StoryEditor
ZagoraPROFITERI I DRUGI

Betona nigdje, čelika još manje: kuće u Zagori bi se rušile kao po Baniji da ih nakon rata nisu obnavljali inženjeri iz države poznate po preciznosti

5. siječnja 2021. - 09:31
Jure Misković/Cropix

Poslije razornog potresa na Baniji u najvećem broju novinarskih komentara naglašava se "fušerska" poratna obnova obiteljskih kuća, bez armiranobetonskih skeleta, ali još više bijeg stanovništva koje unatoč državnim ulaganjima nije vidjelo perspektive, pa su Baniji kazali zbogom.

Tijekom proteklog desetljeća svaki peti stanovnik napustio je taj dio Hrvatske omeđen rijekom Kupom i granicom s BiH. Od 60 tisuća stanovnika, koliko ih je popisano 2011. godine, danas ih na području Siska, Petrinje, Gline, Dvora i Hrvatske Kostajnice živi manje od 50 tisuća.

Sudbinu ratnog stradalništva s Banijom je dijelila Dalmatinska zagora. Velikosrpski agresori okupirali su pola cetinskog kraja, sve do Doljaninova mosta u Hrvacama i Rumina s druge strane Cetine.

Poslije oslobođenja koje se odvijalo u dva koraka – prvi 1993. poslije srpskog miniranja brane Peruća, kada su pod hrvatsku kontrolu vraćena sva naselja do Maljkova, i drugog i konačnog oslobođenja u "Oluji" – i u cetinskom kraju pokrenuta je poratna obnova.

S notesom, olovkom i kamerom smo kao kroničari "Slobodne" svjedočili da se obnova nije odvijala ni blizu kao na Banovini. Bilo je anomalija, bespovratna sredstva za "uređenje" neoštećenih kuća dijeljena su pojedincima u naseljima u kojima se pucalo samo iz obijesti.

Ali onu stvarnu obnovu graditelji su na ratom devastiranom dijelu cetinskog kraja obavili po zanatu. Zasluga za to pripada najviše Švicarcima kao pionirima u tom projektu. Oni su odmah poslije akcije "Peruća" u Hrvacama pokrenuli obnovu 52 obiteljske kuće.

Domaća tvrtka koja je dobila taj posao vjerojatno se prvi put u praksi susrela s nadzornim inženjerima koji nisu potpisivali građevinske knjige na neviđeno. Ne samo da su ustrajali na armiranju, kako je to nalagao projekt, već su dovodili u pitanje kvalitetu postavljenog željeza samo zato što ga je prije betoniranja zahvatila hrđa.

Kada se pročulo kako obnavljaju Švicarci, vlasnici kuća čiju je obnovu financirala hrvatska država inzistirali su da se ni kod njih ne štedi na betonskom čeliku. Zbog toga bismo danas bili skloni ustvrditi da bi štete od potresa na Baniji na u poraću obnovljenim stambenim objektima bile puno, puno manje da su objekti iz temelja građeni ili uređivani kao u Cetinskoj krajini.

Kada se u svemu drugom uspoređuje stanje na potresom stradalom području i u Dalmatinskoj zagori, moglo bi se reći da su problemi gotovo istovjetni. U Cetinskoj krajini kao središnjem dijelu srednjodalmatinskog zaleđa u vrijeme uspostave samostalne Hrvatske živjelo je više od 61.500 stanovnika. Popisom iz 2011. godine evidentirano ih je 48.810, a prema procjeni Državnog zavoda za statistiku na tom isto prostoru 2019. živjelo je samo 45.527 stanovnika.

Demografski uragan s toga je prostora otpuhao najpotentniji dio ljudskog korpusa. Prostor nekadašnje Općine Sinj napuštali su i još uvijek napuštaju mladi, u pravilu najobrazovaniji. Jer u rodnom kraju ne vide perspektivu.

A ne vide je jer je zakazala država na svim razinama, zakazala je vlast, od lokalne koja je (p)ostala svrhom sama sebi preko županijske, koja gaji praksu distribucije raspoloživog novca svakome pomalo, do centralne, koja je Zagoru potpuno zaboravila kada su u pitanju kapitalni objekti cestovne i svake druge infrastrukture te, još značajnije, izostanak specijalnih poticaja koji bi privukli i motivirali poduzetnike da baš na tom prostoru otvaraju radna mjesta koja bi stanovništvu osigurala izvor egzistencije i trajno ih zadržala da tu žive.

U vrijeme svoga međunarodnog priznanja, Hrvatska je po standardu svojih građana bila misaona imenica žiteljima država koje su se u to vrijeme oslobodile čeličnog zagrljaja Sovjetskog Saveza. Od tih država 11 ih je plus Slovenija prije Hrvatske postalo punopravnim članicama Europske unije.

Među njima je, prije 1990. godine, samo Slovenija bila razvijenija od Hrvatske. Danas, po službenim podacima EU-ovih statističara, samo Bugarska (još) razvojno zaostaje za Hrvatskom, ali rast u toj državi je takav da nas i oni sustižu.

Kada se dogode nepogode kao što je ova posljednja na Baniji, političari na svim razinama, osim časnih iznimki, ponovno nam pričaju bajke i daju obećanja kakvih smo se naslušali proteklih desetljeća, a koja su se dokazala u svojoj punoj jalovosti. Hoće li ova kataklizmička situacija, pristigla iz dubine Zemlje, dovesti do otrežnjenja političara?

Hoće li im osvijetliti da neće biti dostatno obnoviti samo porušene kuće. Važnije od toga bila bi obnova vjere stanovništva, kako danas porušene Banije tako i demografski devastirane Zagore, da bi mogli europski živjeti i u rodnom kraju. U protivnom imat ćemo Hrvatsku bez autohtonog stanovništva. Je li to cilj hrvatskih političara?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. veljača 2021 17:52