StoryEditor
Zagorao svemu pomalo

Don Ivan Ćubelić, sudac ženidbenog suda Splitsko-makarske nadbiskupije: Imate li častan razlog, Crkva će vam prihvatiti razvod. Takvih je oko 50 godišnje

Piše Snježana Šetka
15. kolovoza 2021. - 10:28

Prošlo je 40 godina od moje mlade mise. Htio bih zahvaliti Bogu za to proteklo vrijeme i zamoliti njegovo milosrđe da me prati i ubuduće. Nemoguće je nabrojiti sve važne događaje iz osobnoga i društvenog života. Upravo tih dana 1981. godine započela su ukazanja u Međugorju i obnovljena pobožnost Gospi. Uskoro je Hrvatska postala samostalna država i sve se je oko nas iz korijena promijenilo. A ja sam i dalje studirao i obavljao povjerene mi službe na raznim mjestima od Splita do Rima i Zagreba. Lijepe smo događaje slavili i u obitelji, što je bio za mene izvor dodatne snage za vjernost Bogu u istinskoj radosti.

Tako je zborio dr. sc. don Ivan Ćubelić (66) na misnom slavlju u prigodi 40. obljetnice svećeničkog ređenja i mlade mise u crkvi svetog Ivana Krstitelja u svojim rodnim Dobranjama.

Split, Rim, Zagreb...

Gospod mu je podario smirenost. I strpljenje. Za put kojim ga vodi. I tako već četiri desetljeća otkako je završio studij u Splitu, a potom magistrirao i doktorirao u Rimu na Papinskom sveučilištu Lateran. Kanonsko pravo njegova je specijalnost. Pa i ne čudi da je predsjednik Crkvenoga interdijecezanskog suda II. stupnja u Splitu, poznatijeg kao crkveni sud za proglašenje nevaljanosti ženidbe.

Bio je vicerektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, duhovnik katoličkih studenata u Splitu pri crkvi sv. Filipa Nerija, vojni kapelan u 4. gardijskoj brigadi HV-a u ratnim godinama, obnašao je niz službi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) u Zagrebu, družio se s biskupima i bio najbliži suradnik nadbiskupa Marina Barišića na službi generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije od 2001. do 2014. godine.

image
Ante Cizmic/Cropix

To je tek dio poslova, službi i obveza ovoga svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, koji je u prigodi 40 godina služenja Bogu i Katoličkoj crkvi u razgovoru za "Slobodnu" progovorio i o temama o kojima se danas u Hrvatskoj šuti, a prvi put govori i o svom odlasku iz biskupskih dvora, o crkvenim razvodima, životu mladih izvan braka, nedostatku dijaloga, smislu kažnjavanja...

- Običaj je proslaviti 25. i 50. obljetnicu svećeništva kao i braka, zahvaliti Bogu i dragim ljudima s kojima putujemo svih tih godina. A ovo moje zahvalno slavlje je došlo slučajno, premda uvijek potičem okupljanja, kako župna i društvena, tako i obiteljska. Druženja su nam sve potrebnija što nas više razne okolnosti otuđuju jedne od drugih, a i od nas samih. Jer, ako nismo u nekakvim odnosima, onda i ne postojimo - kazuje don Ivan, jedan od šestero djece u obitelji.

Roditeljske upute

Do slavlja je, kaže, došlo slučajno.

- Ovo vrijeme pandemije i raznih izolacija iskoristio sam da završim rad i posložim obilatu građu u knjigu o rodu i rodoslovlju mojih Ćubelića. Dogovorili smo druženje uz misu, kratko predstavljanje i prigodni domjenak pod hrastovima. Posebno mi je bilo drago da je došlo mnogo mladih Dobranjčana iz Splita i da pokazuju toliko zanimanje za povijesne izvore i korijene svog roda.

Pamtite li što vam je majka rekla kad ste se odlučili za svećeničku službu?

- Moja je majka bila veoma draga i razumna žena. Nikad nam nije govorila o bilo kakvim zvanjima, samo nas je odgajala s velikom ljubavlju. Sjećam se da je nama četvorici braće, dok smo još bili dječaci, u šali dobacivala: Kad budete birali cure, samo neka budu lijepe, a ja ću im pomoći ostalo. A i otac je imao praktičnih uputa. Evo jedne: Kad budete u Splitu kupovali stanove, nikako u jednoj zgradi jer vam u tom slučaju neću dati ni jedne kune. Vas ste četvorica, pa svatko na svoju stranu gradu.

