StoryEditor
Zagoraariel brunner

Ekolog iz Bruxellesa obišao našu Zagoru pa savjetovao kako možemo siromaštvo naših predaka prodati turistima pod luksuz: ‘U suprotnom, potonut ćete kao Venecija!‘

15. svibnja 2022. - 23:39

Kada se nalazite s nekim tko se tijekom radnog tjedna uglavnom kreće po bruxelleskim hodnicima, rukuje se s Unijinim tehnokratima i za ručkom s njima diskutira buduće politike EU bloka, očekujete da ćete u njegovim očima vidjeti plastični, crno-bijeli blesimetar čija slova su samo izrezani citati iz priručnika prevedenog na svih 24 jezika zemalja članica. U strahu od bliskog susreta s takvim bićem, voditeljicu sinjske podružnice udruge Biom, koja je organizirala panel-diskusiju “Europski zeleni plan – kako ga Hrvatska može ostvariti?”, upitali smo koliko je ozbiljan naš sugovornik. “Ariel?”, pitala je Ivana. ”Ariel je kul.” Uskoro smo saznali da nije lagala.

Ariel Brunner je voditelj za javne politike i zamjenik direktora u ekološkoj nevladinoj organizaciji BirdLife Europe. Koordinira rad na širokom spektru politika EU-a, od očuvanja prirode i biološke raznolikosti, do klime i energije, ribarstva i poljoprivrede. S njime smo, ispijajući kavu na terasi hotela “Alkar”, razgovarali o koracima koje bi ljudska civilizacija trebala poduzeti da, za razliku od mnogih biljnih i životinjskih vrsta, izbjegne izumiranje zbog klimatske krize, energetskoj i ekonomskoj tranziciji, ali i ulozi i položaju Hrvatske u ovim trendovima. Bilo je, malo je reći, zanimljivo.

Na panel-diskusiji u Sinju govorilo se o svrsi Europskog zelenog plana i njegovoj važnosti za pojedine sektorske politike, poput energetike i poljoprivredne politike, izazovima i prilikama za Hrvatsku, kao i pozitivnim iskustvima na području Mediterana u usklađivanju ljudskih aktivnosti s prirodom. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Europski zeleni plan je, i u globalnim okvirima, pionirski projekt. Dosadašnje politike su nastojale obuzdati klimatsku krizu fokusirajući se isključivo na okoliš, umjesto na one sustave koji izravno utječu na njega, poput ekonomije, industrije ili trgovine. Ovog puta EU zauzima holistički pristup o kojem, uostalom, i ovisi naša budućnost. Ukratko, plan ima tri osnovne točke. Prva je borba protiv klimatskih promjena putem dokidanja ovisnosti o fosilnim gorivima, što je rat u Ukrajini učinio posebnim prioritetom. Sljedeća je očuvanje bioraznolikosti koju čovjek, kroz čitavu povijest, sustavno eksploatira i uništava do današnje točke u kojoj ekosistem to više ne može izdržati. Posljednja je prelazak na kružnu ekonomiju u kojoj, umjesto da uzimamo stvari iz prirode i od njih proizvodimo smeće, ih recikliramo i koristimo što je duže moguće. U principu, riječ je o potpunoj promjeni čitave ekonomije kakva postoji danas.

image
Nikola Vilić/Cropix

Europski parlament odredio je da punjači za telefon moraju biti univerzalni, jer je trenutna praksa izvor velikih količina otpada i nefunkcionalnosti. Ako je to tako, zašto se zaustaviti samo na punjačima?

– Ovo je idealan primjer situacije u kojoj je apsolutno suvišno da se tržište natječe u proizvodnji različitih punjača koji svi rade istu stvar. Osim što to nepotrebno otežava ljudima život, tako samo trošimo resurse i stvaramo smeće. Ideja je kroz tehnološke inovacije i ekodizajn usmjeriti tržište da nam pruža stvari koje stvarno trebamo, kao što su zdravlje, dobrobit i zabava te da tako i zaista pomaže društvu. Negativni primjer dosadašnje prakse je autoindustrija u kojoj se tvrtke natječu u proizvodnji brutalno snažnih motora koje, zapravo, uopće ne možete legalno u potpunosti iskoristiti, a pritom stvaraju zagađenje koje ubija desetke tisuća Europljana godišnje.

