StoryEditor
ZagoraLISTAMO STARE FOJE

Kako je 1950. izgledao dolazak pravog pravcatog ministra, i to ribarstva, na teren, u današnji Radošić: ‘Ministre, Vice, pomozi, odnesoše mi junicu!‘

6. rujna 2020. - 13:39
Vladimir Dugandžić/Cropix

Idemo dalje s 1950. godinom. Znate kako je danas kad neki ministar dolazi, pa limuzine, pa policija, štićene osobe i tako to. E sad zamislite kako je to bilo kad u neko malo misto dolazi ministar, recimo u Radušiće. Ne znate gdje je to? Evo otkrit će nam novinar u tekstu od 22. listopada.

Uz nadnaslov "Iz sinjske krajine" ide i naslov "Sijelo u Radušićima...". A tko je došao na sijelo, i kako su ga domaćini dočekali, evo priče, koja počinje, što je bio čest običaj te godine, umjetničkim, poetskim prikazom krajolika i ljudi: "Večernji suton već se spuštao i obavijao ono par razbacanih kuća oko škole u Radušićima, a škrta crvena zemlja sitnih planinskih parcela radušićkog hatara dobila je purpurnu boju, kad su se oko škole počeli skupljati Radušićani. Laka bura dizala je pramenje prašine i savijala ju u čudnim spiralama iza zidića i kuća, te mrsila kosu na nepokritoj glavi, ali nije bila hladna, zimska, već nekako svježa nestašna.

Rekoše im da će danas na sijelo doći i Vice Buljan, ministar ribarstva. A ono, ruku na srce, i nije šala. Poznaju oni, istina, Vicu, ta iz njihovog je kraja, ma nekako, kao ipak, on je ministar, pa upravo neznaš kako s njim da počneš razgovor... čovjek se bori da pred ministrom ne izvali onako nešto, što već ne pristoji."

Bog ti sriću da...

I dok su se oni primišljali, jer ministar je ministar, eto Vice na sijelo:
"Zdravo Vice, bog ti sriću da – skide jedan starac kapu i nasmiješi se. On ga je prvi spazio.

– Zdravo, zdravo, kako Mate, a Ilija i ti si tu – počeo se Vice rukovati s njima – a što je novo, suša, pa što možemo... Jedna starica, bit će joj sigurno ne manje od sedamdesetak, a možda i osamdesetak godina, priđe mu bliže da ga bolje vidi (a poznaje ga i otprije), pa se malo ušmrca, otare keceljom suzu i sa svojim drugom izmijeni par riječi..."
I tako, zaboravili oni da je ministar, a pravo za reć, nigdi ni limuzina, pratnje, tjelohranitelja s onim žicama u uhu i sunčanim naočalama. Kaže novinar: "Ili iznenadna pojava, ili što je Vice došao bez ikakvih ceremonija (kako je možda tkogod od Radušićana zamišljao) bilo je razlog da je nestalo onog 'ministra' i ostade samo 'naš Vice'."
Ministar je prešao na probleme, a te godine velika suša i bojkot zemalja socijalističkog bloka doveli su zemlju na rub gladi. Zato mu je jedan rudar iz publike rekao: "Suša nas je toliko osiromašila u hrani, da neznamo kako ćemo izdržat do kraja."
Uslijedilo je Buljanovo objašnjenje kako gladi neće biti i kako će se hrana uvesti iz drugih zemalja...

image
Radošić, ranije poznat i kao Radušići
Vladimir Dugandžić/Cropix



A onda je glad i hranu zamijenio niz drugih tema. Ide priča: "... podiže se malo, koliko mu je klupa dozvoljavala, jedan starac s priličnim brkovima:
– Eto Vice moj, tri sina su mi išla na rad. Kad su mi trećeg uzeli otišao ja do onog šefa od radne snage, pa ga molim i kumim da mi ostavi bar njega u kući za jedno vrijeme, ne bi li skupio ljetinu, jer i otkup je tu i porez, a oni meni, da šta je njega briga za moju kuću. Pa brate moj, jesmo li ljudi, ili neljudi?...

Vice se nato sagne nad notes i poče da zapisuje, a starog potegne jedan susjed u klupi da sjedne, pa mu, onako u povjerenju, reče:
– Eno Vice, bogami, zapisa.
– Nu, nu, tako bog mu da, samo nek zapiše. Tako i valja. Neće nama berekini gaće krojit."
I tako barba s ufanjem gleda u vlast, a Vice je vlast, i kako on to zapisa u svoju bilježnicu, i sigurno će stat na kraj tim berekinima. Al' bilo je pritužbi još, pisao je Vice, pisao...

