StoryEditor
Zagora‘pišite, ne može mi bit gore‘

Joakim Turinski ratovao je za državu koja ga je izbrisala: Ostao sam bez svega, ja sam danas posljednji hrvatski prognanik

Piše Lenka Gospodnetić
16. svibnja 2021. - 10:34
Nikola Vilic/Cropix

Prije neg' bilo šta o meni počnete pisati, želim da znate istinu: osuđen sam na dvije godine uvjetne kazne, nepravomoćno, zbog navodnih prijetnji bombom.

Znam tko mi i zašto "pakira", a na ovaj sam razgovor pristao zato šta mi u životu ne može bit gore neg' šta je. U stvari, trenutno mi i nije loše; živim skromno, ali imam duševni mir - donekle. Povratit ću ga u potpunosti tek kad vratim natrag i kat svoje kuće u Kninu koji mi žele oduzeti oni koji me lažno optužuju da bi ga se domogli. Ali neće, dok sam živ. Mogu lagat o meni što god hoće, izdržo sam ja cijeli rat pa ću i sve kazne koje me snađu. A pravna država će nakon toga i mene zaštitit i vratit mi što me pripada - mirno i uvjereno govori Joakim Turinski (73), invalid Domovinskog rata, čovjek koji već sedam godina nema osobnu kartu, a sebe naziva posljednjim hrvatskim prognanikom.

Istini za volju, Joakim jest doista na neki način takav rijedak "dinosaur", posljednji Mohikanac koji je, slikovito rečeno, razvio vlastiti šator na jedinom komadiću zemlje kojeg ima: onom u Prugovu pored Splita. U stvari, čak ni ta nevelika čestica zemlje kupljena osamdesetih godina ("sva bi ta zemlja stala u karijolu", veli u šali) nije skroz njegova; dijeli je s bivšom suprugom.

Joakim veli da je rođen "gdje i ban Jelačić": u Petrovaradinu, u Vojvodini "koja ne bi trebala bit pod Srbijom", smatra. Živio je do 1984. godine u Kopačevu (Kopački rit), radio je u "Mobiliji Osijek" u struci, a ta struka je visokoškolska: inženjer je drvne tehnologije. Duhovit je i lijepo se izražava pa je i manje upućenom jasno da razgovara s obrazovanim čovjekom. Koji je uslijed svih nepravdi koje su mu se dogodile, veli "u jednom trenutku pukao". I zato danas ima, na njegovu sreću, uza se dobru skrbnicu, a i s njom ga je udružila zajednička - nesreća.

Sve je bilo 'normalno'

Joakim i Biserka Podgorelec, rodom Čakovčanka zajedno dijele daščaru na oranici u Prugovu, a ona za razliku od njega ima valjanu osobnu kartu, pa može predizati njegovu mirovinu jer je on formalno u statusu "nigdje". No, nastavimo kronološkim redom.

Prije no što se doselio u Split, Joakim je bio normalan građanin, radio je, bio oženjen osječkom folksdojčericom i imao troje još malene djece. A onda je zbog sinovljeve boljetice dišnih putova obitelji preporučeno preseljenje na more. Izbor je pao na "cvit Mediterana", na Split.

- Došao sam živjeti sa familijom na Kman, a radio sam najprije u drvnom kombinatu u Kopilici, pa poslije i u škveru vezano uz brodske drvne konstrukcije - sažima Joakim dio svog životopisa dok spokojno sjedi na suncu ispred jedinog mu doma kojega "plodouživa": svoje daščare koju ne može smatrati nekretninom jer se ne vodi kao čvrsti, nego pomični objekt.

image
Nikola Vilic/Cropix

A bogme se dobro pomiče, posebno kad zapuše bura. To je samo jedno od zala, jer su im kokoši na meti lisica, a doživjeli su i da im je psa zaklao - vuk!

 

- Zime znaju biti neugodne, bura nosi krov koji inače prokišnjava. A ljeti, e tad je super, pogotovo otkad sam posadila cvijeće. Znate da gde god dođe Međimurka, ima cvetja - dok nam uz kokodakanje peradi kavicu servira na suncu pred barakom, veselo zbori Biserka, frizerka iz Čakovca, ali izgnana iz Knina - baš kao i Joakim.

No, on je najprije izgnan iz Kopačeva kraj Vukovara gdje je tijekom rata suvlasnik njegove kuće, Srbin, istu uzurpirao i u vihoru rata prodao. Tamo više nema ničega svoga...