Bacite pogled na Veneciju

Hrvatska u osnovi ima “sva jaja u jednoj košari” – turizmu, koji čini petinu našeg BDP-a. Je li ova praksa održiva i koje su smjernice za očuvanje ove gospodarske grane zelenom?

– Kao i sve, gospodarstvo je otpornije kad je raznoliko. Posljednjih desetljeća svjedočimo, diljem Mediterana, masovnom turizmu koji koncentrira ogromne količine ljudi na određene točke, što stavlja ogroman pritisak na lokalnu kanalizaciju, sustavu odlaganja otpada, potrošnju fosilnih goriva i, što je posebno važno za ovu regiju, vodu koje će biti sve manje i manje. A kad se gosti ne budu mogli istuširati, prestat će dolaziti. Još jedan problem je zračni promet, koji će, kao snažan zagađivač, uskoro morati postati puno skuplji. Ovo što se događa u Hrvatskoj je viđeno mnogo puta. Ljudi dolaze na lokaciju koja je lijepa, čista i puna života, a onda na nju nalijete tone betona, tako da počne izgledati jednako kao grozomorni gradovi iz kojih ljudi bježe na taj odmor. Ono što trebamo je turistička infrastruktura koja poštuje prirodne kapacitete, ima mjeru i oživljava lokalnu kulturu. Nikoga ne zanimaju bezlični sluge turizma koji su jednaki na Karibima i u Dalmaciji, nego stvarni ljudi iz mjesta koje živi i kojim se imaju zašto ponositi.

U Split turisti dolaze kako bi doživjeli palaču u kojoj se živi već 1700 godina, a zbog turizma se, u zadnjih petnaestak godina, 70-80 posto stanara iselilo iz centra...

– Ako želite vidjeti kako izgleda završni stadij takve dinamike, dovoljno je da bacite pogled preko Jadrana, u Veneciju, koju je turizam potpuno ispraznio od svih znakova života. Naravno, morate privući turiste pošto oni donose novac i poslove, ali tako da ne uništite prirodu, kulturu i način života koje oni dolaze doživjeti.

Voda se, zbog neizvjesnosti njezine dostupnosti u budućnosti, pridružila zlatu, nafti i drugim robama kojima se trguje na Wall Streetu, što je gurnulo osnovna ljudska prava u ruke financijskih institucija i investitora. Oko dva milijuna ljudi danas se suočava s nedostatkom vode, a to će se samo pogoršati. Može li tržište riješiti probleme okoliša ili je ono samo njihov uzrok?

– Mislim da rješenje nisu ni tržište ni država, jer su oboje skloni korupciji i klijentelizmu, već sagledavanje vode kao javnog dobra koje se mora očuvati. Tretiranje vode kao robe vodi do potpuno neprihvatljivog ishoda u kojem će golferi napucavati lopticu na zdravoj livadi, dok najbliže naselje neće imati vode za piti. Ovo se već događa i to zbog rastuće ekonomske nejednakosti koju uzrokuje slobodno tržište. S druge strane, ni javno upravljanje ne garantira dobar ishod jer su političari redovito umreženi s industrijskim lobijima koji doniraju njihove kampanje. Trebamo jasne ciljeve očuvanja, kao što ih ima Unijina Okvirna direktiva o vodama – koja se, nažalost, loše provodi – i dobro i transparentno upravljanje. Voda se, ipak, mora naplaćivati inače će se nepotrebno trošiti. Na primjer, može se garantirati određena količina po građaninu, nakon koje se višak naplaćuje ili subvencionirati siromašni dio populacije kako ih to ne bi previše opteretilo. Vodu smo dosad trošili strašno neodgovorno, a na Mediteranu, ako nastavimo istim tempom, riskiramo nestanak cijelih zajednica u roku jedne generacije.

