Nedavno je u Splitu u organizaciji Udruge veterana Četvrte gardijske brigade održana konferencija "Hrvatski branitelji na svojoj zemlji - poljoprivreda na krškim područjima" na kojoj je više od dvjesto sudionika, mahom branitelja i OPG-ovaca, slušalo ugodan glas o mjerama koje Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo branitelja planiraju provesti kao bi olakšalo rad ljudima koji u krškom dijelu Hrvatske – poljoprivredno jako zapuštenom – mukotrpno pokušavaju živjeti od svoga rada i stvarati kvalitetne poljoprivredne proizvode.
Mnogo se hrvatskih branitelja nakon rata vratilo životu u rodom kraju i pokrenuli proizvodnju, bilo u stočarstvu ili zemljoradnji i susrelo se s nepremostivim preprekama u vidu dodjele državnih zemljišta i potpora i problemima u distribuciji proizvoda kako bi došli do održive proizvodnje.
Uputili smo se stoga u splitsko zaleđe kako bismo razgovarali s nekima od njih, pa smo izabrali - jednoga sa stokom, jednoga sa zemljom - a obojicu iz Četvrte gardijske.
U Cisti Velikoj nestrpljivo nas čeka Zlatko Carević (50), priša mu je, triba ovce izvest, a mi iz grada, pojma nemamo kako to ide. Između Visočice i Vitrenika dočekale su nas tri iskusne čuvarice ovaca: Belina, Nala i Džila.
Gdje je zemlja?
Zlatko je rođen u Njemačkoj, osnovnu školu je završio u Cisti, srednju u Zagrebu. Iza toga otišao je u rat, priključio se 3. bojni Četvrte brigade i dvaput je ranjavan, 1991. u Bokanjcu i 1993. u Čistoj Velikoj, prvi put projektilom iz aviona, a drugi put po cijelom tijelu. U 24. godini je bio natporučnik i 60-postotni invalid.
- Tek sam počeo živjeti, a već umirovljenik. Pitao sam se šta ću radit u stanu? A opet, šta sam znao o selu i životu ovdje u kamenjaru. O ovcama? Ništa, a da me sad neko rastavi od njih... poludija bi – smije se Zlatko, koji se vratio u staru kuću i počeo s malim stadom, desetak-petnaest ovčica koje vodao po okolnim šumarcima, a 2009. je blizu sela uredio farmu gdje sad ima stado sa stotinjak ovaca.
- Pokazalo se kao veliki problem što nemam dovoljno zemlje za ispašu pa sam po privatnoj zemlji, dobri ljudi pa puste... Da bi imao sto ovaca treba ti 30 hektara, a ko to od nas ima? Jedino da nam država da u zakup. Ali ne možemo dobit nikako. Tražili smo, kako nismo, pa su nam ponudili ispod Trilja, dvadeset kilometara daleko! Niko nije prihvatio od nas što u selu imamo ovce. Svake godine šaljemo papire i niko ne odgovara. Kažu: 'dajemo zemlju svake godine'. Pa kako ja još nisam čuo da je netko iz našega kraja dobio tu zemlju?! Onda sam bio u Splitu na ovoj konferenciji, to šta kaže ministrica Vučković muzika je za naše uši: državna zemlja u zakup, poticaji, otkup... Sve ono što stočari u Europi oduvik imaju – kaže Carević, OPG-ovac, koji bi stado povećao rado, na dvjesto, tristo ovaca.
Sada mu je osnovna djelatnost prodaja janjaca, ali kaže da razmišlja o proizvodnji mlijeka i sirani, za što svakako mora imati i veće stado i više zemlje.
- Prvi put od postanka naše države Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo branitelja skupili su nas na jedno misto i pokazali dobru volju da nam izađu u susret oko problema na koje ukazujemo godinama. Kažu: zemlje ima i dat će se, sredstava ima i dat će se. Jedino šta se nadamo čvrsto da je neće bit samo za odabrane, nego za one koji pošteno rade i da će se taj proces kontrolirat. Za po godine vidit ćemo jesu li se obećanja ispunila – zadovoljan je Zlatko kojega pitamo kako mu ide s janjcima, ima li tržišta:
Nitko neće vunu
- Potražnja je deset puta veća nego šta mi možemo napripravit, tko god kaže da ne može prodavat janjad, taj laže. Od prolića nadalje nema dana da ljudi ne zovu. U mene su sve pramenke, a da bi moga živit kako triba, mora bi imat duplo, bar dvista komada. I koze su pogodne za krški kraj, ali ljudi koji te puštaju na zemlju s ovcama neće i s kozama jer bi obrstile voćke. Zato bi tribali imat svoju zemlju – kaže Carević.
A ono što nije eko jest odbačena vuna. Nitko je ne želi. Kad ovčad ostriže, vuna se mora zakopavati ili paliti, što je mučan posao. Jednu godinu i nikad više dolazili su otkupljivači iz Istre koji su vunu nosili na talijansko tržište. A Zlatko bi dao i mukte, samo da je se nekako riješi.
