StoryEditor
Zagora‘LJEPILO ZA SVJETLOPIS‘

Imala je jedva godinu i pol kad su joj u Sinju ubili oca - jer mu je sin otišao u partizane: Strašna slika njega mrtvog, s velikom ranom iznad oka, odvela me na put kroz traume

30. lipnja 2022. - 21:34

Imala je jedva godinu i pol kad su joj ubili oca. I ta je tragedija progoni cijeli život. Dobromir Miro Rako strijeljan je po "princeugenovskoj naredbi" po kojoj se za jednog ranjenog njemačkog vojnika iz odmazde smicalo dvadeset i pet, a za ubijenog – pedeset ljudi. Naših ljudi. Civila, patriota, antifašista.

Umirovljena profesorica Gordana Radić u knjizi "Ljepilo za svjetlopis", pedantno je polijepila fragmente iz života obitelji Rako i Tomić, s očeve i majčine strane, pa zaplovila prošlošću i sadašnjošću Dalmatinske zagore, posebno njezina Imotskog, ali i Sinja u kojem je provela najranije djetinjstvo.

Tamo je njezin otac, tajnik u općinskom poglavarstvu, izgubio život jer mu je sin otišao u partizane.

Krvava Ruduša

Slika vašeg oca s ekshumacije u Ruduši 1943., do koje ste slučajno došli nakon sedamdeset godina, potaknula vas je na pisanje knjige jer ste konačno riješili neke dileme vezane uz njegovu tragičnu smrt?

– Povjesničar Ivan Kozlica javio mi se tražeći informacije o mome barbi jer je htio rasvijetliti tragične događaje u Aržanu, kad su civili u tom selu doista strašno stradali od strane partizana. Nisam mu mogla puno pomoći, iako sam čula za taj događaj, ali shvativši da on i inače istražuje ratne zločine u tom kraju, pitala sam ga zna li i za druga stratišta po Zagori? Osobito oko Sinja u kojem sam kao djevojčica živjela, i kojeg kao takvog volim, ali su ga u Drugom svjetskom ratu obilježile brojne tragedije ovakve vrste.

Toga u mom Imotskom u toj mjeri nije bilo. Pitala sam ga tako za strijeljanje dvadeset i pet ljudi u Ruduši i odmah je rekao da je o tome pisao i da je s tim dobro upoznat. Čim sam mu rekla da se radi o mom djevojačkom prezimenu Rako, brzo je pronašao fotografiju mog strijeljanog oca i poslao mi je internetom. Čim me to inspiriralo da o svemu napišem knjigu, ispalo je da se oko te priče račva puno rukavaca kroz koji sam pripovijedala o mojoj obitelji i zavičaju.

Povod za hapšenje i likvidaciju vašeg oca bio je odlazak vašeg brata, tada sinjskoga gimnazijalca, u partizane?

– Tako mi je rekao Kozlica. Otac je ubijen jer mu je sin Borivoj, moj brat, bio u partizanima. Mladi Sinjani, gimnazijalci, tada su hrlili u partizane. Primjer je Miko Tripalo, iako moj brat i Miko nisu otišli u istoj grupi. Uglavnom, šokirala sam se činjenicom da je moj otac platio životom zbog toga jer je njegov sin, rukovođen plemenitim ciljevima, otišao u borbu za slobodu. I premda ga je on, moj otac Miro, plašeći se jer je Boro bio dijete, molio da se vrati. Pisao mu pismo koje je moja majka sačuvala. Žuto je, ali sačuvano i dandanas. Inače, moj otac je bio "sokolaš", pobornik sveslavenske ideje...

...štrosmajerovac?

– Da, baš tako. Kozmopolit zanesen južnoslavenskom idejom. Moja majka nikad nije sjela sa mnom i rekla mi, znaš, tata je stradao tako i tako, ali oko mene su zato o tome govorili drugi, moje tetke, na primjer, pa sestra, braća..., a ja sam kao mala djevojčica o tome upijala svaku riječ.

image

Fotografije partizana

Ratnakronikasplita.com

Interesantno je da u knjizi, bez obzira što se dogodilo, pišete hladne glave o događajima nakon rata. O ljudima koji su vjerojatno mogli pomoći vašem ocu, a nisu, i o onima koji su otvoreno bili na strani njegovih egzekutora, ali o tome šute kao da se nikada ništa nije dogodilo. Imate razumijevanja i za one kojima se sveti poslijeratna vlast, iako nominalno pripadate pobjedničkoj strani?