A vi odoste u Sjemenište?

- Ministrirao sam u župi i čitao na misi, pješačio svaki dan desetak kilometara do škole i natrag, radio sve poljoprivredne poslove kao i ostala djeca, a slobodno je vrijeme bilo za nogomet. U Sjemenište sam pošao uglavnom jer sam volio školu i studiranje. Nije se radilo o nekom baš jasnom pozivu da više ne bih bio slobodan birati. Kako rekoh, najprije me je povukla želja za učenjem, a unutarnji stav da ću biti svećenik sazrijevala je postupno. Bilo nas je točno 20 u prvom razredu sjemenišne gimnazije, a samo smo četvorica postali svećenici.

image
Ante Cizmic/Cropix

Je li bilo teško služiti Bogu svih proteklih godina? Je li bilo iskušenja i napasti sumnje?

- Moram priznati da mi nikad nije bio problem svijet koji me okružuje. Ni stvari, ni osobe, ni događaji. Najviše sam problema imamo sa samim sobom. Dokle god sam gledao druge kojima sam poslan, duhovno sam letio kao s krilima. Kad bih okrenuo pogled svojim željama i osobnim planovima, odmah se budilo svih sedam glavnih grijeha. Nismo programirani da svime upravljamo idealno. Gdje osjetimo granicu svoje nemoći, tu započinje polje Božje milosti. Kad sam padao, podizalo me je Njegovo milosrđe.

Snaga života

Zaređeni ste u katedrali svetog Duje koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije na Nebo, pa vas moram pitati, koliko ste posvećeni Majci Božjoj, a koliko Isusu?

- Isus se neće ljutiti ako smo puno pobožni prema njegovoj majci. Nekoliko dana prije moga sveće ničkog ređenja započela su ukazanja u Međugorju. Rado sam išao u to svetište, posebno kao generalni vikar kad se nisam mogao ispovijedati pred našim svećenicima. Moji su roditelji voljeli poći do Gospe, a meni je to bila izrazita radost da mogu s njima putovati i večerati u nekom restoranu. Sve župe u kojima sam služio bile su marijanske: u Srijanima-Docu Gornjemu je Velika Gospa, u Zagvozdu Gospa od Karmela, a u Makarskoj Kraljica Mira. Sad sam u Dugopolju, gdje je u svim crkvama i kapelicama Gospin kip. Naučio sam u obitelji, a i propovijedam, da je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji najsigurniji način da se sačuva čvrsta vjera, a i obiteljsko zajedništvo.

Koja je glavna poruka blagdana Velike Gospe?

- U vremenu hladnog racionalizma i povjerenja samo u ono što znanost može potvrditi, katolička se vjera usuđuje nadići te uske horizonte navještajem besmrtnog dostojanstva ljudske osobe i čudesnog završetka našega zemaljskog hodočašća. Marijino uznesenje na nebo ohrabruje nas da vjerujemo u dobar i pozitivan tijek povijesti. Budućnost je opterećena tamom zloće, ali je ljepota i snaga života jača od svih crnih prognoza i od svakoga zla.

Marija je dala tijelo Bogu na zemlji, zatim je Bog tijelu te žene darovao mjesto u raju. Nebeska domovina nije mjesto bez lica i bez imena, nego sjajna ljepota radosnog mnoštva obučena u ljubav i u sunce. Zato je ovo blagdan putovanja svih nas prema životu. Nosimo svoje boli, ali putujemo, ranjeni smo i slomljeni, ali ipak putujemo, lutamo i padamo, ali se ne predajemo, jednakom snagom ljubimo nebo i zemlju jer osjećamo da je u svakomu od nas prsten od zlata što povezuje vrijeme i vječnost. Kršćanstvo nije knjiga vjerskih istina ili novih ideja, nego je topli potok ljubavi koji zalijeva naše srce i snaga koja mu pomaže da procvjeta uvijek ponovno.

image
Ante Cizmic/Cropix

Sakrament ženidbe

Prošlih je desetljeća Katolička crkva u Hrvatskoj bila dosta aktivna u poticanju društvenih pitanja. Izgleda da danas više nije tako.

- Preplavila su nas zelena pitanja: obnovljivi izvori energije, zaštita planeta i oceana, klimatske promjene, a sad i ova COVID pandemija. Izgleda da u medijskom prostoru i u društvu više ni jedno pitanje nije tako važno za naš život. A moćne su samo one riječi koje ispunjaju srce i daju da život procvjeta. Zato se ne smijemo miriti s kršćanstvom koje se svodi samo na običaj, bez utjecaja na stvarni život.