image
Nikola Vilić/Cropix

Iako svijet proizvodi više hrane nego ikad prije, sve se više oslanja na monokulture. Dvije trećine uroda otpada na samo devet vrsta, dok mnoge od ostalih 6000 kultiviranih biljnih sorti nestaju, a izvore hrane u divljini je sve teže pronaći. Oslanjanje na mali broj vrsta znači da će one biti osjetljivije na bolesti i klimatske promjene. Proizvodnja hrane gubi otpornost. Ima li kakvih planova za rješavanje tog problema?

– Naš poljoprivredni sistem je potpuno pogrešan. Iako svijet proizvodi više nego dovoljno hrane za sve, pri čemu, zbog nepoštene distribucije, i dalje postoje glad, pothranjenost i ratovi, prijeti nam sve veća opasnost od vremenskih ekstrema. Uz to, ekosistem se urušava, pri čemu gubimo oprašivače, a zbog male genetske raznolikosti u proizvodnji smo sve osjetljiviji i na štetočine. Sve ovo dolazi uz socijalni trošak epidemije pretilosti i ostalih bolesti vezanih uz nezdravu hranu. Svakako se trebamo odmaknuti od ultrasimplificiranog modela uzgajanja monokultura ovisnog o fosilnim gorivima i prijeći na modele koji su raznolikiji i bolje uklopljeni u lokalno okruženje. Također moramo se prestati boriti protiv prirode i ponovno početi surađivati s njom, kao što je smanjenje uporabe pesticida koje će nadomjestiti prirodni predatori. Sve ovo treba ići ruku pod ruku sa smanjenjem konzumacije, što podrazumijeva manje mesa i miliječnih proizvoda, a više biljaka. Konačno, trebamo prestati bacati tolike količine hrane, kao i paliti hranu, konkretno pšenicu i palmino ulje, u svrhu proizvodnje biogoriva koja su često štetnija i od onih fosilnih.

Ne tako svijetli primjeri

Brazil je lider u proizvodnji biogoriva i energije iz otpada, što čini 32 posto njegove ukupne opskrbe energijom. Je li to dobra praksa?

– Pa zapravo nije. Njihovo biogorivo se radi od šećerne trske, čije plantaže zauzimaju ogromna područja, što trenutno uzrokuje najveću deforestaciju Amazone u zadnjih 15 godina. Ovo sve destabilizira amazonsku klimu te se približava točki bez povratka, jer je ta prašuma najveći proizvođač padalina za taj dio svijeta. Ustvari, Brazil već godinama ima probleme sa sušama, koje utječu ne samo na poljoprivredu, nego i proizvodnju struje. Dakle, daljnje širenje poljoprivrede uzrokuje upravo smrt poljoprivrede.

Nizozemska koja je 30 posto manja od Hrvatske, najveći je svjetski proizvođač povrća i treći najveći proizvođač voća, dok je kod nas 60 posto poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno. Kako to promijeniti?

– Ne bih automatski zaključio da je nekorištenje zemlje loša stvar, jer nam nešto zemlje treba i za prirodu koja pritom može biti iznimno produktivna, u smislu socijalnih benefita. Isto tako, ne bih Nizozemsku promatrao kao svijetli primjer pošto ima grozne probleme sa zagađenjem zraka i vode pa sada sve više pribjegavaju izvozu proizvodnje. Pogledajte što se dogodilo u Rumunjskoj gdje su okrupnjivali zemljišta, na njih su nagomilali tešku mašineriju, gnojiva i pesticide pa prouzrokovali velike ekološke probleme. Ako se vi odlučite na isto, ravnice na istoku zemlje će vam se pretvoriti u otrovne pustoši, kao u Beneluxu, a krška područja će postati napuštena, s nikakvom bioraznolikosti ni zaposlenošću. Kako bi ovo izbjegli, trebate čvrste politike koje će spriječiti ljude da pretjerano iskorištavaju plodna područja, ostavljati tampon-zone uz vodotoke, smanjiti uporabu pesticida i uključiti prirodu u proizvodnju. Ovdje u kršu se trebate vratiti tradicionalnoj agrikulturi, kao što su koze i ovce, masline ili vinova loza, ali umjesto da je kao nekoć bazirana na siromaštvu, sada se mora sljubiti s turizmom, rekreacijom i visoko kvalitetnim nišnim proizvodima.