Zašto jadnu junicu, eno im krava

"Nato ustade mršavi i visoki Mikač pa glasno i s mnogo gestikulacija poče da priča:
– Imao ja otkup mesa i došli mi odbornici da dam junicu. Ja, istina, malo zakasnio s obavezom, ali sam im rekao, da pričekaju koji dan, pa da zamijenim junicu za stariju kravu, jer, ljudi, šteta klati junicu od tri godine, a oni ne! vele nego ti moj Mikaču daj odmah. I odvedoše junicu. Ma žao mi je...
– A koliko smo te čekali? – upita oštro jedan odbornik.
– Ma jest da ste me čekali, ali junice niste trebali odvesti, jer je šteta. Bolje bi bilo staru kravu.
– Kad ste ga toliko čekali, ja da sam bio na vašem mjestu, pričekao bih još dva dana – reče na to Vice – pa bi bila veća korist.

S tim se složiše odbornici, a i Mirkaču bi pravo...
– Baš svaka mu valja što kaže. E lipi moj – prošapta ona stara svojoj susjedi, a stari Jozo Medved, kao da je i on to čuo, zaklima odobravajući glavom."
I sad kraj koji govori kako bi onda, tako i u dane današnje. Kad su izbori, eto ti političara da obećaju i ovo i ono, a kad izbori prođu, e, moj Mirkača, ostat ćeš ti i bez krave i bez junice. Eko zaključka:
"Znam ja drugovi – reče Vice – da sve to treba. Ali ja nebi htio da vam obećam, jer, reći će netko, eto izbori, pa obećava... a obećavam da ću nastojati, da vam pomognem da dobijete ono što vam treba. A vi obećajte, da ćete na dan izbora svi izaći na biralište i svojim glasom potvrditi, da ste istinski graditelji socijalizma.
– Hoćemo Vice, hoćemo! – prolomi se po razredu vika i pljesak, te tada i završi sijelo."

Tako je bilo na sijelu u Radušićima, a bilo je tako i po drugim mjestima širom Dalmacije. Ali vratimo se na tu tešku godinu, kad je glad kucala na mnoga vrata. Natjerala je ta teška situacija Saveznu vladu na donošenje Uredbe o štednji, a istim se problemom u svom pismu bavio i Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.

image
E nego, nema prostorije u kojoj nije bila istaknuta slika nekog rukovodioca. Odličan biznis



E sad, je li barem glad natjerala sve na terenu da poštuju odredbe države i partije?
Na sastanku Narodnog odbora kotara Korčula zaključeno je da "ima slučajeva kada svjetlo bespotrebno gori... I zato je zaključeno da se kod električnih centrala mjesta Korčule i Veleluke ograniči potrošnja električne energije. Ove centrale ne će više davati svjetlo ujutro u trajanju od 2 sata." I još: "Umjesto do 11 sati noću, sve centrale davat će svjetlo samo do 9 sati uvečer."

U 9 navečer gasi sviću

Eto ga na, u 9 navečer gasi sviću, pali šteriku. Ali, ne treba zaboraviti da je problem s energijom Jugoslaviju mučio i do pred sam njezin kraj, pa je i 70-ih i 80-ih bilo redukcija struje, goriva (vožnja par-nepar). Zaključuju Korčulani kako će se i u "putničkom saobraćaju ukinuti manje važne autobusne pruge... narodna vlast će se boriti da smanji i kamionski saobraćaj... ubuduće, svaki materijal koji bude određen za neko selo prenosit će seljaci na konjima, mazgama itd."
Vijest od 9. studenoga poručuje kako se "na području kotara Hvara uspješno provodi borba za štednju". Navode se uspjesi komisije za reviziju robnih fondova koja je pronašla "kod poduzeća 'Tor' u Jelsi višak od preko 3.000 kg brašna i izvjesna količina šećera...

Ljetovalište u Jelsi nije imalo evidentirano 5 svinja, 4 bačve bakalara, 30 kg masti i cjelokupni kontigent sapuna... Komisija je i u poduzeću 'Konstruktor' pronašla višak žitariaca..."
I onda je stigao spas – od kapitalističke bande sa Zapada. Hm, sram ih bilo. Ali, bila je glad, tko će birat odakle je žito stiglo. Vijest od 20. studenoga: "Brodom Makedonija u Rijeku je stigla prva pošiljka hrane iz SAD." Tadašnji američki velposlanik George Alen je na dočeku broda rekao i ovo: "Postavljeno mi je pitanje da li su za ovu hranu postavljeni uslovi. Jedini uslov jest da vaš narod ostane slobodan i nezavisan, dovoljno snažan da upravlja vašom vlastitom sudbinom i da spriječi svakog da vam nameće uslove."

Nakon "Makedonije" uplovljavali su i drugi brodovi krcati hranom koji su Jugoslaviju i doslovce spasili od gladi te daleke i burne 1950. godine.
 