Naše su crkve u doba pandemije korone ostale zatvorene i prazne, a samo su neki svećenici pozivali biskupe da ostave otvorena vrata vjernicima i budu im potrebna utjeha i nada. Je li se Crkva trebala tako povući i zatvoriti ili je trebala ostati otvorena vjerničkom puku?

- Počeci pandemije izazvali su određenu zbunjenost kod svih faktora društva, pa tako i u pitanjima crkvenih slavlja. Svjedočili smo nekoj upornosti župnika, ali još više paničnim reakcijama političara, pa i novinara. Nisu bile upitne samo crkve, nego škole, uredi i sve prostorije u kojima se ljudi zadržavaju. Ipak, crkve nikad nisu bile potpuno zatvorene, niti su župnici prekinuli komunikaciju s ljudima. Sve je išlo nekako normalno, premda s manjim brojem osoba. Čini mi se da je najviše pogođen sakrament ženidbe jer su mladi počeli zajedno živjeti i rađati djecu, a vjenčanje kad bude.

Od svih službi koje ste obnašali, koja vam je bila najdraža?

- Uvijek mi je najdraža služba bila ona koju sam upravo obavljao. Netko je lijepo rekao da je sreća pred nama. Prema tome, ne može biti najljepše nešto što je prošlo, nego baš ono što upravo dolazi. Sad će šesta godina da sam župnik u Dugopolju pa na prošle vlasti i časti uopće ne mislim. Baš mi dušu ispunja svakodnevna krunica i misa s lijepim brojem naroda te posjet starijima i bolesnima. Oni mi se najviše raduju, i to ljubavlju koja se ne može doživjeti u uredima i drugoj diplomaciji. Godišnje je pedesetak krštenja, a nešto manje sprovoda. Koliko je tu divnih susreta s osobama dok dogovaramo obrede. I radosti, i utjehe, i sreće, i nade…

image
Ante Cizmic/Cropix

Tješenje i sprovodi

Kao generalni vikar, bili ste dugogodišnji bliski suradnik nadbiskupa Barišića i nekako se činilo da s te pozicije možete otići na samo neku još veću, a umjesto toga, postali ste župnik u Zagvozdu, potom u Makarskoj i sada u Dugopolju. Što je za vas značilo napuštanje biskupskih dvora i povratak u službu pastira?

- Što sam mogao postati više od župnika u Dugopolju?

Pa, recimo, biskup u nekoj biskupiji…

- Nauživao sam se života s biskupima preko dvadeset godina. Šest godina u tajništvu Biskupske konferencije u Zagrebu, a zatim trinaest godina svakodnevno uz nadbiskupa Marina Barišića. Bile su to zanimljive godine života i služenja Crkvi. Ali, sve treba imati mjeru. Zar ne mislite da i drugi svećenici trebaju pokazati što znaju i što mogu. Iz splitske je nadbiskupije sad barem šest živućih biskupa, a poznati su vam i drugi brojni profesori i propovjednici, učeniji i pobožniji od mene.

Kao autor dviju knjiga propovijedi za sprovode, "Uskrsnut će brat tvoj" i "Uskrsnuće tvoje slavimo", kakvu utjehu možete ponuditi obiteljima umrlih, što im kažete: Srest ćete se opet na onom svijetu?

- Kad sam vidio da u Hrvatskoj nema takve literature i da se svećenici snalaze svakako i na brzinu pred sam sprovod, odlučio sam nešto napisati. Sabrao sam najljepše sprovodne misli i poruke s talijanskoga i njemačkog područja i oblikovao prigodne propovijedi koje svećenici rado koriste.

A što se tiče potrebe tješenja, pa ne treba ljude uvijek tješiti. Sprovodi trebaju biti vrijeme zahva ljivanja, a ne tugovanja, poglavito kad je osoba proživjela lijepi životni vijek. Konačno, umrijeti je kao i završiti bilo koji posao. Život nam je bio povjeren, potrudili smo se učiniti nešto dobra, a najveća nam je utjeha i nada Božje milosrđe. Kad se završi posao, skupi se alat i idemo na drugo mjesto. Nakon smrti to drugo mjesto jest nebeski mir i radost zajedništva sa svima svetima. Ma, ljudi su opušteniji nego što nam se čini. Kad dođu članovi obitelji k meni, pa razgovaramo o pokojnom ocu ili majci, ubrzo se opuste i s radošću se sjećaju mnogih lijepih stvari.

