StoryEditor
Zagoraponosni na njih

Kanule su suze stare Mladenove majke, Vinkove kćeri, Marijanove sestre i njihovih suboraca na otvaranju murala u spomen na tri imotska junaka. Ovo je priča o njima

6. srpnja 2022. - 23:41

Prijatelju, ja ti svaki dan mislim o onome što je bilo devedesetih, kada smo mi iz Imotske krajine, svaki sa svojim mislima, ali zajedničkog srca, krenuli u obranu domovine.

Ne mogu se ta vremena nikako zaboraviti. I stoga ne čudi da smo mi, evo, ovdje u Grubinama, tu kod škole u Mračaju, di se uče novi naraštaji naše mladeži, baš danas u osvit tridesete obljetnice oslobađanja Golubova kamena iznad Mokošice, a di su poginuli moji suborci iz Treće imotske bojne, otkrili ovaj lijepi mural u spomen na tri naša junaka iz Grubina.

Neka generacije koje dolaze gledaju svaki dan taj mural, gledaju ta tri naša junaka koji nisu dvojili ostaviti kuću, obitelj, diplomu, posao i tek započeti život, pa su uzeli puške u ruke i išli braniti Čavoglave, Slavoniju, Dubrovnik. I eto pogiboše junački, pa neka ostane ova zastava naša trobojnica, njihovi likovi, naš grb ovdje, na zidu oko škole.

Sada mi je srce punije. I ono što smo napisali na muralu, da smo ponosni svi mi u Grubinama i šire na njih, prava je istina. Tko ne bi bio ponosan na tu mladost, na Marijana, divnoga momka, na Vinka Pašića, koji je ostavio ženu i troje malodobne dice i uzeo pušku u ruke, te na našega Mladena, isto tako divnog samozatajnog momka.

To nam je u jednom dahu kazao Marko Kujundžić, pripadnik legendarne imotske Treće bojne, nakon svečanosti otkrivanja velikog murala s likovima trojice Grubinjana – Mladena Jonjića Taje, Vinka Žužula Pašića i Marijana Jonjića Tolje.

image

Mural u spomen na imotske junake Braco Ćosić

Braco Ćosić

Legendarna bitka

Marko je bio začetnik akcije izrade murala, a Denis Kujundžić uz još nekoliko volontera, te uz pomoć općine Grubine i područne škole Mračaj, realizirao je gotovo 19 metara dugački mural. Na otkrivanju murala u petak okupio se, unatoč velikoj poslijepodnevnoj vrućini, velik broj Grubinjana, članovi obitelji poginulih junaka i njihovi gosti. Pristigli su Ana Marija Radeljić, dogradonačelnica Imotskog, Mate Šimundić, predsjednik Županijske skupštine, dožupan Ante Šošić te načelnici imotskih općina.

Mural je blagoslovio mjesni župnik fra Nedjeljko Ćarapić.

Tko su bila i gdje su poginula ta tri junaka – dva iz zaseoka Jonjići, a jedan iz Žužula, jedan od drugoga udaljeni ni stotinjak metara?

– Bio je moj brat Marijan momak ko i svi ostali njegovi prijatelji. Veseo, volio je život. A onda je počela agresija na Hrvatsku. Svaki, ama baš svaki dan govorio je o tome, samo Hrvatska, Hrvatska i ništa više. Naši roditelji – ko roditelji, znate, teška srca su prihvatili njegov odlazak. Imao je tek 23 godine, mlad, neiskusan. Sjećam se dobro, dolazila sam iz Njemačke jer sam gore živjela i radila. Zvali su me još na putu za rodne Grubine da je Tolja poginuo, junački braneći južne granice domovine, kao pripadnik 115. imotske brigade. Nisam mogla vjerovati, mislila sam na njega, roditelje. Bilo je teško, ali, vjerujte, silno se ponosim što je takav junak moj brat – riječi su Višnje Musulin, sestre junaka Marijana Jonjića Tolje.

image

Mural u spomen na imotske junake

Braco Ćosić

– Imala sam tek deset godina kad je tata poginuo. Sjećam se kroz maglu svih tih pojedinosti odlaska mog oca u Treću bojnu, još tamo prema Čavoglavama krajem studenoga 1991. godine. No strašno mi je žao danas, nakon trideset godina, što kao dijete nisam eto bila blizu kuće kada je tata išao prema južnom bojištu, gdje je poginuo. Znam da je mama stalno molila da se tata vrati i da mi pobijedimo u tom ratu, pa sam sa sestrom i bratom stalno to slušala.