Europska komisija proglasila je plin i nuklearnu energiju zelenom energijom, a oni očito to nisu. Kako možemo očekivati ​​postizanje klimatske neutralnosti u EU-u do 2050. s ovakvom vrstom institucionalnoga “greenwashinga”?

– Ta odluka je sramotna i nema nikakva uporišta u stvarnosti. U principu, riječ je o otmici politika EU-a od strane kampanje vezane za francuske predsjedničke izbore. Na taj način je Macron osigurao potporu nuklearne industrije pri svom reizboru i dogovorio s nekim istočnoeuropskim vladama da je izgradnja novih plinovoda dobra ideja. Za nas iz nevladinih udruga je sada malo čudno vidjeti da su upravo oni koji su se godinama zalagali za LNG, preko noći otkrili da smo mi bili u pravu. Sada imamo “izbor” zamijeniti ruska fosilna goriva tuđim fosilnim gorivima, što će samo ubrzati uništenje naše civilizacije klimatskim promjenama, dok s geopolitičkog stajališta samo prelazimo s ovisnosti o jednom režimu na ovisnost o drugom, moguće gorem. Smanjenje potrebe za energijom, povećanje energetske učinkovitosti i osiguravanje da ona dolazi od sunca i vjetra pomoglo bi nam u stvaranju otpornijeg energetskog sistema. Kada jednom instalirate solarni panel, ne morate svaki dan ulijevati nešto u njega da on radi.

image
Nikola Vilić/Cropix

Imamo li tehnološke mogućnosti da još danas u potpunosti prijeđemo na zelenu energiju?

– Svakako, i svakim danom ubrzano napredujemo, a izrada postaje jeftinija. Energija vjetra i sunca su već u zreloj fazi, potpuno spremnoj za komercijalizaciju, a tu su i energija valova, plime, geotermalna i još nekoliko njih. Trenutno 60 posto naše takozvane obnovljive energije dolazi od biomase, koja je većinom grozna za klimu i, ustvari, neobnovljiva. Kad posječete stoljetnu šumu, ne možete je opet posjeći, a na iduću treba čekati čitavu generaciju. Hidroenergija je također problematična, kad stavite branu, praktički ubijete rijeku. Posljednje slobodnoplovne tekućice u Europi se nalaze na Balkanu, a mi ih i dalje uništavamo, iako su dragocjene. I solare i vjetroelekrane moramo stavljati na prava mjesta, kako ne bi, primjerice, ubijali cijela jata ptica.

Svjetski oligarsi ne žele promjene

Tko ili što zaustavlja zelenu tranziciju? Naravno, financiranje ne bi trebalo biti problem jer tiskanje nekoliko bilijuna eura ovih dana nije novost ili, kako je rekao slavni ekonomist John Maynard Keynes, možemo si priuštiti ono što možemo učiniti.

