StoryEditorOCM
ZagoraIZVRSNI BOŽE

Mladi genijalac iz Voštana u svom selu nema prijatelja, pa je postao pastir, klesar i - inovator: Naučit ću vršnjake da kroz igru nauče cijeniti rad

Piše Mladen Nejašmić
26. prosinca 2021. - 08:39
'Životinje vas ne pitaju je li vama hladno, one moraju jesti. One su othranile i školovale mene i moju braću', izravno će učenik osmoljetke iz TijariceNikola Vilić/Cropix

Naša djela su naši spomenici – stoji "špicom i macom" uklesani natpis u kamenu tik do kućnog praga 12-godišnjeg čuda Bože Vukasa iz zaseoka Ljut nedaleko od Voštana, koji je na nedavnoj "Enter konferenciji", održanoj u sklopu Centra izvrsnosti u Splitu, predstavio svoju društvenu igru "Neradnik", odnosno, kako Bože kaže, kako od neradnika stvoriti radnika.

Premda takav plan nije pošao za rukom ni starijim ni umnijim ljudima od podkamešničkog inovatora, vrijedilo se potruditi.

– Upravo tako. Budući da živim tu gdje živim, daleko od svega i svakoga, a najviše od prijatelja, kojih u selu zapravo i nemam, smislio sam način kako da se zabavim. Na pamet mi je došla ideja da napravim društvenu igru. Za nekoga možda kompliciranu, ali kada se ušemite, shvatit ćete da to uopće nije.

Znači, radi se o okomitoj kartonskoj platformi dimenzija četrdeset puta dvadeset centimetara na kojoj se nalazi reljefni prikaz graditelja piramide.

Učinilo mi se glupim da to budu ljudi, pa sam u svom umjetničkom zanosu čovjeka zamijenio okruglim pilićima. Za igru podijeljenu na stotinjak razina, čiji je primarni cilj izbaciti neradnike i time olakšati radnicima nesmetanu gradnju piramide, potrebne su i karte, njih trideset i šest.

image
'Na pamet mi je došla ideja da napravim društvenu igru, i to na način da s vrha piramide pokosimo faraone, odnosno - neradnike', ističe Bože Vukas
Nikola Vilić/Cropix

Igra nije koncipirana na način da dobijemo pobjednika, nego se igra timski od jednog do šest igrača. Nakon podjele karata, onaj koji osvoji jednog od šest faraona ima pravo igrati s vrha platforme kako bi malene piliće sa sunčanim naočalima ili neradnike pokosio, odnosno izbacio iz igre.

Paralelno se dižu blokovi za piramidu i tako sto puta. Imamo vrlo komplicirane dijelove igre koje zapisujemo u ovaj bilježnik – ponosan je osnovac Bože na svoj rad, pokazujući nam malenu maketu igre zbog toga što se originalna nalazi u Osnovnoj školi "Stjepan Radić", koju pohađa u devet kilometara udaljenoj Tijarici.

Vjeruje u uspjeh svojeg pothvata, a on bi trebao doći tijekom ove nastavne godine, kada će u županijskom Centru izvrsnosti odlučiti o visini nagrade za njegovo djelo. Nada se najvišem iznosu, od 7000 kuna, koji namjerava utrošiti na printer i kalupe za rezanje, i tako uz pomoć dobrih ljudi pokušati komercijalizirati svoj rad.

– Želja mi je dobiti nagradu kako bih mogao ući u posao. Volio bih da moja poduzetnička ideja danas-sutra osvane i u ponudama knjižara, kako bi je ljudi mogli posuđivati i tamo odakle su je uzeli i vraćati. Šteta bi bila da uzmu, plate dvjesta kuna i nakon nekog vremena bace u smeće.

image
Igru 'Neradnik' osmislio je radnik od malih nogu
Nikola Vilić/Cropix

Također, danas-sutra ovaj moj rad mogao bi završiti i kao računalna igrica. Ideju imam, ali ne da mi se puno zamarati virtualnim svijetom, u kojem se trenutačno ne vidim – odmahuje rukom polaznik šestog razreda, snervan na samu pomisao na mobitel i novitade današnjeg načina života. Nije, kaže, protiv tehnike, ali želi da se ona koristi u normalne svrhe.

