StoryEditor
ZagoraHOĆE VEĆU NAKNADU

Iako je Hrvatska SPC-u isplatila 1,4 milijuna kuna zbog potapanja manastira Dragović još u Jugoslaviji, SPC se ipak odlučio na tužbu Europskom sudu

Piše Toni Paštar
3. kolovoza 2020. - 15:44
Interijer crkve manastira DragovićBožidar Vukičević/Arhiva/HANZA MEDIA

Europski sud za ljudska prava odbio je kao nedopuštenu tužbu Srpske pravoslavne crkve koja se žalila na prenisku naknadu što su je dobili od Republike Hrvatske za zemljište oduzeto manastiru Dragović u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
Agrarnom reformom, manastiru Dragović 1946. godine oduzeto je oko 500 hektara poljoprivrednog zemljišta uz rijeku Cetinu. Kasnije, izgradnjom akumulacijskog jezera i brane s HE Peruća 1959. godine, to je zemljište poplavljeno.

Zajedno sa zemljištem, pod vodom se našao i dobar dio kompleksa manastira, s time da je glavna zgrada bogomolje prenesena na novu lokaciju u neposrednoj blizini, po jednima u izvornom, a po drugima u smanjenom obliku.

Srpska pravoslavna crkva pokrenula je pred nadležnim tijelima RH postupak radi ishodovanja naknade za oduzetu imovinu, a što im je omogućio Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Završetkom toga postupka, 2004. godine, SPC je dodijeljena naknada od 1.424.827,45 kuna. Nezadovoljna visinom naknade, SPC je pred hrvatskim sudovima vodila postupke, ali ih je sve redom gubila.

Ljudska prava

Potom je Crkva pravdu potražila pred Europskim sudom za ljudska prava. S tog suda stigao je uvodno navedeni pravorijek. Pravni zastupnik SPC, splitski odvjetnik Ivan Mirošević, kaže kako presudu treba proučiti i vidjeti što dalje, dodajući kako tehnički izgleda da bi mogli nastaviti sudovanje pred Velikim vijećem Europskog suda za ljudska prava. Hrvatska strana uvjerila je Europski sud za ljudska prava da dodijeljeni iznos nije nerazumno mali, kako je to naveo SPC, nego je čak tri puta veći od iznosa koji je SPC mogao očekivati prema propisanim visinama obeštećenja koji je bio na snazi kada je Srpska pravoslavna crkva pokrenula postupak.

O svemu smo upitali starješinu manastira Dragović, igumana Varsonufija, koji nam je izjavio:
"Još nisam dobio nikakav dokument Europskog suda za ljudska prava vezan za spor oko naknade za oduzetu nam imovinu, pa to ne mogu ni komentirati."

Iskoristili smo priliku i upitali igumana Varsunofija o premještanju glavne građevine manastira iz nekadašnjeg kanjona uz rijeku Cetinu na sadašnju lokaciju.
- Manastir nije prenesen u izvornom obliku, već kako se i koliko moglo u to vrijeme između 1955. i 1960. godine. Ovdje je izgrađen u smanjenom obliku. Stari manastir uz Cetinu djelomično je razgrađen, a njegove kamene vace dopremljene su na novu lokaciju i od njih je sagrađen sadašnji oblik manastira – kaže iguman.

Svaka vaca

Prema povijesnim izvorima, manastir u Dragoviću sagrađen je tijekom 14. stoljeća i do sada je dva puta premještan. Prvi put jer je bio izgrađen na nestabilnom i vlažnom tlu. Dopuštenjem mletačkih vlasti 1777. godine premješten je na predio zvani Vinogradi s koje lokacije je, pak, prije više od 60 godina premješten na lokalitet gdje se nalazi danas. Prema starim pričama graditelja brane Peruća i svih drugih objekata vezanih za istoimeno akumulacijsko jezero, novi manastir u Dragoviću izgrađen je na način da su skidane kamene vace na staroj manastirskoj građevini, s time da je prethodno svaka vaca bila obilježena položajno i numerirana da bi se na novoj lokaciji mogla ugraditi na odgovarajuće mjesto.

image
Manastir Dragović
Božidar Vukičević/Arhiva/HANZA MEDIA


O posljednjem premještanju manastirske građevine, ali i naknadama koje su dobivali vlasnici potopljenog zemljišta, ispričao nam je 86-ogodišnji Ante Duvnjak iz vrličkog naselja Ježević, iz susjedstva manastira u Dragoviću.
- Kako se ne bih sjećao premještanja. Stari manastir se rušio, kamen po kamen. Ljudi, pravoslavci, nosili su to kamenje iz kanjona na novu lokaciju. Kamenje se vozilo u zaprežnim kolima koje su vukli konji i volovi, a korištena su i magarad koja su nosila po dvije vace. Na novoj lokaciji, ovoj današnjoj, napravljena je manja građevina od stare koja je rušena i poplavljena.

Mitar iz komisije

Sjećam se da je dolje bila i mala crkva svete Petke, a na samom izvoru Dragovića bile su dvije vodenice – kaže Duvnjak.
Za naknade isplaćivane vlasnicima potpoljenih nekretnina naš sugovornik veli da su to bile pljačke, a ne pravične naknade, dodajući da su mnogi Srbi puno bolje prolazili nego Hrvati zahvaljujući tomu što je u tročlanoj komisiji za procjenu bio Srbin Mitar Stričević.

- Najgore smo prošli mi Duvnjaci, a od svih Duvnjaka još samo ja nisam dobio naknadu od Republike Hrvatske. Uz Stričevića, u komisiji su još bili sudac Mrčić i geometar Pavić. Moje imanje bilo je bar dvostruko veće i vrjednije nego Stričevićevo. On je, međutim, tada dobio 5 milijuna dinara, a ja samo milijun i po. I ostali pravoslavci prolazili su puno bolje od nas katolika. Ja sam to doživio kao pljačku. I ja sam pokrenuo zakonski postupak za naknadu. U listopadu 2002. godine dobio sam rješenje kojim mi se dodjeljuje naknada od 2200 kuna. Naravno da sam bio nezadovoljan i napravio sam žalbu. Od tada sam obišao sve sudove, ali proces još nije okončan. Rekli su mi da bi me pripadalo 346.000 kuna. A po prvom rješenju 2200 kuna. Tko je tu lud?! Sramota! Još je veća sramota što jedini ja od svih Duvnjaka, a iseljeno nas je 50-ak obitelji, nisam dobio naknadu niti mogu naslutiti kada bi se to moglo dogoditi – kaže Duvnjak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. listopad 2020 04:10