– Mi smo kao obitelj živjeli skromno i nikad nismo na sva zvona udarali da smo ljevičari i da nam je netko stradao u ratu. Dapače, uvijek smo o svemu tome pokušavali biti što više obazrivi, a poslije rata smo živjeli teško. Dok majka nije dobila mirovinu za pokojnog muža, izdavala je sobe, mučila se kako je znala i umjela da preživimo. U knjizi sam zato nastojala balansirati, znajući da je to jedno veliko pletivo pa je teško događaje koji su se davno zbili jednostrano tumačiti.

Znate, ne mogu reći da kao dijete ubijenog antifašista nisam htjela sudjelovati u procesiji i derneku na blagdan svetog Ante, kojega jako štujem, iako danas ne odlazim na mise. I da se uvijek u ovo doba jako razveselim Svetom Anti i trešnjama s Aržana, jer te su slike duboko urezane u moju memoriju, a meni su, jer sam umjetnička, a napose i likovna duša – slike sve. Čak su mi nekad i veće od riječi.

A, strašnom slikom moga ubijenog oca s velikom ranom iznad oka, odmotalo mi se to moje životno pletivo pa krenuh u šetnju djetinjstvom i mladenaštvom. Kroz moje traume. U vrijeme kad su mi se prijateljice rugale jer nisam znala moliti "Očenaš" i "Zdravo Marijo", a ja bih patila gledajući ih u bijelim cipelicama na pričesti. Moja se prijateljica u takvim, bijelim cipelicama koje sam joj posudila – pričešćuje, a ja stojim sama u prikrajku. Da ne govorim kad su počela prva korteđavanja, a meni se uvijek nekako događalo da su mi prilazili mladići iz vjerničkih obitelji, pa bi ih začudilo da ne idem u crkvu. Kasnije sam ipak počela odlaziti, pjevati u koru...

image

Spisateljica Gordana Radić u razgovoru s našim novinarom
 

Jakov Prkić/Cropix

Filmska priča

Kroz vaše pripovijedanje o razdoblju od oslobođenja do raspada Jugoslavije, dade se shvatiti na koji se način mijenjalo tadašnje socijalističko društvo, da bi se na koncu povijest opet ponovila na svoj tragičan način?

– Moj najstariji brat Dalibor bio je jako karizmatična osoba. Sportaš kojeg su svi u Imotskoj krajini obožavali. Njegov najbolji prijatelj bio Giulio Ciciliani. On je bio ljepotan. U ona vremena su njih dvojica zavodili Čehinje po Makarskoj i Brelima. Tim popularnim imotskim momcima, očevi su stradali od različitih neprijatelja. Cicilanijeva oca su komunističke vlasti strijeljale pod optužbom da je bio ratni profiter, pokojni Bariša Ciciliani, a mog oca su neprijatelji ubili za vrijeme rata u Sinju.

No, Dalibor i Giulio su bili nerazdvojni prijatelji do smrti. Ta mladost imotska, bez obzira na te teške sudbine koje su iznjedrile povijesne okolnosti – neizmjerno se voljela. Ubijeni Bariša i Miro, Ciciliani i Rako, također su drugovali. Zajedno su kartali u lokalnoj kafani, pa svaki u ratu i poraću skončali na svoj način, da bi im se sinovi kasnije neizmjerno povezali kao djeca, a onda i zreli ljudi. Prava filmska priča.

Pišete zanimljivo i o građanskom načinu života u Imotskom, koji premda mala sredina, u tom smislu ne zaostaje za Splitom ili Zagrebom, naravno, kad su imućnije obitelji u pitanju?

– Nije bilo samo tako u Imotskom, već i u Sinju. Čak su mi neki zamjerili da se nisam bavila seoskim obiteljima iz okolice, ne znajući da je moja baka iz Zagvozda i da je kao vrijedna djevojka baš odatle stigla u Imotski.

Knjiga je pravi vremeplov. Spominjete se kako je vaš djed u Rami kao priznati majstor gradio crkvu. Ondje je našao ženu, katolkinju Tomić, koja je nosila crne dimije. Zašto je važan taj detalj?