Kad je ‘Veli Jože‘ postao ‘Veli Joža‘


Dana 18. studenoga donijela je "Slobodna" vijest o dovršenju legendarne dizalice "Veli Jože" (zanimljivo, zapravo nevjerojatno, da je u naslovu u "Slobodnoj" dizalica preimenovana u "Veli Joža"!!!). Ističe se kako je dizalica sagrađena u Nizozemskoj, naručitelj je "Brodospas", a može podići 350 tona tereta (navodi se u vijesti da je to oko 70 tisuća vreća cementa). Predaju dizalice obavit će nizozemski stručnjak Piter Veršof, a navodi se kako će nakon svečanosti "Jože" pod hitno podići s dna splitskog brodogradilišta potopljeni brod "Mornar" i ostatke broda "Krivošija", pa nastaviti put šibenske i zadarske luke.

Hvarske solane. I to tri. Plus tvornica sardina


Tri tvornice za soljenje ribe i tvornica sardina! Na jednom otoku? Gdje? Danas nigdje, ali te 1950. bile su sve u pogonu, na otoku Hvaru. Navode se u Novini uspjesi hvarskih ribara. "Najbolje rezultate postigla je seljačka radna zadruga u Jelsi koja je preko plana ulovila 41.000 kg ribe, zatim seljačka radna zadruga u Rudini sa 24.732 kg vanplanskog ulova i seljačka radna zadruga u Zaraću koja je s nedovoljnim sredstvima redovito išla na more i ulovila 6.000 kg ribe preko plana."
I onda rečenica koja je danas nezamisliva: "Na otoku Hvaru su ovog ljeta radile tri solane: U Vrboskoj, Hvaru i Sućurju i tvornica sardina u Vrboskoj." Aj ća...

Barba Mate ima 80 godina, ali i motiku u ruci


Novinari su se stalno trudili pronaći ljude koji sve svoje snage daju za novu zajednicu, pogotovo ako su ili premladi ili prestari... Tako u studenom stiže vijest iz Zadra u kojem se kao "primjer zalaganja na unapređenju poljoprivredne proizvodne pokazao 80-godišnji starac Mate Mihovilović, otac palog borca, iz Rave, u kotaru Zadar – otoci".
A što je napravio barba Mate? Potpuno je sam okopao i obradio 250 maslina i iskrčio zemlju za podizanje vinograda od 300 loza. Uz to se bavi i ribolovom. I prepoznala je to narodna vlast pa ga primjereno i nagradila s 2000 dinara. Zaključak vijesti glasi: "Drug Mihovilović može da posluži kao primjer ostalim radnim seljacima kako se marljivo radi i zalaže na unapređenju poljoprivredne proizvodnje."

Neprijatelji socijalizma šire lažne vijesti


Kakav bombon u Novini od 14. listopada. Naslov: "Kroz Split – Nešto o kriminalitetu". Kaže novinar kako "u posljednje vrijeme u Splitu kruže razne vijesti o pojavi nekih tipova koji noću napadaju mirne građane, oduzimaju im novac i druge vrijedne stvari".
Ali ne samo što postoje ti tipovi, nego i neki "malobrojni neprijatelji naše socijalističke izgradnje nisu mirovali, već su... iskoristili priliku za svoj protunarodni rad sa ciljem stvaranja panike i nesigurnosti u gradu". Udružili se frajeri i neprijatelji socijalističke izgradnje. Treba to hitno sredit!
Pa su ti naprijatelji socijalističke izgradnje pričali kako lopovi naoružani noževima čekaju vlasnike ispod kreveta da bi ih zaskočili kad dođu s napornog rada, ili kako u portunima posipaju prašak za uspavljivanje, pa onda stanare opljačkaju... E sad, bile to priče neprijatelja ili ne, ali u istoj vijesti se navodi kako je 6. listopada oko ponoći "uhvaćeno nekoliko lica ('frajera', kako ih narod naziva), koji su zbilja izvršili nekoliko napada na mirne građane". Navodi se i kako su to B.L., V.I., S.K. i D.S. Nabrajaju im se zlodjela, ali onda stiže i zaključak, kako i treba biti: "Poznato je, međutim, da u društvenom uređenju kao što je naše, tj. u socijalizmu, ne može živjeti onaj tko ne radi. Stoga su potpuno umjesne i opravdane primjedbe koje naši građani postavljaju, naime: odakle ovakvim tipovima, koji nisu nigdje zaposleni, materijalna sredstva za život i novac kojim raspolažu?" A da nisu influenceri?
Bez šale, ali stopa je kriminala začuđujuće velika, barem tako izgleda iz ove vijesti.
Rat je tek završio, revolucija, partija, a ono ubojstva kao na traci. Kaže vijest da su se u "Splitu nedavno desila dva slučaja ubistva, kao i nekoliko provalnih krađa". Spominje se ubojstvo jedne starice zbog krađe, i još jedan takav slučaj, pa prije toga jedno ubojstvo u Glavičinama, pa jedan stravičan zločin na Marjanu gdje je stanoviti Petar "ubio jednog mladića i njegovu vjerenicu da bi im oduzeo novac".

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. studeni 2020 02:42