Za njega mobitel, laptop i televizor ne predstavljaju nikakvu utjehu u vremenu kada je moderna tehnologija "začarala" mnoge njegove vršnjake. I bez mobitela i prijatelja u blizini kućnog praga, Bože Vukas svoju utjehu vidi u kamenu, stablu i papiru. On za sebe kaže da živi u stvarnosti, u životu u kojem je najvažnije naći kompromis.

– Ono što mi fali svakako su prijatelji. Budući da ih nema u selu, njih sam našao u Centru izvrsnosti matematike u Splitu, čiji sam polaznik od prošle godine. Tu sam se pronašao. Iako tamo idem samo subotom.

Do Trilja me prebaci otac i onda hvatam bus za Split. Tamo sam stekao krug istomišljenika, onih koji rezoniraju i funkcioniraju isto kao ja. Ipak mi se priličnije čini reći, slično kao ja.

Jer moj radni dan počinje s kravama, koje po snijegu i kiši, hladnoći ili vrućini, vodim u pašu i uvijek s knjigom pod rukom. Moja se obitelj oduvijek bavi stočarstvom. Imamo dvadesetak krava i svaki dan životinji treba dati jesti. Evo vidite, još ima uokolo snijega, ali životinje vas ne pitaju je li vama hladno, one moraju jesti. One su othranile i školovale mene i moju braću – kao veliki govori 12-godišnji Bože, te dodaje:

– Imam ja i drugih hobija. Izrađujem predmete u glini, volim crtati, za što sam dobio i nagradu na "Lidranu", a naslijedio sam stolarski i graditeljski talent od oca i pradjeda. Dok su oni gradili crkve, izrađivali gusle i drveno pokućstvo, ja podižem suhozide.

image
Poruku koja govori više od ispisanih riječi u kamen je uklesao 12-godišnji Bože
Nikola Vilić/Cropix

Svaki dan odem tu iza kuće i uz pomoć motike vadim kamene gromade iz zemlje i lagano ih slažem. I onaj natpis u kamenu što ste vidjeli iza kuće, sve sam svojim rukama isklesao. Trenutačno sam u fazi izgradnje kućice, ali ništa na prišu. Ono što radim, radim tog trenutka.

Ne planiram ni dva sata unaprijed, a kamoli što ću sutra. Uživam u svom radnom zanosu. Nitko me ne tjera i ni od koga ne tražim pomoć. Jedino što planiram to je da danas-sutra završim fakultet građevinarstva i arhitekture, tu se vidim. Imam dosta ideja u glavi i htio bih ih prezentirati.

Roditelji ne kriju da je još kao trogodišnjak znao nabrojiti i prepoznati zastave 195 država svijeta. Za to su mu bili dovoljni školski udžbenici njegove starije braće. Jednostavno, kaže njegova majka Blaženka, sve upija kao spužva.

– Odmalena je bio zainteresiran za selo, seoske poslove i naše okruženje. Tu se jednostavno našao. Uvijek je nešto radio i sve ga zanima. Odličan je učenik, ima sve petice, i onda se zaključak sam po sebi nameće. Naprosto ga sve podjednako interesira.

Jedini hendikep jest taj što u selu nema nikoga osim naše obitelji. Braća mu studiraju u Splitu, pa dođu samo vikendom ili preko praznika. Fali mu društva, ali on to ne smatra nedostatkom, već prednošću. Druži se sa starijim ljudima. Od njih uči, osluškuje kako se nekada radilo i živjelo na selu.

Možda ga je to i nagnalo da zanimaciju potraži u kamenu, glini, drvu i sada u ovoj igrici. Predan je u svom poslu i veliki radnik. Voli životinje u tolikoj mjeri da je pripitomio divlje mačke – ponosno je mama na svoga najmlađeg sina.

Inovator iz sela Ljuta, podno snijegom "okrečene" Kamešnice, sebe u budućnosti vidi na svakoj društvenoj poziciji, osim u politici. Oni su za njega strano tijelo.

– Bili dobri ili loši, ne umiju oni stvarati nove vrijednosti. Ne može se od drveta koje je raslo da bude držalo za motiku napraviti violina. Tako je i s ljudima – zaključio je Bože Vukas svoju inovativnu priču o stvaranju novih vrijednosti i "eliminaciji" neradnika.

image
Ovčar Medo veliki je Božin prijatelj
Nikola Vilić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. studeni 2022 14:17