Njegova drama počinje međutim - u Splitu, i to užežin rata 1990. godine, kad ga Jugoslavenska narodna armija na umoru podmuklo mobilizira i šalje na vojnu vježbu u Beli Manastir. Žele da puca na vlastiti narod; Joakim je inače porijeklom Ukrajinac, no uvijek se izjašnjavao kao Hrvat. Oštetili su ga u životu, nažalost, i Srbi i Hrvati; potonji čak i više.

image
Joakim sa starom osobnom, nove nema, skupa je...
Nikola Vilic/Cropix

- Iz Belog Manastira sam dezertirao, pobjego ubrzo i vratio se u Split. Prijavio sam se u Hrvatsku vojsku 8. 4. 1991. a onda u raznim postrojbama bio do 8. 9. 1995. godine. Ne stidim se reći da sam bio i u HOS-u; još čuvam hosove cipele - kanađanke iz tih devedesetih, tu su na ogradi - pokazuje prema zidu daščare Joakim na nekoliko "puntižela" koje čine priručni peradarnik, onaj zimski kad bura odere Prugovo. Cipele su, kaže, još nosive, zlu ne trebalo.

U blizini je i jedna tenkovska granata koja služi kao pitar za cvijeće. Čista idila, zamalo.

Tijekom Domovinskog rata u kojemu je bio aktivan branitelj od prvog do zadnjeg dana Joakim je prošao sito i rešeto, nagledao se smrti i ranjavanja, i sam bio ranjen. Tijekom rata se i razbolio, a 1993. godine i razveo.

image
Sam svoj majstor
Nikola Vilic/Cropix

Kraj rata, a ja u Kninu

- Kraj rata dočekao sam kao samac (razvedenac), i kao beskućnik. Stan u Splitu ostao je ženi i djeci, u Kopačevu više nemam ništa, u Petrovaradinu pogotovo. A mene kraj rata zatekao u Kninu. Tamo sam i ostao jer je tadašnja Vlada obećala nama braniteljima dat smještaj, poslovni prostor, općenito se u poraću pozivalo ljude da dođu u opustošeni Knin. Tako je došla i Biserka, na poziv Vlade RH 1997. godine. Ostala je u Čakovcu udovica, htjela je promijeniti ambijent, raspustila je frizerski salon i došla u Knin. I nju su prevarili - bez gorčine prepričava Joakim.

Miran je, no to je stanje - doznajemo - farmakološki potpomognuto. Pije, kaže, devet tableta za živce dnevno.

- U Kninu sam dobio prizemlje napuštene srpske kuće službeno od Vlade na korištenje. Dobio sam i poslovni prostor za drvnu radionicu; i ranije sam, uz rad u splitskom škveru, imao sličnu, prijavljenu kao dopunsku djelatnost. Razumijete, ja volim radit; zato i nisam tražio vojnu penziju. Smatrao sam da sam dobro, nisam teže ranjen i da je najpoštenije da nastavim raditi posao koji sam radio i prije rata, a ne sišem krv državi i još mlad tražim mirovinu. Barem sam tada mislio da sam dobro - govori Turinski.

Ipak, penziju je zatražio 2007. godine; spočitavali su mu da je "traži tek sada". Zato je i dobio - mizeriju: iznosi 1916 kuna plus najnovijih četiristo kuna COVID-dodatka.

- Ostao sam bez svega: bez prihoda, uzeli su mi poslovni prostor u koji sam uložio sve što sam imao. A imao sam oko 285 tisuća kuna jer sam bio marljiv i štedljiv. Nisu mi taj prostor doslovno uzeli; u fazi kad je Kninom upravljao Petar Pašić prostor su naknadno dodijelili "Brodomerkuru" kao vanknjižnom vlasniku, a meni pak naknadno nametnuli plaćanje visokog najma sa zaostacima, retroaktivno! Pojele su me ovrhe, iako sam podignuo i kredit u pokušaju da se iskoprcam. Otplatili su mi ga jamci. Zato sam i osiromašio, i poludio. Čini mi se da mi je tek tada rat ozbiljno došao na naplatu - smatra Joakim.

image
Pas Žućo čuva imanje od lisica, prošlog mu je psa vuk zaklao
Nikola Vilic/Cropix

'Šetnja s bombama'

Ipak, prizemlje kuće u Kninu je formalno zadržao.

- Prizemlje te kuće bilo mi je dom, ali državna APN je otkupila tu nekretninu i nikad se nisam uspio formalno uknjižiti. Kat poviše mene dobio je Bosanac i tu počinje zadnja faza moje nesreće jer me on - baš kad mu se ženilo jedno od brojne djece u domaćinstvu - prijavio da mu, kao, prijetim smrću. Uspio je izgurat tu priču na sudovima pomoću svjedoka iz iste obitelji!