I danas, trideset godina od njegove pogibije, ponosna sam. Moj tata je za mene bio poseban junak, a pričali su mi njegovi suborci da je takav bio i na bojištu. I neka ovaj mural, ova njegova slika svjedoči, zajedno s Tajom i Toljom, koje smo mi junake imali u Grubinama. Eto, baš 2. srpnja trideset je punih godina kako ga više nema. Poginuo je na Golubovu kamenu – veli nam u suzama Ruža, kći Vinka Žužula Pašića.

Vinko Žužul Pašić poginuo je u legendarnoj bitki na strateškoj koti Golubov kamen. Taj zloglasni bedem, kako ga nazivaju, oslobođen je u operaciji “Tigar”, koja je počela prvog dana srpnja 1992. godine, u kojoj su sudjelovale Prva, Druga i Četvrta gardijska brigada te osam ostalih postrojbi Hrvatske vojske. Zauzimanje tog područja bilo je iznimno složeno zbog konfiguracije terena, a najzahtjevniju zadaću imala je Treća (imotska) bojna Četvrte brigade, koja je osvojila Golubov kamen, golemi brdski masiv koji je agresoru omogućavao kontrolu jedine prometnice prema Dubrovniku kroz Mokošicu, preko rječice Omble.

image

Mural u spomen na imotske junake Braco Ćosić

Braco Ćosić

Čvrsta odluka

Ondje su tijekom akcije, koja je trajala trinaest dana, i u sljedećih nekoliko mjeseci poginula osmorica njihovih pripadnika: na Golubovu kamenu Vinko Žužul Pašić i Branko Kutleša, na brdu Ćula Joško Novović Tuta i Anđelko Kutleša Baja, na Kutini Mladen Kunac, na Vlaštici Mate Vučak Čigra, na brdu Mrkasin Milan Trutin Šilje, te u Osojniku Mladen Aračić.

– Mladen je bio godinu dana mlađi od mene, zapravo nekako ista generacija. Nitko nije znao u kući da će on ići u rat. Bio je u Zagrebu na fakultetu, studirao je agronomiju i svi smo u kući čekali našeg novog agronoma. Osim toga, bio je izvrstan nogometaš, pravi sportaš. Igrao je za naš klub “Kamen”. No u njemu je stajala čvrsto ta njegova odluka da ide braniti domovinu. Otišao je i prva mu je ratna akcija bila u 83. zagrebačkom dobrovoljačkom bataljunu u Nuštru i Vukovaru, u jednom proboju u Slavoniji.

Poslije se prijavio u specijalne jedinice, djelatni sastav postrojbe MORH-a u Rakitju. Sjećam se dana njegove pogibije, jer je kao teško ranjen 6. travnja prebačen u bolnicu, a umro je 10. travnja 1992. Ranjen je na Kupresu kao pripadnik bojne “Zrinski”. A što kazati za ovaj današnji dan, dirnuti smo i ja i moja obitelj, naša stara majka. Postavljen je ovaj mural baš na pravo mjesto, da djeca svaki dan gledaju te naše junake – veli nam Mario, brat junaka Mladena Jonjića Taje.

Veliki mural otkrili su mladi iz obitelji Jonjića i Žužula, ali i djeca iz njihovih zaselaka. Kanule su suze stare Mladenove majke, Vinkove kćeri, Marijanove sestre, njihovih suboraca. Imotska krajina nikada neće zaboraviti svoje junake. Uistinu, ponosni su na njih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. srpanj 2022 23:41