– Novac je tu. Europska unija troši mnogo novca kroz regionalne fondove, dok je fond oporavka najveće ulaganje koje je ovaj kontinent vidio još od Marshallova plana. Vlade su također povećale potrošnju, a privatni sektor je preplavljen novcem koji je u rukama manjine. Sada smo, prilikom konfiskacije imovine oligarha, mogli vidjeti u što svi ti milijuni idu. Zamislite da, umjesto u jahte od pola milijarde eura, ulažemo u obnovljive izvore, škole, bolnice i ostale stvari korisne za društvo. Nažalost, oligarsi ne postoje samo u Rusiji, već i u Europi i Americi. Samo, stvar je u tome što nastavljamo ulagati u pogrešne stvari. Zalijevali smo najdestruktivnije oblike intenzivne agrikulture helikopterskim novcem, a skoro ništa u agroekologiju te smo kupovali ribarima sve veće i veće brodove tako da mogu progoniti i zadnje preostale ribe u moru, umjesto da osiguramo zaštićena morska područja pa da još imamo što loviti. Sada se investicije ubrzano okreću pravim stvarima, poput izolacije kuća, posebno za siromašne, pri čemu oni bolje i zdravije žive, a ujedno se ispušta manje stakleničkih plinova. Ipak, i dalje su glavni problem privatni interesi koji zarađuju gomilu novca iz trenutnog sistema i boje se promjena. Zato ne žele inovacije, nego nastaviti prodavati isto smeće unedogled. Kao što se autoindustrija odupirala elektrifikaciji, tako to i dalje rade naftni i poljoprivredni lobiji, koji dio profita recikliraju u mićenje političkog sistema. Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga je da se građani organiziraju. Samo tako može doći do potrebnih promjena.

To što govorite posebno je važno u kontekstu borbe protiv klimatske krize, budući da je jedan posto najbogatijih odgovorno za 15 posto emisija, gotovo dvostruko više od 50 posto najsiromašnijih koji su ih proizveli samo sedam posto. Trebamo li početi propitkivati ove društvene obrasce, a da ne unosimo u raspravu strašilo socijalizma i drugih “izama” koji samo paraliziraju progresivno mišljenje?

– Postoji puno propagande protiv takvih ideja, naročito na područjima koja su nekad živjela pod sličnim sistemima, kao što je i vaše. Progresivno oporezivanje bi trebalo biti sama srž demokracije. Ne možete imati demokraciju ukoliko troškovi upravljanja društvom nisu pravedno podijeljeni. Da bismo živjeli u civiliziranom društvu, javne službe su nužne, a one koštaju i taj novac treba odnekud doći. Što se oporezivanja tiče, možete imati razne debate i mišljenja na tu temu, ali sve se svodi na to da je jedino pravedno da bogati plaćaju proporcionalno više takvih obveza. No, pravednije oporezivanje ne znači nužno i bolje društvo jer je pitanje što oporezujete i na što trošite taj novac. Naša društva premalo oporezuju eksploataciju resursa i prirodnog habitata, što nas je dovelo do toga da su sustavi koji podržavaju život na izdisaju, a previše oporezuju rad, tako uništavajući poslove dok uništavamo okoliš.

Podsjetili ste me na izjavu američkog vrhovnog suca Brandeisa koji je rekao: “Možemo imati demokraciju ili možemo imati bogatstvo koncentrirano u rukama manjine, ali ne možemo imati oboje.”

– Ja bih dodao: Možemo imati neograničeno bogatstvo ili možemo imati planet na kojem se može živjeti, ali ne i oboje. Ovo se odnosi na osobnu akumulaciju, ali i na cjelokupni ekonomski model. Moramo povratiti ekvilibrijum sa živućim svijetom, jer ako samo razmišljamo o bildanju ljudskog društva, bez vođenja računa o prirodi, priroda će uzvratiti. Konačno, ulog u cijeloj priči jest naš opstanak, a ne opstanak prirode. Život će se nastaviti i druge vrste će evoluirati, ali mi, koji za sebe mislimo da smo strašno pametni, nećemo više biti tu.

image

 



 

Nikola Vilic/Cropix

Procjenjuje se da je milijun životinjskih i biljnih vrsta – gotovo četvrtina od ukupnog broja – na rubu izumiranja. Ako uzmemo u obzir da čak polovica svjetskog bruto domaćeg proizvoda, odnosno 40 bilijuna eura ovisi o prirodi, odnosno njezinoj devastaciji, perspektiva budućnosti je jasna i sumorna. Pošto se sustav u kojem živimo, a koji se zove kapitalizam, temelji na beskonačnom rastu, a naše gospodarstvo mjeri uspjeh u potrošnji i rastu BDP-a koji znači trošenje sve više i više resursa – kako uopće očekivati ​​da ćemo postići održivost kada je ona sama suprotnost temeljnoj ideji tržišne ekonomije?