Neprijatelj broj jedan ovdašnjih ovaca je vuk, a prijatelj broj jedan dobar pas.
- Prije desetak godina vukovi su mi zadavili 74 ovce, skoro sve što sam imao. Odjednom. Niti jednu nisu izili, nego onako, poklali iz zabave. Bilo je nevrijeme, ja se sklonio u kućicu i kroz petnaest minuta koliko je trajalo pljusak oni su sve udavili! Načekao sam se te jadne naknade, ali čujem da je zadnjih par godina puno bolja naknada i brže dođe. Otada nisam imao problema s vukovima, a kako ću i imat kad držim tri pasa. Bez pasa ovčara čovik ovčar ne može, na sto ovaca moraš imat tri. I tada se vuka ne boj. A dragi su mi, Belina je najpametnija, zna svaku ovcu u glavu. Ako Belina ne uđe u štalu, to ti znači da nisu sve ovce ušle, čudo je pametna – ponosan je Zlatko, a ponosan je i na svoju djecu: sin Ante je na veterini i on će ćaći bit desna ruka, a Gracijela je na medicini, ona će bit liva!
- Eto smo se ispričali, ovce su mi gladne. Sad ću vas pozdravit, a kad one krenu odo ja za njima. Aj živili mi – pozdravi nas ovčar Zlatko, a stado prostruji pored nas ko vojska, u koloni po dvije, ne bendaju nas dva posto, pa u goru. A on za njima. I ovan. I sve tri lajave čuvarice.
Sve više se obrađuje
Mi malo okolo, pa ravno u Sinjsko polje do Tonća Vukasovića Pirije, također pedesetgodišnjaka, koji se 1991. priključio rezervnom sastavu MUP-a, a na jesen te godine Četvrtoj brigadi, Drugoj pa Prvoj bojni. Nije ranjen metkom, ali je bio izložen bojnim otrovima u Kašiću 1994. godine. Ostao je u brigadi do 2005. godine, kad se vratio zemlji.
- U obitelji smo se bavili poljoprivredom, ono na malo; krava, dvi, kupus i drugo povrće... Tako sam i ja najprije obrađivao obiteljsku zemlju, sadio povrće, tikvice, kupusnjača, a prije desetak godina dobio sam u zakup državnu zemlju u Muši u Sinjskom polju, dva i po hektara, ovo di smo sad. Tu su mi sad kukuruzi i ječim.
A u Brnaškim Paškulama sam na zemlji u privatnom vlasništvu i tu je povrće: bude i šest iljada glava kupusa, tri iljade tikvica, trista kila kumpira, kapula, dinje, cate... Radili smo supruga i ja i četvero dice, a dica su pošla dalje, škole, posal. Sve omladina otišla je vanka, strah bi te uvatija da ti kažem koliko, tako da jedva nađeš radnu snagu ovde – veli Vukasović Pirija.
Ni u polju mu rat nije dao mira: na Brnaškim Paškulama nalazio je povremeno zvončiće iz kasetne bombe. Punih osam godina ih je iskopavao i prijavljivao policiji, sve dok zemljište nije proglašeno minsko sumnjivim područjem i konačno razminirano. Ali vratimo se pravom poslu.
- Znate, širio bih se ja s poljoprivredom, ali muči me distribucija. Volija bi sadit, radit, pobrat i prodat po ljudskoj cijeni i da nemam ja briga oko distribucije. Nažalost, nismo mi u zadrugama ka i cila Dalmacija, pa da nekako zajednički izlazimo prema otkupljivačima. Vidite ovaj slučaj: jedanput zove mene jedan da će doć otkupit 20 tona cata. I skupin ja ekipu, udarimo od zore brat, već digli deset tona, kad on dođe s kamionom i kaže: triba mi dvi tone. Šta da ja sad radim s ostalim?
Pa sam prodava kupus na splitskome TTTS-u, platin banak 120 kuna. Drćen tamo na zimi cili dan i prodan jedva pedeset kila kupusa. A doma me čeka posla u polju priko glave. Ne ide to, ne može se jedno i drugo – uvjeren je Tonči i ufa se u ministricu Mariju Vučković da će poljoprivrednicima pomoći oko sistematizacije distribucije. Lakše rečeno: olakšati im život.
Ali nosi Tonći i dobrih vijesti:
- Kad sam prije petnaestak godina kretali u poljoprivredu, više od 85 posto ovoga divnoga i plodnoga Sinjskoga polja bilo je neobrađeno. A danas je 90 posto obrađeno! Zemlju su uzimali i ljudi iz Studenaca, Dicma, Dugopolja... Neka, svakome ko oće radit. Znači da se kreće nabolje – optimističan je Vukasović.