Posljednjih dana rujna godine 1943. njemačka je vojska pokrenula u Dalmaciji ofenzivu da zauzme teritorije koje su nakon pada Italije privremeno zaposjeli partizani, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Prodirući prema Splitu, u kojem su kratko (18 dana) stolovali partizani, pripadnici njemačke SS divizije "Prinz Eugen" počinili su koncem rujna jedan od najgorih ratnih zločina u Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu. Njemačka SS divizija popalila je Trilj i niz sela triljskog i sinjskog kraja, pobivši pritom oko 500 seljana Košuta, Brnaza, Garduna, Turjaka, Jabuke, Velića, ali i Lećevice i Muća, pisao je Jurica Pavičić 2013. godine, te nastavlja:
Samo nekoliko dana kasnije, pripadnici SS divizije "Prinz Eugen" od vlastitih će hrvatskih saveznika dobiti veliku počast. Naime, onog časa kad ustaše uđu u Split i uspostave kratkotrajnu devetomjesečnu vlast, učinit će ono što kod nas radi svaka vlast: promijenit će imena ulica.
Jednu od ulica u našem gradu – onu koja se prije rata zvala 11. puka − ustaše će nazvati Ulicom SS Divizije prinza Eugena. Igrom slučaja, to je ulica u kojoj ja danas živim. Moju ulicu − ukratko − ustaše su 1943. nazvali po postrojbi koja je svega nekoliko dana ranije diljem Zagore masakrirala hrvatske seljake, pisao je Pavičić - cijeli tekst OVDJE.
O nemilim događajima pisao je i Antifašistički vijesnik i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske:
U ožujku 1944. na području Cetinske krajine, njemačke i kvislinške snage; čiji su sastav činili dijelovi: 14. puka 7.SS „Prinz Eugen“, 369. hrvatske legionarske „Vražje“ i 118. lovačke njemačke divizije, te dijelovi iz satnija 27. ustaške bojne od Aržana i satnije 6. bojne 9. posadnog Zdruga sa Hana kod Sinja, vodile su oružane borbe protiv štabova i partizanskih jedinica: Dinarskog i Mosorskog odreda i 3. (10.) dalmatinske brigade.
U tim žestokim borbama jedna i druga strana bilježile su velike gubitke u ljudstvu i materijalnim sredstvima, dok neprijateljske oružane snage nisu odlučile da poduzmu široku ofenzivu, iz svih pravaca, protiv štabova i jedinica NOV i POH na području Podkamešja, 28.ožujka 1944.
Štabovi partizanskih jedinica, uvidjevši, da će pred naletom mnogo jačeg neprijatelja naći se u okruženju (obruču), da ne bi bili uništeni, odlučili su; da se pregrupiraju korištenjem pogodnosti zemljišta, i povuku, uz vođenje odsutne obrane, s povoljnijih položaja, pri samom vrhu Kamešnice, gdje su vladale teške vremenske neprilike.
Tek tada, kada su partizanske jedinice zauzele sigurnije položaje, primijetili su velike oblake dima u pravcu s. Otoka. U prvi čas pomišljalo se, da su kuće zapaljene od djelovanja neprijateljskog topništva. Međutim, nedugo iza toga počele su gorjeti i druga sela Podkamešja.
U desetak sela Podkamešnice streljano je i spaljeno oko 1400 ljudi, žena i djece:
Rudi – 271
Otoku – 220
Podi – 107
Voštanama – oko 400
Krivodolu – 96 itd.
Vojska je napravila obruč oko sela. Stanovci su nabijeni u kuće, te su zatim izrešetani mitraljezima. Nakon toga su kuće zapaljene. Rijetki svjedoci su preživjeli, uglavnom djeca zarobljena ispod mrtvih.
Zapovjedništvo 27. ustaške bojne iz Sinja, 1. Stožeru ustaške bojnice u Zagrebu, piše:
„28.3.1944. njemačke trupe … prilikom poduhvata pravcima: Sinj – Han – Obrovac – Gala – Ruda itd., izvršili su strahoviti i užasan pokolj među najčišćim hrvatskim življem …“. Ova ustaška bojna očito svoje saveznike nazivaju koljačima i palikućama, a da im pri tome nije palo na pamet da napišu, da je njihova jedna satnija sudjelovala u pokolju civila u s. Voštane, gdje je na najsvirepiji način pogubljeno oko 400 stanovnika, svih uzrasta.
U izvještaju Ravnateljstva promidžbe za Dalmaciju od 3.4.1944.g. govori se o zvjerstvima koja su počinili SS odredi, na 2007 osoba.
