Rašćane je naselje u vrgorskoj općini, a ime je dobilo po hrastovim šumama. Nekada je u mjestu živjelo 2500 ljudi, danas ih ima oko stotinu. Rijetki prodaju djedovinu, a svaki naš sugovornik za Rašćane nalazi samo riječi hvale.
Pucaju cijevi
– Udala sam se u Rašćane prije 10 godina i čini mi se da živim u raju. Odrasla sam u Slavoniji, gdje mnoga sela nemaju vode, gdje fali javne rasvjete. Supruga sam upoznala u Zagrebu, vjenčali smo se i došla sam živjeti ovdje. Posao sam našla odmah, a trenutno radim u vešeraju u industrijskoj zoni na Ravči. Ljeti čistim kuće s bazenima, kojih je u Rašćanima desetak.
Zadovoljna sam i mislim da svatko tko želi raditi ovdje može naći posao. Također sam i gerontodomaćica u sklopu projekta “Zaželi”. Donosim im lijekove, spizu. Mnogi od njih nisu znali da mogu naručiti dostavu kruha i peciva te da imamo vozača koji svaki dan dolazi iz Imotskog i dva puta dnevno po narudžbi donosi svježi kruh. Četvrtkom imamo i dostavu plina, a za mješovitu robu treba otići do dućana.
Svekar i svekrva bave se poljoprivredom, imamo 2000 loza, a godišnje iskopamo oko šest tona krumpira. Sadimo povrće i cvijeće, a u dvorištu imamo i kišomjernu meteopostaju DHMZ-a. Vodim dnevnik oborina, u koji zapisujem točno vrijeme trajanja kiše ili neke druge značajne pojave poput magle, slane, grmljavine ili snježnog pokrivača. Instrument je Hellmanov kišomjer s menzurom, mi ga zovemo lončić, a ispod njega sve mora biti uredno i pokošeno jer kontrole dolaze često i nenajavljeno – govori Veronika Bašić.
Suprug Mate kaže da su selu prijeko potrebne nove vodovodne cijevi i javni prijevoz.
– “Komunalno Vrgorac” je u srpnju 1999. preuzelo vodovod Dragljane –Rašćane od Hrvatskih voda i već su prilikom tlačnih proba pucale cijevi. Pucaju i danas na isti način.
Umjesto kvalitetnih cijevi, postavljene su jeftine i plastične, koje se pri puknuću rascijepe cijelom dužinom, zbog čega je nužna kompletna rekonstrukcija glavnog cjevovoda. “Komunalno” ne može samostalno financirati tako zahtjevan projekt. Zbog tih problema svaka kuća u Rašćanima mora imati i hidrofor.
Nedavno se u mjesto doselila mlada obitelj iz Tučepi, a prva im je investicija kopanje saranča, što im već u startu podiže troškove za oko 10.000 eura. Javnog prijevoza nema. Mnogo je starijih ljudi koji žive sami, a nemaju prijevozno sredstvo. Često trebaju otići k liječniku ili u nabavu pa bi autobusna linija Vrgorac – Split oživila ovo mjesto i pomogla lokalnom stanovništvu. Naša kći Anđelka ustaje svako jutro u šest sati i putuje školskim autobusom u Vrgorac, ali taj autobus prima samo djecu – kaže Mate.
Doznajemo od Veronike da je Mate predsjednik Mjesnog odbora i da je na njegovu inicijativu uređeno igralište za djecu, postavljen spomenik telefonskom stupu (kraj kojeg se turisti i biciklisti često fotografiraju), a stara škola spašena je od propadanja, te je renovirana i dana na korištenje Planinarskom društvu “Ćubrijan” koje ima 90 članova.
– Ništa od toga ne bi bilo da Grad Vrgorac nema sluha za naše potrebe. Odazivaju se kad god mogu, a i lokalno je stanovništvo uvijek spremno za radnu akciju. Mene nije briga je li netko lijeva ili desna politička opcija – ako je dobar za Rašćane, dobar je i meni.
Na trasi stare Napoleonove ceste je 1900. postavljena telefonska žičana linija, koja je bila u funkciji do 1995. Odlučili smo sačuvati originalni stup da bi buduće generacije mogle vidjeti kako je to nekad bilo – kaže Mate. – Izgradili smo i mrtvačnicu, a u svemu nam je pomagao i naš Belgijanac Thierry Marechal, koji odlično govori hrvatski, a u selu ima dvije kuće.
– Supruga mi je iz Rašćana i odmah sam se zaljubio u ovo mjesto. U Belgiji se bavim iznajmljivanjem nekretnina, no svaki slobodan trenutak provodim ovdje. Od travnja do studenog stalno sam u Rašćanima, imam 800 trsova, a sorte grenache i syrah donio sam iz Francuske. Imam i 50 loza domaće autohtone sorte medna – kaže nam Thierry.
Poslom u Makarsku
Kraj njegove kuće zatječemo Antu Ercega:
– Nekad moran poslon u Makarsku, pa mi je i pola sata puno i jedva čekan ić nazad. Sin živi s obitelji u Makarskoj, unuka Ivana ima 15 godina i već vozi jake motore, a ne libi se sist ni u auto bez kočnica – Ante zabrinuto vrti glavom.
– Ja držin i koze, a do mene je vila s bazenon od Belgijanca. On kuću ne iznajmljuje turistima, nego dovodi svoje prijatelje, pa kad se kupaju u bazenu, slušaju meketanje koza. Svaki od njih tio bi se slikat sa životinjama, dica pogotovo, i nakon dan-dva više ne znaš ko je kome doša, svi postanemo ko jedna familija – veli Ante.
Da u Rašćanima uistinu ima onoga čega drugdje nema, odlučio nam je dokazati i Mate vadeći novčić iz kutije šibica:
– Ovo je bakreni rimski novčić iz 1. stoljeća s likom rimskog cara Antonija Pija. Našao ga je Tonći Lalić prekopavajući vrtal.
Belgijanac zadovoljno kima glavom jer on već zna o Rašćanima sve što se može znati i ne iznenađuje ga ni “Školska kronaka” (tako se piše op.a) u kojoj je zapisano da je 1936. Rašćanima u posjet došla i kraljica Marija.
– Kad smo se Mate i ja ženili, bilo je to u prosincu, Belgijanac je došao avionom samo za tu prigodu. Napadao snijeg, a on došao na jedan dan i aj nazad. I kako ga nećemo voljeti? On nam je poput brata! – kaže Veronika.
– Pitajte ga koje auto vozi u Belgiji! – tiho nam govori Mate.
– Vozim RAŠĆANE! – ponosno će Belgijanac.