StoryEditor
ZagoraŽIVOT NA SELU

‘Odgojili smo se na Cetini, a tako će i naša djeca!‘: u Blatu se u zadnjih deset godina događa ‘baby boom‘, napunili se i vrtić i škola

24. kolovoza 2020. - 19:46
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Ako usporedimo zadnja dva popisa stanovništva vidljivo je da Splitsko-dalmatinska županija prednjači po padu broja stanovnika, a najveće "klizište" od čak sedam posto bilježi se u selima Dalmatinske zagore. Ili bar u nekima…

U Blatu na Cetini ili u prošlosti Blatu od Radobilje nemaju takvih problema. U zadnjih desetak godina bilježe pozitivan prirodni prirast, pa od četiristotinjak tamošnjih stanovnika, statistika kaže, svako je četvrto dijete.

- Živjeti u Blatu nije samo egzistencijalna potreba već i privilegij. Ovo stapanje mosorskog dolita i rijeke Cetine rađa prekrasnom prirodom i idealnim životnim uvjetima. Osim toga, izgradnjom "Dalmatine" približili smo se i većim gradskim centrima. Imamo i školu, iako samo za prva četiri razreda, a tu je i vrtić i malonogometno igralište, jednostavno nas je krenulo. Stotinjak djece u tridesetak mladih obitelji čija je prosječna dob trideset pet godina, podatak je koji govori sam za sebe - ističu supružnici Mario i Anita Bartulović, očito zadovoljni demografskim prilikama u svom selu.

Ne žale se, kao što je to običaj kod Hrvata, vole svoje mjesto i ne žele ga napustiti ni po koju cijenu. Kažu, odgojili su se na Cetini, a tako će i njihova djeca, a nadaju se i djeca njihove djece. Tako 39-godišnji Mario radi u makarskom vodovodu u Zadvarju, a osam godina mlađa supruga u obližnjem dućanu. Sada je na porodiljnom jer s troje malene djece nije lako izići na kraj.

Sličan baby-boom bilježi se, kažu početkom devedesetih, kada se u samo dvije godine rodilo dvadesetak djece i manje-više svi su ostali na selu.

- Od 2010. do 2013. godine oženilo se nas petnaestak momaka. I oni su zajedno s obiteljima ostali živjeti u Blatu. Kada bi nas još pratila odgovarajuća populacijska politika i bolja skrb za djecu, gdje bi nam bio kraj - dodaje Mario Bartulović.
Majka četvero djece, 33-godišnja Marina Lasić, voljela bi barem jedan parkić za djecu. Prostora ima, samo što u gradu Omišu kojem administrativno pripadaju, očito nemaju sluha za potrebe blatskih roditelja i njihove djece. Malo im, veli, šteka i s vrtićem.

Radi na pola radnog vremena, odnosno imaju samo šestosatni program.

- Ne bi bilo zgorega da imamo produženi desetosatni program, isključivo radi roditelja koji rade, a tek da imamo nogostup do škole, nitko nam ne bi bio ravan. Malo nam za sriću treba - tvrdi Marina, sretna što živi u Blatu koje ne bi mijenjala ni za koje mjesto na svijetu. To što oni imaju u selu, malo se gdje nađe.

Od svih prednosti, zajedništvo je ono najbitnije. Ljeti dane upotpunjavaju kupanjem, raftingom i gradelavanjem uz Cetinu, a za zimu kažu da im je nekako ugodnije oko srca nego što im je to za vrućih ljetnih mjeseci. Umjesto romantičnih ljetnih okupljaju na rijeci, dane provode oko komina. Svaki vikend kod drugoga.

- Bude ludnica. Takvog zajedništva nećete nadaleko vidjeti - uskaču supružnici Josip i Paula Bartulović. Paula je zamijenila omiške kale blatskim zelenilom. Omađijala je Cetina. Nagledala je se i na njezinu ušću, a opet, nekako joj je ljepša i prirodnija s druge strane Mosora.

- Bila je to ljubav na prvi pogled. Zadivila me ova priroda i od tada ni makac. Što se tiče djece i njihovih potreba, sve nam je nadohvat ruke - govori Paula, netremice gledajući gdje su djeca. Jer Cetina je prevrtljiva, kao žene, čuli smo između redaka među muškom čeljadi, čija imena radi mira u kući nećemo spominjati. Ona je u jednom trenutku plaha, mirna prava majka i hraniteljica, a trenutak kasnije brza, nosi sve pred sobom, jednostavno opasna za život, smije se muškadija na pristojnoj udaljenosti od svojih boljih polovica.