U izvještaju Štaba 8. korpusa od 5.4.1944.g. o akciji Nijemaca na prostoru oko Mosora i Kamešnice, „…a prema podacima kojima do sada raspolažemo, broj žrtava iznosi 1804 osobe…“.
U brzojavu njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj komandi Wermachta od 26.4.1944.g. kaže se: „…procjenjuje se da je ubijeno oko 3000 Hrvata oba spola…“.
Državni tajnik Nardelli iz Ministarstva vanjskih poslova NDH, u dopisu od 5.9.1944.g. ističe: „…u pokolju koji su izvršile postrojbe SS divizije „Prinz Eugen“ u cetinskoj i poljičkoj krajini… …broj žrtava ovog masakra penje se po primljenim podacima oko 3000, uglavnom žena, djece i staraca…“.
(Svi citirani dokumenti nalaze se u državnom arhivu u Splitu)
Surađivali su s ustašama!
Osim Zagore Nijemci su pobili i 69 civila iz Mravinaca i Majdana, koji su na području današnjeg Splita 3, u tadašnjem Splitskom polju, počinili pripadnici njemačke 7. SS divizije “Prinz Eugen”.
Toga 27. rujna 1943. Josipa Crnkovića od smrti je spasila samo činjenica što je imao 13, a ne 14 godina, jer su Nijemci iz skupine zarobljenih mještana Mravinaca i Majdana izdvojili i pobili sve muškarce od 14 do 60 godina. Upravo je Josipov otac vodio pregovore s njemačkim oficirima da poštede život makar ženama i djeci: tim pregovorima nije uspio spasiti život sebi i drugim muškarcima, ali jest svom sinu.
Pokolj u Splitskom polju tek je jedan od niza ratnih zločina koji su u rujnu 1943. vojnici 7. SS divizije “Prinz Eugen” počinili nad civilima podmosorskog kraja, u kratkom intermezzu između kapitulacije Italije i njemačkog ulaska u Split. Danas 83-godišnji umirovljeni inženjer Josip Crnković – koji je radni vijek proveo kao radnik i rukovoditelj “Dalmacijacementa” – tih se dana javno prisjeća, kako kaže, iz želje da se razjasne neke povijesne nedoumice vezane uz taj zločin.
S gospodinom Crnkovićem razgovor je vodio naš Damir Pilić u rujnu 2013. godine.
– Lani sam čitao izvještaje s obilježavanja godišnjice pokolja pod Kamešnicom, pa sam vidio da novinari nagađaju tko su počinitelji, spominju se i četnici... – kaže nam Crnković na početku razgovora, te odmah ističe: – Kratko i jasno: to su bili njemački vojnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”.
» Možda je do zabune došlo zato što su počinitelji pokolja, prema iskazima preživjelih, govorili hrvatskim jezikom?
– Naravno da su govorili hrvatskim jezikom, odnosno srpskim, kad su to bili Nijemci iz Banata, folksdojčeri.
» Možete li nam rekonstruirati događaje iz tih dana, koji su završili pokoljem civila iz Mravinaca i Majdana?
– Koji dan ranije, početkom rujna 1943., kapitulira Italija. U tom trenutku Nijemci svoju 114. diviziju drže na liniji Zadar–Knin, a SS diviziju “Prinz Eugen” na liniji Metković–Mostar, tako da Nijemci nisu imali svojih jedinica između Knina i Mostara. Nakon kapitulacije Italije, oba njemačka komandanta pozivaju Talijane da se predaju njima, a ne partizanima, kako partizani ne bi došli do talijanskog oružja. I tada se u Mostaru od divizije “Prinz Eugen” formira bataljunska grupa “Hildenbrandt”, s majorom Petersenom kao zapovjednikom.
» Što je bio njihov zadatak? Kako su završili u Mravincima?
– Iz Zagreba su dobili deset transportnih aviona da se iz Mostara prebace u Sinj, zarobe Talijane i uzmu im oružje, te krenu za Split. I oni su krenuli iz Sinja za Split, ali je 4. bataljun 1. puka divizije “Prinz Eugen” u Dicmu naletio na partizansku zasjedu: tu je bio jedan bataljun 3. dalmatinske brigade koji je razbio Nijemce. To je bilo 9. i 10. rujna, a Nijemci su tek 14. rujna uspjeli iskrcati 2. bataljun 1. puka. S njima je bio i ustaški ministar Edo Bulat, koji je nakon ulaska Nijemaca u Split trebao formirati civilnu vlast u gradu.
» Možemo li se vratiti na taj okršaj u Dicmu? Kažete da je tu bio razbijen jedan bataljun divizije “Prinz Eugen”?