– Uvijek se pitam odakle dolazi taj dio ekonomije koji nije vezan uz prirodu jer, naravno, sve je vezano za okoliš. Očito je da beskonačan rast na konačnom planetu nije moguć, osim ako ne redefinirate rast. Ako želimo, umjesto više konzumacije, više zdravlja, sreće i društvenih odnosa, oni možda i mogu rasti zauvijek, ali to je već područje filozofije. Potpuno je suludo da mi i dalje koristimo BDP, koji je stvoren kao izmjer oporezivih transakcija tijekom ratnih napora, kao detektor uspjeha društva. To nas dovodi do apsurdnosti, kao na primjeru da se briga za vaše dijete neće uzimati kao doprinos BDP-u, dok će se na “babysitting” tuđeg potomka gledati kao produktivno. Mislim da nijedna prisebna osoba ne smatra da je provođenje manje vremena sa svojim djetetom osobni ili društveni napredak, ali nastavljamo s tom praksom jer se ne može prikupiti porez na roditeljsku brigu, koji će se onda potrošiti na oružje. Umjesto fetišiziranja BDP-a, bilo bi korisnije otvoriti novine i pročitati nivoe vodostaja na vašem području ili vidjeti kako se ptice snalaze ovih dana, jer te stvari govore puno više o našoj ekonomiji i javnoj dobrobiti. Moramo preorijentirati tržište da nudi socijalna dobra društvu na stabilan način, pošto je ono trenutno iznimno kratkovidno i šalje signale da, ako vam je hladno, trebate rastaviti krov i zapaliti ga, što će vas svakako ugrijati. Samo, pitanje je koliko će vam biti toplo iduću večer. Svakako, neke javne debate, poput one trebamo li zelenu tranziciju, bioraznolikost i smanjenje potrošnje resursa, nešto su što smo već trebali prevladati. Nadam se da su pandemija, rat i ekonomska kriza poslali signal ljudima koji profitiraju od trenutnog sistema da se, ako zeznete društvo preko određene granice, nitko neće spasiti od nadolazećih posljedica. U Kaliforniji će zbog poremećaja ekosustava i razornih požara, vile bogatih gorjeti jednako kao naselja prikolica.

Ljudi, aktivirajte se

Kako objašnjavate da većinu današnjeg stanovništva uglavnom nije briga što se ubrzavamo prema klimatskoj apokalipsi, dok se svi ekosustavi urušavaju pred našim očima?

– Razlozi tome su višestruki, a jedan od njih je to što je naše društvo bombardirano propagandom umreženih interesa, koja ih uvjerava da moraju više kupovati, voziti, letjeti, te je mnogo ljudi naprosto hipnotizirano idejom da njihov život ne ovisi o zdravlju ili budućnosti njihove djece nego o umjetnim potrebama kreiranih agresivnim marketingom. Druga je stvar što je za sve nas promjena teška i komplicirana. Lako nam je zamisliti kako bi se ostali trebali promijeniti, ali teško je napraviti korake da mi sami to učinimo. To traženje izlika je prosto ljudska stvar. Osim toga, tu je i problem infrastrukture jer, ako je u tvom gradu loš i nikakav javni prijevoz, na posao, ustvari, možeš ići jedino autom, i onda sebe uvjeriš da je to ispravna stvar. Promjena je teška i upravo zato nam trebaju pokreti na svim levelima, onom EU-a, države, grada ili same zajednice. Mnoge stvari se trebaju promijeniti i trebaju se promijeniti brzo i sinkronizirano. Državne uprave su važne, ali ne mogu, same za sebe, donijeti promjenu koju ovaj svijet treba.

Znači li to da nam je potreban nekakav paneuropski ili globalni pokret?

– To svakako ne bi bila loša ideja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. srpanj 2022 05:27