Naravno, kad umre netko mlađi, svi smo tužni i tu nema tješenja. Trebamo biti blizu onima koji trpe bol. Lijepo je što u takvim slučajevima dođu na sprovod skoro svi, a i to je neka utjeha kad se vidi koliko ljudi cijene i poštuju obitelj i njihova pokojnika. Nakon toga, s nekim križevima jednostavno treba živjeti.

Ljudi su zbunjeni

Napisali ste i knjigu propovijedi za vjenčanja "Uzimam i obećavam". Što savjetujete mladencima, a što zaručnicima na tečajevima?

- Opet sam posegnuo za talijanskim i njemačkim tekstovima, pa probrao i doradio ono što mi se učinilo najljepše. No, ne zanosimo se mi da nas mladenci baš pažljivo slušaju za vrijeme vjenčanja. Zato im preporučim da koji dan prije vjenčanja nađu mira u nekom svetištu, lijepo se ispovjede i pobožno sudjeluju na misi. Oni parovi koji idu na misu i u kući mole zajedno sigurno će i ostati zajedno. U to sam se uvjerio sve ove godine moje službe.

Na zaručničkim tečajevima je opuštenija atmosfera pa se uz neke ozbiljne pouke možemo malo i šaliti. Često ispričam što mi je rekla frizerka kad je čula da sutra imam predavanje zaručnicima. Pa ne treba ti čitavo predavanje, dosta je samo jedna rečenica i brak će uspjeti. Upitam je koja je to čarobna rečenica, a ona će: Reci ženama da u javnosti muževe samo hvale i da o njima govore sve najljepše, a kad dođu doma, onda on može podnijeti svaku kritiku. Kažem im i kakve muškarce, odnosno žene, najmanje voli onaj drugi: Muškarci najmanje vole žene koje su vječno pesimistične i zlovoljne, a žene najmanje vole muškarce koji su škrti.

image
SHUTTERSTOCK

Kojim se temama sad bavite?

- Ne bavim se temama, nego životom ovoga našeg društva. Siguran sam da život ljudi može biti lijep i da stvarno je lijep. Tu ljepotu zajedništva potrebno je hraniti zdravim dijalogom, bez nametanja gotovih rješenja. Bez obzira u kakvom su stanju naši odnosi s drugima, možemo mijenjati samo sebe. Stoga je važno napasti problem, a ne osobu. No, bojim se da klizimo u jednoumlje zbog nametanja političke korektnosti na svim razinama. Sve postaje tabu i ni o čemu nema objektivnog doprinosa svih koji mogu pomoći demokraciji, slobodi, duhu tolerancije, zajedništva, ekumenizma, uvažavanja i radosti. A tko bi htio živjeti u društvu bez istine, ljepote i dobrote? Meni se čini da su u Hrvatskoj spremni probijati zidove suvremenog totalitarizma jedino biskup Vlado Košić i predsjednik Zoran Milanović. Potrebno je razgovarati o svemu. Ne samo potrebno, nego i nužno.

Ova mi je tema posebno draga, ali neću dužiti. Navest ću samo primjer ove COVID pandemije i cijepljenja. Meni se čini da većina ljudi nema pojma o čemu se radi. Neki stručnjak kaže da ovo i nije klasično cijepljenje radi preventive, nego da se radi o genskoj terapiji. Danas ljudi prate i strane medije, svašta čuju pa su zbunjeni. Zar nije moguće jasno reći o kakvoj se vrsti cjepiva radi i s kojom svrhom. Ako je preventiva, kao i protiv gripe, pa svatko će ga primiti. No, ako se zadire u samu strukturu ljudskih gena da se lakše podnese bolest (kao i rajčice da dulje traje u trgovinama), onda i to treba reći pa ljudima dati slobodu da se odluče. Eto, samo jedan primjer, a takvih je kod nas bezbroj.

Kažnjavanje i pravednost

O kojem biste vi pitanju rado raspravljali?