Stvarni cilj mu je domoći se moga kata; zato kupuje vrijeme, prijavljuje me i psihički iscrpljuje. Ide mu u prilog epizoda kad sam došao predati bombe na policiju u Kninu, a oni me optužili da "šetam s bombama" i stavili u pritvor. Zbog tih okolnosti nisam uspijevao nikako produžiti osobnu kartu!

Stalno se vrtim u začaranom krugu; da bih je produžio, najprije moram platiti kaznu jer je istekla. Kazna iznosi skoro cijelu moju mirovinu, koju ne mogu predignuti jer nemam osobnu! Srećom, Biserka je moja opunomoćena skrbnica, pa ona može. Tako se pokrijemo sa dvije penzije, imamo kokošiju i nešto vrta, ostane i za kaplju vina - smekšava ton Joakim.

Biserku je inače upoznao - u Kninu; drvenarijom po mjeri svojedobno joj je opremio frizerski salon. Biserka je bila vješta i dobra obrtnica, i danas je "žvelta" žena bistra uma i praktična duha.

Život je i nju prilično nasamario; oboje su bili, kažu, pozvani na poratno naseljavanje Knina, a zapravo su "ostali bez gaća". Biserku su iz stana u Kninu deložirali kad su vidjeli da posjeduje neveliku nekretninu u rodnom Čakovcu, koja čak i nije bila u cijelosti njezina. S druge strane, kao vješta obrtnica/frizerka uspjela je zaraditi dovoljno novca da kupi sebi jednu staru kuću u Kninu, vlastitim novcem. Tu počinje ironija...

- Ta kuća zbog derutnog stanja nije dobila uporabnu dozvolu, de facto je sad bezvrijedna a mi nemamo novaca za obnovu. Također, Biserka se na nju nije mogla prijaviti kao službenu adresu jer je derutna, ali može na ovu daščaru u Prugovu koje uopće nema na karti jer nije čvrsti objekt! - gorko se nasmijao Joakim.

On i Biserka žive u slozi i prijateljstvu, a oboje imaju vlastitu, odraslu i samostalnu djecu na koju su ponosni. Od njih ne traže pomoć, ne smatraju se kategorijom socijale i ne traže zapravo pomoć ni od koga; samo ispravljanje nepravde. Da pravna država i njima bude majka, a ne maćeha...

image
Nikola Vilic/Cropix

Zaboravljen, izbrisan

Joakim namjerava produžiti i osobnu kartu, no to je skup pothvat a realno mu i nije od neke vitalne važnosti jer ionako živi kao, hm, posljednji hrvatski prognanik iz našeg Podunavlja. Netko zaboravljen, od države za koju je krvario prezren, izbrisan. Premda, dosje je tu.

I ne samo to; Joakim Turinski nagrađivani je davatelj krvi, a dao ju je više od 105 puta! Toliko je službeno zabilježeno mada je donacija bilo i više, dobio je i niz medalja i priznanja, a krv više ne smije davati jer je za to po zakonu prestar.

Ipak, zahvaljujući davateljskom stažu i danas uživa besplatnu pokaznu autobusnu kartu za prvu zonu, što znači da se od Prugova može gratis dovesti do Solina. Tu čuči još jedan tehnički problemčić...

- Ovako: da bih napravio osobnu kartu meni treba najmanje 600 kuna plus kazna za istek u visini oko 1500 kuna. Morao bih ići u 70 kilometara udaljeni Knin autobusom a to je za nekoga u mom stanju veliki trošak i gnjavaža; pričekat ću da mi udvostruče penziju kako su najavili prije sedam godina, i još se sporim na tu temu.

Dijapazon kretanja mi nije velik: odem do obližnje samoposluge, sa susjedima sam u dobrim odnosima, imam po dva sa svake strane a poviše mene cestu i planinu s druge dvije strane. Ranijih smo godina Biserka i ja znali otići do Stobreča autobusom na kupanje, ali sad ne idemo. Ukratko, ne mičem se odavde i nisam konfliktan - napominje naš sugovornik, pa nastavlja:

- Drago mi je da ste me pronašli i pružili mi priliku da ispričam svoju priču, mada bi vam za sve detalje trebala cijela knjiga. Još nisam odusto od života, veće penzije, nove osobne karte i prizemlja kuće u Kninu!

Crkva Svetog Ante je tu blizu, to je moj svetac i čuva me; ali znate, ja sam u duši još uvijek ratnik. Još bih bio spreman ginut' da zarati! I zato neka zapamte useljenici-fukare koje su na hrvatsko tlo došle iz "berlinske bojne"; nemojte se zamjerit pravedniku. Oteto-prokleto - iz svog prugovskog azila poručuje Joakim Turinski, čovjek već sedam"biblijskih" godina izbrisan iz evidencije stanovništva Republike Hrvatske.

image
Nikola Vilic/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. lipanj 2021 09:59