rekonstrukciju geometrije te ceste. I kako će se na svih deset serpentina obaviti proširenje te izvesti nova kolnička konstrukcija i odvodnja.
A ta nova odvodnja posebno je potrebna jer se ona stara, careva, začepila. A začepila se jer je nitko nije održavao. Pa je sad potrebno raditi novu. I graditi ono što je već davno izgrađeno.
Mještani Kučića kažu da im je to neshvatljivo. Sustav odvodnje osmišljen u doba Austro-Ugarske bio je savršen. Savršeno funkcionalan i savršeno vizualan. Ostaci mu se i sad vide. Zijaju zaboravljeni. U najboljem slučaju, služe kao kontejneri.
Usmrđeni i suhi. Jer voda je sebi našla novi put. Kroz Franine potporne zidove. Uziđane od kamena isklesanog za vječno trajanje. A sada nabubrelog. Samo što ne prsne od muke.
Škorić kaže kako će kvalitetan beton sve to riješiti. Samo treba biti strpljiv. Ide se po redu. Dionica koja se sada obnavlja, a riječ je, veli šef ŽUC-a u dopisu datiranom 7. veljače ove godine, o 400 metara ceste, bit će gotova uskoro, dok se za ostatak mora čekati ishođenje građevinske dozvole.
Kad će to biti, ne zna se, ali se očekuje, kaže Škorić, tijekom ove godine. I podsjeća kako je još u veljači 2019. godine na sastanku kod župana Blaženka Bobana zaključeno kako će se tražiti sredstva od Hrvatskih cesta za realizaciju nove paralelne ceste Radmanove mlinice (opet oba velika slova) – Kučiće za koju njegov ŽUC već ima idejno rješenje. Ali nema para.
Prema procjeni iz te 2019. godine, vrijednost radova bila bi 58,8 milijuna kuna, bez PDV-a, što bi danas, tvrdi Škorić misleći mudro i na inflaciju, iznosilo oko 12 milijuna eura. Pa precizno zaključuje kako je to "oko tri puta skuplje od rekonstrukcije postojeće ceste". I napominje kako "u zadnje tri godine ŽUC nije dobio ni jednu kunu od Hrvatskih cesta za niti jedan projekt".
Pa sve moraju sami. Jadni. A cijene cementa i željeza otišle u nebo. Evo, samo ovih 400 metara ceste, pardon 300 metara, a možda i 250, koštat će ŽUC čak 305.000 eura. Tako kaže Škorić.
U dopisu koji je poslao Kučićancima 2. siječnja ove godine kaže kako će radovi na dionici od 300 metara trajati tri mjeseca i kako će stajati baš 305.000 eura. I još kaže kako je njegov ŽUC napravio tehničku dokumentaciju za dionicu od Radmanovih mlinica (naravno, oba velika slova) do Kučića, kako će se rekonstrukcija odvijati po fazama, kako je u 2023. godini za tu svrhu osigurano 400.000 eura i kako projektanti procjenjuju kako će kilometar trase na ovoj iznimno zahtjevnoj dionici iznositi milijun eura.
Uh. Ne bi mu čovjek bio u koži.
Zašto cesta godinama nije valjano održavana, zašto je dopušteno da se stari odvodi zaštopaju, zašto su i prema kojim kriterijima pilani borovi uz cestu, zašto su se potporni zidovi nageli, gdje nestaju vace Franje Josipa i zna li on uopće koliko taj kamen vrijedi, zašto se betonom uništava jedna od ljepših i živopisnijih dalmatinskih prometnica i u konačnici zašto u jednom dopisu piše da se obnavlja dionica od 400 metara, dok u drugom, napisanom samo mjesec dana ranije, stoji da je riječ o 300 metara, i zna li on da ta dionica nema ni 400 metara, ni 300 metara, nego jedva 250 metara, kako smo na licu mjesta provjerili, i da nipošto nije isto kad 305.000 eura platiš za 400 metara, za 300 metara ili 250 metara ceste, pitanja su na koja Škorić, čuveni ratni križonoša, donedavni šef splitskog HDZ-a i ravnatelj ŽUC-a, ne odgovara.
A mještani Kučića, sela s više od 600 stanovnika, šize.
– Svima su puna usta revitalizacije Zagore i ruralnog razvoja, a naše selo, koje stvarno živi punim plućima, koje ima školu s 80 učenika, vrtić pun djece, skoro 30 kuća s bazenima, najmoderniji starački dom u županiji te nekoliko ozbiljnih malih firmi, najbolji je primjer kako to u stvarnosti izgleda.
Samo riječi, riječi, riječi, a zapravo ni jednu običnu cestu nisu u stanju održavati prohodnom i normalnom. Pustimo sad priče o zahtjevnosti terena, to je za malu djecu, kako Franji Josipu prije sto godina nije bio zahtjevan – grinta Robert Sovulj u ime svih svojih sumještana.
Spominje da su dosad milijuni bačeni na krpanje ceste kojom ljeti dnevno prođe više od 4000 vozila. I na stotine biciklista.
– Ako ovaj komadić što ga sad rade, i to ne znam prema kojem kriteriju jer ima na cesti puno kritičnijih dionica, košta 300 tisuća eura, onda mi je jasno kad možemo očekivati da će čitava cesta biti gotova – zdvojno će Sovulj.
Bit će. Tješimo ga. A za sto godina od toga dana, uvjeravamo ga, u "Slobodnoj Dalmaciji" bit će objavljena i kratka vijest koja će početi ovako: "U povodu 100. obljetnice rekonstrukcije prometnice Omiš – Radmanove mlinice – Kučiće – Kraljevac – Zadvarje, poznate još pod nazivom ‘cesta ravnatelja Petra Škorića‘, u Zadvarju i Omišu priredit će se prigodna svečanost u spomen na taj vrlo značajan komunalni zahvat na ušću Cetine sredinom 21. stoljeća."
Program će biti bogat, kako i priliči tako značajnoj obljetnici. Doći će iz Zagreba predstavnici Hrvatske demokratske zajednice, prošetat će se do spomen-ploče iz 2023. godine, podignute kod kapelice sv. Nikole, pa će se otkriti i ploča u čast 100. obljetnice rekonstrukcije ceste, a održat će se i stručni skup s više, pisat će u članku, zanimljivih predavanja.
Sve će biti zaključeno izložbom Hrvatskog kulturnog instituta pod nazivom "Betonizacija bečke umjetnosti oko 1900.", uz pljesak nazočnih i napomenu kako je prava sreća što cestu Franje Josipa godinama nitko nije održavao.
