Iz ljeta u ljeto turisti koji dolaze na Jadran sve su probirljiviji. Mnogi su od njih oduševljeni našom hranom, a kad ona još nosi prefiks "eko", onda su je spremni i masno platiti. Jesmo li zdravu prehranu, otvaranjem male Hrvatske svijetu, prihvatili kao nešto čega se uistinu moramo pridržavati i što ćemo u konačnici platiti više od namirnica koje ne spadaju u tu priču?
– Krenimo od samog pojma zdrava prehrana, koji mi nutricionisti ne volimo koristiti. Naime, to bi automatski značilo da vam takva vrsta hrane jamči zdravlje, potpuni izostanak bolesti, a takvo što je nemoguće reći. Tako da je takvu vrstu prehrane bolje nazivati prikladnijom, boljom ili zdravijom, a to ona uistinu i jest – kaže naša poznata nutricionistkinja Dragana Olujić.
Hrane li se posljednjih godina naši ljudi zdravije i biraju li radije hranu iz ekološkog uzgoja? I ima li takav uzgoj perspektivu u Hrvatskoj?
– Dakako da ima. Kao društvo smo sve više toga svjesni. No, odmah treba razlučiti pojmove ekološki uzgojene hrane i one koju zovemo industrijskom i domaćom. Ekološki uzgojena hrana je ona pri čijoj se proizvodnji poštuju iznimno strogo uspostavljeni procesi. Ona je uzgojena na zemlji koja je jako čista, nije zagađena otpadnim vodama i pesticidima, tretirana bilo kakvim poljoprivrednim pripravcima sintetskog podrijetla.
Cijeli proces ekološki ili organski uzgojene hrane od polja do stola strogo je kontroliran, pa je u konačnici zato vrlo zahtjevan i skup, što na koncu diže cijenu eko proizvoda za krajnjeg potrošača. Zato takvih proizvođača i nema previše. Na koncu, ni konzumacija ekološki uzgojene hrane nije jamstvo da se nećete udebljati ako jedete neumjereno i općenito se nepravilno hranite – objašnjava naša sugovornica i konstatira da su bez obzira na to ekološki proizvodi sve popularniji.
Dapače, turisti su shvatili da smo bogomdana zemlja za takvu vrstu proizvodnje. Bioraznolikost je naša velika prednost, kao i gotovo potpuno nedirnuta područja bez ikakve industrije.
– Zašto nas stranci tako vide? Pa zato što je ovo Mediteran i jer tu raste sve osim banana. Za ekološku proizvodnju idealna su ona područja Hrvatske na kojima nema slivnih voda, koje nerijetko nanose razne vrste otpada.
Što se konkretno Dalmatinske zagore tiče, prednost je ovog podneblja čija je zemlja u odnosu na Slavoniju ili Liku vrlo škrta, pa ne može ponuditi baš sve i svašta, ta da se tu uzgajaju neke poljoprivredne vrste kojih drugdje jednostavno nema. Rastu samo na tih nekoliko tisuća četvornih kvadrata. Mislim tu na bijelo grožđe i blitvu, neke vrste kupusnjača. I to u svakom smislu treba iskoristiti – kaže naša sugovornica.
Eko namirnice sve se češće nalaze na jelovnicima naših restorana.
– Da, i one su sve popularnije kroz gastronomsku priču o našoj hrani općenito. No, ako građanima u svakom trenutku nije dostupna ekološki uzgojena hrana, mogu konzumirati domaću, koja je u svakom slučaju puno bolji izbor od industrijske, koja je puna konzervansa.
A i tu na koncu postoje razlike: strani trgovački lanci primorani su poštovati visoke standarde u proizvodnji industrijske hrane, za razliku od naših trgovaca koji još nisu zaslužili te certifikate. Inače, u ekološki uzgojenoj i domaćoj hrani uključeni su oni vrijedni nutricionistički sastojci koje industrijska hrana jednostavno nema – veli na kraju magistra nutricionizma i direktorica tvrtke "Nutricionist" Dragana Olujić.