- Čitam o humanizmu u kažnjavanju, odnosno o besmislu dugotrajnih zatvorskih kazni. To naglašavaju psiholozi našega MUP-a, a do istog zaključka dolaze neki mladi ljudi koji su doktorirali s tom temom. Naime, svaka kazna mora imati odgojnu svrhu, za pojedinca i za društvo. Još u rimsko doba gospodarski kriminal kažnjavao se bankrotom (doslovnim razbijanjem banka za trgovinu), oduzi manjem zarade i robe, zabranom rada na određeno vrijeme. Srednji vijek poznaje javno sramoćenje i materijalnu nadoknadu štete, uvećanu za kazneni postotak. Zatvor su koristili Osmanlije, ali samo sa svrhom zarade novca koji su dobili uskoro otkupom zatvorenika… Masovno kažnjavanje na dugotrajan zatvor uglavnom vidimo nakon Francuske revolucije, a rado sve koriste svi kasniji totalitarni režimi osudom političkih protivnika. Čudimo se zašto je u ratu bilo zlostavljanja nad zarobljenicima, a ne vidimo da ovakav mirnodopski odnos prema dostojanstvu osobe vodi upravo nehumanom ponašanju prema drugima u svakodnevnim situacijama.

Koji je vaš stav o takvim kaznama?

- Pravedna je kazna samo ona koja je nužna, a zakonodavac ne smije nanositi korisnu nepravdu ako želi zatvoriti sva vrata tiraniji. Gdje je previše kažnjavanja, premalo je pravednosti. Mislim da je suvremenog humanizma nedostojno zatvaranje više ljudi na višegodišnje zatvorske kazne u malene prostorije s tek kratkim izlaskom na šetnju. Pa, bunimo se kad vidimo nedostojno postupanje sa životinjama. Stoga ovakav odnos prema ljudima umanjuje društvenu svijest o dostojanstvu čovjeka pa nam drugi postaju roba za iskorištavanje. Osim toga, osuđenici današnjeg vremena najprije podnesu sve kazne prošlih vremena: javno sramoćenje, oduzimanje novca i materijalnih dobara, a potom mnogi i 5 ili 10 godina zatvorske ćelije. Izgleda da se više ne misli na odgojnu mjere kazne, nego ona postaje kolektivna osveta prema pojedincima.

Promiskuitetne osobe

Sudac ste nadbiskupijskoga ženidbenog suda, možete li reći, iz višegodišnjeg iskustva, koji su najčešći razlozi razvoda?

- Možda bi za odgovor mogla biti dovoljna prva rečenica L.N. Tolstoja s početka romana "Ana Karenjina" koja glasi: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Kad bi se moglo jasno definirati razloge raspada brakova, vjerojatno bi se o tim razlozima vodilo više brige. Svaka je osoba toliko različita da u odnosu s drugom osobom ponekad ni uz najbolju volju ne može ostvariti potpuno zajedništvo koje će potrajati. K tome nadolaze uvijek nove teškoće i drukčija pitanja. Mnoge osobe danas pate od raznih suvremenih ovisnosti i ne mogu se u slobodi predati bračnom zajedništvu jer robuju nečemu što je jače. Pitanje je i kako zamišljaju brak oni koje povuče isključivo spolni nagon, pa žive zajedno a nevjenčani nekoliko godina. Što će takve osobe održati zajedno i sutra kad se vjenčaju kad su već pokazali da im ni vjerske ni društvene forme ništa ne znače? Promiskuitetne osobe, također, teško mogu održati bračnu vjernost jer su izgubile tu sposobnost… Uza sve to, vjerujemo i znamo da se svaka osoba može obratiti i uz žrtvu osloboditi negativnih energija iz svoje memorije. Tko računa na Božju pomoć i ispovijed, naći će još jedan izvor snage.

Svakako, život može biti lijep i brakovi mogu biti sretni. Bez obzira na velik broj rastava, u našoj je županiji još uvijek oko 75 posto onih koji staračke dane provode u međusobnoj pomoći, okruženi ljubavlju djece i unuka.

image
Ante Cizmic/Cropix

Posljedice nesloge

U javnosti se stječe dojam da poznati puno lakše dobiju crkveni razvod nego obični ljudi? Je li baš tako? Koliko se parova godišnje crkveno razvede?

- Uvijek je najbolje rješenje da se oboje potrude oko skladna i sretna braka, pa da do razvoda nikada ne dođe. Nažalost, to mnogima ne uspije iz najrazličitijih razloga. Potom nose svoj križ, rastavu na građanskom sudu, podjelu imovine, dogovor o djeci… često uz puno negativnih osjećaja i prijezira.

Neki se osjećaju prevareni i smatraju da im je ženidba nevaljano sklopljena, tj. da se zbog toga nije dogodio sveti sakrament. Na crkvenomu ženidbenom sudu se ne govori o razvodu, nego o pokušaju dokazivanja da ženidbe kao sakramenta nikada nije ni bilo radi skrivenih laži, hinjenja, nesposobnosti druge strane zbog psihičkih bolesti ili ovisnosti da uopće sklopi ženidbu… i sl.