– Da, to je još jedna slika iz obiteljskog arhiva. Taj modni detalj me "izludio". I njega sam uočila na slici iz obiteljske zbirke. Zanimljivo je da kršćanke u to vrijeme kao manje važne nisu mogle nositi šarene dimije, raskošne i moderne u to doba, kao što su ih imale muslimanke, a kad je moja baka stigla u Imotski, i te je crne morala skinuti i odmah ih zamijeniti građanskom odjećom da bi je nova sredina prihvatila.

image

Središte Imotskog u kojem se isprepliću priče Gordane Radić
 

Tom Dubravec/Cropix

Vezivno tkivo

Pripovijedanje vas odvlači iz Imotskog i u Italiju. Na prvu bi se moglo reći da nema direktnih veza između Imotske krajine i naših susjeda s Apenina, kad...

– ... kako da ne. Pa u Imotskom je bilo puno talijanskih obitelji. Tamo je živjela čuvena obitelj Colombani, autonomaši, dapače, puno ih je bilo koji su u to vrijeme pripadali toj ideji. Sve to znam iz bogatog arhiva kojeg posjedujem. Venecija ih je nagrađivala posjedima za njihove zasluge u ratu protiv Turaka, jednako kao i imotske Srbe. Kad sam pisala o imotskom karnevalu, naš poznati novinar i urednik Joško Frančeski​​ molio me da nikako ne preskočim njihov udio u tim običajima koji resi duga i bogata tradicija.

Oni su, recimo, plemići koje je Venecija nagradila titulom. I Rusa je u Imotskom bilo. To je kozmoplitski grad. Giperboreski, inženjer šumarstva, Janeškovski, upravitelj režije duhana, Protopopov, viši monopolski činovnik, Kaznakov, profesor francuskog jezika na građanskoj školi, Aleksandrov, fotograf, Popov, predsjednik suda. Pa talijanske obitelji Mazzi, Colombani, Ferrari, Franceschi, Marochini, Monti... Moja se tetka udala za Talijana Pavacu, činovnika u pošti u Imotskom iz splitske loze. U Italiju su otišli prije rata. Živjeli su u Trentu. Tako da nas i tamo ima.

Tu rodbinu danas ne poznajem osim sa slika. Uvijek me te slike prate. Da nije bilo slika, ne bi bilo ni ove knjige i naslova "Ljepilo za svjetlopis", makar su mi neki zamjerili da zvuči previše "budakovski" ali mislim da savršeno pristaje sadržaju knjige kojoj su obiteljske slike bile vezivno tkivo.

Vučete paralele vezane uz stradanja u Drugom svjetskom ratu i onom koji smo vodili za samostalnost Hrvatske. Pišete i o podjelama koje su one posljedično donijele među ljude: prijatelje, susjede, rođake..., koji su bili daleko od bojišta?

– Da, to opisujem kroz usta svoje starije sestre, koja je jednom zaista doživjela uvredu, tipa: "Čuj, molim te, makni se, mi sad pričamo o hrvatskim stvarima!" Naravno da je na to pobjesnila i skočila kao oparena jer su je htjeli bez ikakvog razloga isključiti iz razgovora o aktualnostima.

Vezani ste jako i za Split gdje živite i djelujete godinama, prvo kao knjižničarka, a onda kao profesorica i ravnateljica osnovne škole "Vlado Bagat", koja danas nosi ime "Pojišan"?

– Da, a naročito sam bila vezana za Prokurative, gdje je odmah poslije rata živio moj mlađi brat Boro. On je bio jako blizak prijatelj s Miljenkom i Lepom Smoje. Boro i Miljenko su pisali u "Slobodnoj", no brata je kasnije život odveo u drugo poduzeće, pa u sindikat gdje je bio angažiran. Ta su mi ljeta na Prokurativama, jer brat je stanovao odmah iznad kina "Marjan" – nezaboravna. Preko brata sam imala divan uvid u dio građanskog Splita, jer mu je supruga bila iz glumačke obitelji Glavina, pa sam preko njih u "Bellevueu" došla u doticaj i s ljudima iz kazališnog svijeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. rujan 2022 13:54