Iz Hrvatske se uglavnom odlazilo.
Malo se tko ili vrlo rijetko odlučio vratiti na (pra)djedovska ognjišta kao što je to učinio šezdesetjednogodišnji Nediljko Vranković iz Rudina u Gornjem Dolcu od kuda je koncem osamdesetih godina otišao trbuhom za kruhom i nakon tri desetljeća provedena u Kanadi prije dvije godine zajedno s obitelji, suprugom i dvoje maloljetne djece, trajno se vratio zamijenivši tako velegradske mogućnosti milijunskog Toronta sa zamosorskim vilajetom za koji je pokojni hrvatski političar i publicist Ivan Gabelica kazao, da u njegovim kamenim njedrima može opstati samo poskok, drača i pravi Hrvat.
Upravo ta privrženost za taj kamenjem potavanjeni dio Dalmatinske zagore, bio je prekretnica zbog kojeg su se Vrankovići odrekli svih pogodnosti i privilegija kanadske metropole i započeli jedan novi život na surovom kamenjaru bez povlastica i benefita, s puno prepreka i barijera, a istovremeno s velikim zadovoljstvom i ljubavlju koje pruža to podneblje.
Iz sela u kojem sam se rodio otišao sam iz ekonomskih razloga na poziv svoje sestre koja je već živjela u Kanadi. Ona mi je bila i otac i majka i brat i sestra. Kod nje sam proveo tih prvih petnaestak godina svog života u inozemstvu. Nažalost, tih turobnih godina dvadesetog stoljeća i komunističke vladavine, ovo je mjesto bilo osuđeno na propast. Nije se dalo živjeti ni umrijeti. Morao sam se snaći, okrenuti drugu stranicu. Zbog čega sam obišao dobar dio zemaljske balote. Radio sam u Portoriku, Meksiku, Kubi, Dominikanskoj Republici, Islandu i na posljetku u Kanadi. Zemlja u kojoj sam ostavio svoje najbolje godine dobra je maćeha.
Izuzetan radnik
Možda je i više od toga. Ali jedna je majka, a to je Hrvatska. Toliko sam je volio da sam se tijekom moga izbivanja šezdesetak puta vraćao u njezin zagrljaj. Na ovaj kamen gdje sam pustio svoje korijenje i kojem sam se uvijek vraćao - sa neskrivenom ljubavi prema Rudinama i Gornjem Dolcu priča Nediljko o razlozima odlaska i počecima života u novom svijetu.
Kao i većina ljudi odraslih u teškim i neizvjesnim prilikama onog vremena, bio je izuzetan radnik. Na stogodišnjicu proslave firme u kojoj je radio nagrađen je poveljom za najprimjerenijeg radnika s kojom se s ponosom diči.
Zaslužiti takvu nagradu značilo je dati sve od sebe.
- S tim ciljem sam se i uputio u svijet. Već nakon prvih nekoliko mjeseci provedenih u Kanadi donio sam odluku da ću se sigurno vratiti. Moja zvijezda vodilja i formula uspjeha bila je udariti svom forcom, zaraditi novce i što prije natrag. Sve te godine provedene u tuđini nije bilo sekunde slobodnog vremena da nisam mislio na domovinu, na moje roditelje i na našu kuću u kojoj sam se odgojio i gdje sam živio - ponosno ističe Vranković i dodaje:
- Nagradu koju samo dobio, krvavo sam zaslužio. Sam bez ičije pomoći znao sam postaviti konstrukciju za gips na zgradama. Od onih najmanjih s dvadeset osam katova do onih najvećih od pedeset šest etaža. Nitko mi nije trebao. Sam samcat sam na njih jurišao. To je izuzetno težak i iscrpljujući posao koji radite u nevjerojatnim uvjetima po zimi kada se živa u termometru spusti do minus četrdeset stupnjeva pa vam je kada dođete doma potrebno minimalno šest sati da se ugrijete. Hladnoća doslovno uđe u svaku kost i tek kada se otuširate, pomalo dođete sebi. Nije mi bilo žao. Radio sam po petnaest sati dnevno. Ali imao sam cilj - nastavlja naš domaćin.
Nediljko je u Kanadi upoznao i suprugu, inače Siščanku, s kojom ima dvoje djece koji su se rodili i jedan dio školskih dana proveli u Torontu. Međutim, sve to vrijeme Vrankovići nisu zaboravili rodnu grudu. Još sredinom osamdesetih prije odlaska u Kanadu Nediljko je udario temelje kuće u kojoj danas živi. U petu brzinu je ubacio nakon povratka. Sto šezdeset četvornih metara prostrano zdanje uskoro će se početi rentati, odnosno samo njen manji dio. U pripremi je gradnja bazena, a u skoroj budućnosti svoj plan će zaokružiti izgradnjom restorana.
Sve je to dio dobro smišljenog plana čija se realizacija temelji upravo na ideji iz tih osamdesetih godina i dolaska u Kanadu kada se zakleo da će se vratiti i nastaviti gdje je stao.
Danas njegovih dvoje djece, inače odlikaša, pohađaju tri i pol kilometra udaljenu Osnovnu školu u Srijanima. Po njih svakodnevno dolazi školski autobus i vrlo brzo su se prilagodili tamošnjim prilikama. Izuzetni su slikari, pa ih roditelji svakog petka voze u Split da usavrše svoj talent.
Spora administracija
Ono što nedostaje njemu i njegovoj supruzi to je spora administracija i razne prepreke kod rješavanja običnih stvari. U Kanadi su navikli na sasvim drugi sistem rada. Ono što se tamo može realizirati za nekoliko minuta, kod nas treba nekoliko mjeseci. Ako i tada.
- Veliki i neefikasni birokratski aparat očito je svrha sam sebi. Za dječje zdravstveno osiguranje obiša sam sve šaltere u Splitu. Od jednog do drugog i natrag sve dok nisam tražio šeficu pa se sve riješilo za manje od minutu. Ne znam tko je tu lud - pita se Nedo Kanađanin, kako ga zovu sumještani.
“Poguranac” za povratak u Hrvatsku svakako su i vremenske (ne)prilike u Kanadi.
Najgore mu je bilo, kaže svako jutro čistiti snijeg ispred kuće za što je trebao izdvojiti najmanje sat vremena. Sada se ugrađuju podna grijanja ispred domova ili garaža što prije nije bio slučaj.
-Tamo vam ne treba jutarnja gimnastika ni teretane. Bome svatko se zabavi čišćenjem snijega. Preko noći ga napadne da Bog sačuvaj i ujutro “arbajt”. Ljeta su opet druga krajnost. Temperatura dosegne do četrdeset stupnjeva, a vlažnost zraka iznadprosječna. Jednostavno ne možete disati.
I sada kada sve saberem i oduzmem. Ja sam sličan onom Dudeku iz Gruntovčana. Draže mi je pod svojom kruškom gladan biti, nego sve blago ovog svijeta imati.
To neka bude poruka i mladima koji razmišljaju o odlasku. Jer meni osobno je biti ovdje na najljepšem dijelu svijeta, u mom selu u srcu Mosora - zaključio je ovaj povratnik iz Kanade.