Ja sam na II. stupnju, pa do mene stižu samo žalbe na negativno rješenje. Mislim da I. stupanj godišnje zaprimi stotinjak tužbi, od kojih polovinu riješi pozitivno, a drugu polovinu negativno ili ih odbace na samom startu.

Onda, jesu li poznate osobe privilegirane?

- Mislim da broj proglašenih ženidaba nevaljanim, a to je oko 50 godišnje, govori da se ne radi samo o poznatima jer su to uglavnom najobičniji ljudi. A slično je sa svim pitanjima u društvu. Život teče na svim razinama, ispunjen srećom i tugom, vjenčanjima i rađanjima, uspjesima i neuspjesima… Međutim, mi znamo ponešto samo iz života onih koji su slavniji. Nitko i ne zna koliki napor ulaže pet sudaca prvog stupnja i tri na drugomu stupnju u stotinu slučajeva svake godine. Nikoga to i ne zanima osim onih o kojima se radi. A kad ispliva neko poznato ime, o njemu se govori i piše kao da je jedini, privilegirani, da je nekoga podmitio...

Don Josip Delić

Prijatelj mi je crkveno oženjen ženom koja je bila ateistkinja. Oni su se u međuvremenu razišli i svaki od njih je ponovno sklopio građanski brak, bez poništenja crkvenog braka. On je praktični vjernik, ide u crkvu, ali jako pati što ne može primati svetu pričest. Što mu je činiti?

- Sigurno je da se na temelju škrtih podataka ne može reći ništa konkretno. Uvijek je prvi korak porazgovarati s vlastitim župnikom ili nekim tko je još iskusniji kako bi se vidjelo ima li naznaka da ženidba nije ni postala sakrament. Potom se dođe u Nadbiskupiju, Palača kod pazara, gdje već nekoliko desetljeća stranke prima don Josip Delić. Vrlo strpljiv i razborit svećenik i sudac. On pomaže strankama definirati razlog nevaljanosti i mogućnost dokazivanja iznesenih tvrdnji. Nakon razgovora se može odustati od tužbe ili je napisati pa započeti postupak za dokazivanje nevaljanosti ženidbe.

Strahu se ne nazire kraj

Osjećaju li se još kakve društvene posljedice ove pandemije?
- Stariji su ljudi opterećeni određenim strahom koji ne znaju objasniti. Malo izlaze iz kuće, ne dopuštaju posjete, na televiziji gledaju sve vijesti prepune izvješća o umrlima pa se muče s psihičkim smetnjama koje su posljedice takve samoizolacije. Najgore je što se navješćuju još gora vremena, a kraj se ne nazire. Vidim da su te osobe vrlo sretne kad se sad nakon cijepljenja ohrabre doći među ljude i sudjelovati na zajedničkoj misi.

Blagdanska poruka: Budimo zahvalni za ono što imamo!

Mislim da su ovogodišnja duhovna slavlja započela na najljepši način. Prošle sam subote nekoliko sati ispovijedao mlade ljude na Gospinu otoku u Solinu. Mnogi se od njih muče pitanjima zaručništva, odluke za brak, predbračne čistoće, tjeskobe pred budućnošću… Drugi nose svoje bračne i obiteljske nevolje, pa suze poteku same od sebe. Čini mi se da velik broj njih ide na hodočašće do Sinja baš radosno i opušteno, zahvalni Bogu za sve lijepo i dobro što doživljavaju s bračnim drugom i sa svojom djecom, u kući i na poslu, u duševnomu i tjelesnom zdravlju. Svjesni su da put do sreće nije čežnja za onim što nemaš, nego zahvalnost i ljubav prema onomu što imaš.
Tada smo započeli devetnice po našim župama. Svakodnevna krunica i mogućnost za ispovijed prije mise. Petak je bio za pohod starijim i bolesnima po župi. Oni svakako žele čista srca, pomireni s Bogom i s ljudima proslaviti ovaj veliki blagdan naše kršćanske nade. Jednog sam dana i ja pronašao malo mira pred Gospinom slikom u Sinju, a čitava crkva pjeva: Zdravo Majko milosti, odvjetnice sveta, djeca tvoja kliču ti sa svih strana svijeta. U vjeri nas podrži da slijedimo Krista, hrvatski nam brani dom, naša Gospe Sinjska.

item - id = 1120120
related id = 0 -> 1129725
related id = 1 -> 569415
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. prosinac 2021 20:32