– Dalmatinski partizani su u Dicmu desetkovali taj njemački bataljun. Mene je mater taman poslala u Sinj po kruv, i kad sam prolazio most u Dicmu, vidim ispod mosta tri reda mrtvih tijela. Kasnije sam vidio izvještaje njemačkih oficira, po kojima je tu ubijeno 300 Nijemaca. A cijeli bataljun je brojio 800 ljudi, tako da su tu Nijemci izgubili 40 posto ljudstva. U vojsci se i gubitak od deset posto ljudstva smatra velikim, pa možete misliti kako su Nijemci doživjeli taj poraz.
» Je li to razlog kasnije okrutne odmazde vojnika divizije “Prinz Eugen” nad dalmatinskim civilima?
– Ne znam što im je bio razlog, ali po mojoj ocjeni ta divizija “Prinz Eugen” je bila sastavljena od 15.000 ubojica. I onda se ta divizija dvije godine poslije preda u Bleiburgu i traže da se s njima postupa po ratnom pravu i međunarodnim konvencijama! A oni se toga nisu pridržavali, nego su radili ratne zločine! Samo je njihov general osuđen na smrt, a vojnici su pušteni.
» Da se vratimo u 1943. godinu. Došli smo negdje do sredine rujna: Talijani su kapitulirali, u Splitu vlast preuzimaju partizani, ali njemačke snage se približavaju?
– Nijemci su 24. rujna dobili tenkove i tu je došlo do loma: partizani su se morali povući i Nijemci se 26. rujna probijaju preko Mravinaca na Kamen. Dok su prolazili kroz Mravince, partizani su pucali po njima s Mosora, pa je major Petersen stavio nas civile oko sebe, i tako se probio do Kamena. Kasnije sam gledao njegovu zapovijed za taj dan: spominje samo svoje snage i zadatke, a nema ništa o zarobljenicima i postupanju s civilima. Da je Carla del Ponte vidjela tu zapovijed, ne bi mu mogla ništa dokazati.
» Vi ste u tom trenutku već zarobljeni?
– Kad su Nijemci osvojili Klis, bombardirali su Solin i Majdan. Mi smo bili u Majdanu, pa nas je otac skupio i doveo u Mravince da nas sakrije. I Solinjani su također pobjegli u Mravince, bilo nas je stotinjak sve skupa. Iskopali smo bunkere kod potoka Trstenik i tu se sakrili. I tog 26. rujna dolazi nam jedna žena, trči i viče: “Biž’te, ljudi, idu Nijemci i kolju!” A moj otac se čudi: “Ma kako kolju, to je civilizirana vojska.” On je bio austrijski vojnik u Prvom svjetskom ratu, pa mu je ostala ta neka vojnička ideja o Nijemcima. I tu su upali Nijemci.
» Što se onda dogodilo?
– Uhapse mi oca, a nas odvedu na stranu: mene, tri moja brata, mater i još jednu ženu. Moj otac je mislio da će nas Nijemci željeti ponijemčiti, kao što su nas Talijani htjeli talijanizirati, tako da je zadnje što mi je rekao kad su ga odvodili bilo: “Sine, zapamti da si Hrvat.” I to još pamtim.
» Niste više vidjeli oca?
– Moj otac je pregovarao s njima, objašnjavao da među nama nema partizana, kao što stvarno i nije bilo, osim jednoga – sin Stipe Gizdića, ne znam kako se zove. Otac im je tumačio da su to sve obiteljski ljudi, ali nisu ga slušali, jedino je uspio da puste žene i djecu. A sve muške od 14 do 60 godina su odveli na neku livadu, njih 80. Tu noć, s 26. na 27. rujna, odveli su ih na spavanje u Kamen, i onda su ih 27. rujna strijeljali kod bivše Vojne bolnice u Splitu, kod one zgrade “Krstarice”. Na tih 80 zarobljenih civila bilo je samo šest Nijemaca, tako da je njih 11 preživjelo strijeljanje i kasnije su se digli i otišli, a 69 ljudi je ubijeno. Tu su ubili mog oca. Mene je spasilo to što sam imao 13 godina. Da sam imao 14, ubili bi i mene. Dugo mi poslije Nijemci nisu bili ljudi.
» A danas?
– Odavno ne mrzim ni Nijemce ni Talijane. Ne mrzim nikoga.
» Jesu li SS-ovci iz divizije “Prinz Eugen” imali na terenu kakvu pomoć od naših ljudi?
– U Dicmu su surađivali s ustašama. Pa rekao sam vam da je s njima bio i ustaški ministar Bulat.
