StoryEditor
Zagoratreba donijeti plan

Dok je Dinara živjela punim plućima, požari su je zaobilazili. Sada je, osim vatre, na planini ugašen i život

17. travnja 2020. - 10:43
Božidar Vukičević/Hanza Media

Ugašen je požar i na Dinari. Kao i sve dosadašnje, ugasila ga je kiša. Prije toga u više navrata pokušavale su ga ugasiti protupožarne zemaljske i zračne snage.

Uspijevali su ga djelomično lokalizirati, usporiti nadiranje vatre, preusmjeriti je, ali je samo gašenje, kao i sva dosadašnja gašenja velikih požara na Dinari, ostavljeno nebu. Koje, zahvaljujući pristiglim kišnim oblacima, ni ovaj put nije zakazalo.

Na Dinari, međutim, nije ugašena samo vatra. Kroz dugotrajni proces na toj planini ugašen je život. Ni ovogodišnje vatreno pustošenje drugog po veličini hrvatskog planinskog lanca, poslije vodećeg Velebita, nije prouzročilo veće materijalne štete.

Vatrena fronta u zenitu je bila duga 20-ak i široka oko dva kilometra. Iza nje je ostala doslovno spaljena zemlja. Spaljene su i sve biljne vrste koje su joj se zatekle na putu. Među oko 750 različitih biljnih vrsta, više od 110 posebno je zaštićeno, a 55 je endemskih. Nije im to prvo stradavanje u ognju. Vatreni jezičci bili su im u gostima svake ili gotovo svake prethodne godine. A one su tako snažno utemeljene na Dinari da se svaki put obnove.

Požar na Dinari zaprijetio je i životinjskom svijetu, od ptica preko sisavaca do zmija. Za dio životinja posljednji požar sigurno je bio smrtonosan, u prvom redu za one koje najsporije mogu pobjeći, poput zmija i guštera. Najvrjedniji objekti na tom golemom prostoru su planinarske kuće i skloništa.

Najveće su planinarske kuće “Brezovac” i “Sveti Jakov”, a od planinarskih skloništa od naleta vatre branjene su “Pume” kod Velike Duvjakuše (1630 mnm), “Rupe” ispod Lišanjskog vrha (1364 mnm) i “Josip Goreta” (1530 mnm). Do “Rupa” se branitelji pred vatrom nisu uspjeli probiti pa je to malo sklonište vjerojatno uništeno. Uz planinarske kuće i skloništa na Dinari je još na desetke obnovljenih starih ili izgrađenih novih kuća, pretvorenih u kuće za odmor. Najviše ih je na Vrdovu. Posljednji požar sve ih je zaobišao.

Što to, zapravo, gori na Dinari i zašto se na toj za Hrvate mitskoj planini, na kojoj je u završnim operacijama Domovinskog rata slomljena kralježnica velikosrpske agresije na Hrvatsku, požari golemih razmjera ponavljaju iz godine u godinu?

Prisjećanja radi, požar na Dinari 2017. godine plamtio je bez prekida 35 dana. Koliko god joj ljubitelji prirode tepali kao najljepšoj ljepotici, činjenica je da je Dinara golemi prostor bez ljudi. I bez kvalitetne infastrukture, u prvom redu cestovne kao najnužnije.

Dok je Dinara živjela punim plućima, požari su je zaobilazili. U to vrijeme, dok se na to prostranstvu napasalo na tisuće goveda i druge stoke krupnog zuba te 50-ak tisuća ovaca i koza, vatri nije ništa ostajalo. Travu koju nije popaslo blago pokosili su stočari i spremali je za zimsku ishranu svoje stoke. Zaustavljali su i razmnožavanje sitnog raslinja, a prorjeđivanjem šuma osiguravali su drvo za ogrjev. Svega toga danas nema.

Na jugoistočnoj strani Dinare, koja pripada općini Hrvace, imaju samo dva spomena vrijedna stada ovaca, koja veći dio godine provedu na Biteliću i Ruminu nego na samoj planini. Na vrličkom dijelu Dinare stoke je još manje. Svake vegetativne sezone škrta, ali plodna zemlja na ovoj planini proizvede na milijune prostornih metara nove biološke mase, najviše trave. Koja se poslije već uobičajenih višemjesečnih suša, kakva je bila posljednjih mjeseci, sasuši postajući zapaljiva poput baruta.

Prostor Dinare u najvećem je dijelu u državnom vlasništvu. Da odgovorni za upravljanje tom imovinom promišljaju kako ta biološka masa koja se stvara svake godine umjesto pretvaranja u pepeo može, treba i mora biti pretvorena u desetke ili stotine tona mesa i mlijeka, onda bi makar pokušali ostvariti takav cilj. Pa bi, moguće, ponudili zainteresiranima, možda i uz dodatnu novčanu ili drugu stimulaciju, korištenje dinarskog šumsko-poljoprivrednog zemljišta bez naknade, ali uz obvezu dotičnog da ne mulja, nego da proizvodi.

Za poticaj bi, eventualno, bila dovoljna državna novčana sredstva koja se iz godine u godinu na planini troše za gašenje požara. A kad bi Dinara ponovno počela živjeti kao nekada, postala bi uistinu puna života, puna ljudi koji bi joj se divili i ostvarivali suživot s planinskim biljnim i životinjskim vrstama, možda i uz atribut parka prirode, svi skupa bez straha od izbijanja vatrene stihije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 01:25