Vratimo se mi djeci. Ove godine u prvih osam mjeseci u Blatu se rodilo petnaest djece, a do njezina kraja očekuje ih se još pet.

- Evo sada mi, tobože otpisani i kritični seoski momci, držimo selo. Kod mene ih je četvero i to sve sinovi. I kod prijatelja Puvajke isto sinovi. On s pedeset i pet na leđima ima sina od šest godina, a kod mene najmlađi star šest miseci. Oni nekada na glasu pametni, obrazovani, skroz podbacili. Kod njih dice ko nekada na sportskoj prognozi, jedno, rijetko dvoje, a često nijedno. Oni bi da priko laptopa onako virtualno prave dicu, ali ne ide to tako. I oni pametni, a mi glupi. Ja sam se ponudio omiškim gradskim vlastima da popravim lošu demografsku sliku u gradu na ušću Cetine, za muške uzimam petsto eura, dok za žensku dicu pitam dvista eura manje. Obećali mi stan i hranu, samo se oko love nismo usuglasili. Nude manje nego što pitam, tako da od posla za zasad ništa - utaman će Ivica Franić-Jurić i nastavlja u istom tonu:

- Oženio sam se prije četrnaest godina i kada su moji vršnjaci već nekoliko godina bili u braku, ja sam tek "upao u trapulu". Bome oni stali na jedno ili dvoje dice, a ja u par godina sve nadoknadio i prišiša ih. Zato, ovako napiši, upućuje nas Jurić, cila općina Šestanovac nema dice koliko ih ima u(Bi en Si), mislim Blatu na Cetini. Triba još provesti testiranje u svezi glede korone. Ne to jesmo li zaraženi, nego da vidimo koje i kolike rezultate je dala izolacija za vrijeme COVID-a 19 - smije se Ivica Franić, rukom pokazujući na Marinka Madunića Puvajku, najstarijeg mladog oca.

- Da sam se oženio koju godinu ranije ima bi ih dvanaest, a ovako tek dvoje. Nema stajanja. Dica su nam sve, na njima je budućnost kakva-takva, nadam se bolja i sritnija. Molimo Boga da nas bude još i više. Odavno u selu nije bilo ovoliko dičjeg plača i smija, a gledaj i slušaj danas. Samo ovde u ovoj Zlatnoj dolini, kako laskamo našem mistu, više je dice nego što ih ima od Srijana do Zagvozda. Trnbusi su isto jaki, ali šijemo ih bar za pedeset mališa - nabraja Madunić.

Osim domicilnog stanovništva, vraćaju se i pojedine obitelji iz susjednih gradova. Koliko je Blaćana za boljim životom otišlo u Njemačku, toliko se mladih obitelji vratilo iz Splita i Trilja u Blato.

U brojno stanje povratničkih obitelji uputio nas je Ivica Perišić-Kiso, također jedan od "starijih" roditelja zaslužnih za demografsku eksploziju u mjestu.

- Za sada su to tri obitelji, a nadam se da će ta brojka uskoro biti veća. Ni naše selo nisu zaobišli globalni modernizacijski procesi. Stoga je živjeti u Blatu u neku ruku bolje nego u Splitu ili Omišu. Ovdje imate ono što oni nemaju, a žude za tim. To su prvenstveno mir, tišina i nedirnuta priroda. Nama se nije problem zaletit do splitske Rive, obići koji trgovački centar i opet natrag. Čovjeku iz grada malo je teže, a to se pokazalo za vrijeme ove nesritne bolesti kada su naša sela preplavili nepoznati ljudi - niti im znaš ime ni porijeklo. Na prvu nas zbunilo, nekako nam poremetilo koncepciju, a opet triba i njih razumit.

Eto to ti je cila pamet. To je ono zbog čega danas svjedočimo obiteljskoj renesansi u Blatu i nadam se da će demografske prilike u našoj Zlatnoj dolini uskoro biti još i bolje - zaključio je Kiso.

Prema kriterijima OECD-a, Hrvatska je 2001. godine imala 47,6 posto seoskog stanovništva, dok je deset godina kasnije taj broj pao na 39,1 posto. U Blatu vjeruju da će idući popis 2021. značajno promijeniti lošu statističku sliku u korist ruralnih područja, ako ne u globalu, onda u njihovu selu sigurno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. kolovoz 2020 20:05