Preminula s. Valburga Petani, benediktinka koja je više od sedam desetljeća život posvetila samostanu sv. Marije u Zadru

U 92. godini života i 73. godini monaškog posvećenja preminula je s. Marija Valburga (Josica) Petani, dugogodišnja benediktinka samostana sv. Marije u Zadru, ostavivši dubok trag u životu svoje redovničke zajednice, ali i brojnih Zadrana koji su je poznavali po njezinoj skromnosti, predanom radu i molitvenom životu, objavila je Ines Grbić iz Zadarske nadbiskupije.

Posljednji ispraćaj s. Valburge bit će u subotu, 8. kolovoza, na Gradskom groblju u Zadru, gdje će biti pokopana u grobnici zadarskih benediktinki samostana sv. Marije. Sprovodni obred predvodit će zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, koji će nakon ukopa predslaviti i misu zadušnicu u crkvi sv. Marije.

Rođena kao Josica Petani 28. kolovoza 1934. godine u Arbanasima, odrasla je u brojnoj obitelji Krste i Ane Petani, rođene Nikpalj. Djetinjstvo je provela u vremenu kada je Zadar bio pod talijanskom upravom, zbog čega je osnovnu školu završila na talijanskom jeziku, dok se u obitelji govorio arbanaški. Hrvatski jezik upoznala je tek kasnije, što joj je u početku predstavljalo izazov.

Već s trinaest godina, tijekom priprave za blagdan Bogojavljenja, osjetila je snažan poziv na redovnički život. Odluku da postane benediktinka dodatno je učvrstila molitvom Gospi od Zečeva, a podršku joj je pružio tadašnji ninski župnik don Ive Nikpalj.

U samostan sv. Marije ušla je 30. rujna 1951., sa samo 17 godina. Novicijat je započela godinu dana poslije, prve redovničke zavjete položila je 1953., a doživotne 1957. godine, ostavši vjerna benediktinskom pozivu više od sedam desetljeća.

Njezina odluka obilježila je i sudbinu obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata Petanijevi su, poput mnogih arbanaških obitelji, planirali iseliti u Italiju. Dok su svi prihvatili odlazak, Josica je odlučila ostati u Zadru zbog poziva u samostan. Upravo je njezina odluka potaknula obitelj da ipak ostane u rodnom gradu, a otac joj je godinama, uz dopuštenje opatice, svake nedjelje nakon mise dolazio u kratki posjet.

Prije ulaska u samostan kratko je radila u tvornici ribarskog konca i mreža Sapri, a najveći dio života provela je u samostanskoj pletionici izrađujući džempere i drugu odjeću. Njezine su rukotvorine bile poznate diljem zadarskog zaleđa, pa se često govorilo kako gotovo da nije bilo obitelji koja nije posjedovala barem jedan odjevni predmet izrađen njezinim rukama. Posebno se isticala i u narodnom vezu.

Nakon otvaranja Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru bila je među prvim sestrama koje su služile kao čuvarice vrijedne zbirke, a sve povjerene dužnosti obavljala je tiho, marljivo i s velikom predanošću.

U zajednici je ostala zapamćena po dubokoj duhovnosti, vjernosti Pravilu sv. Benedikta i ljubavi prema zajedničkoj molitvi. Posebno je njegovala klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, provodeći sate u tihoj adoraciji. U poznim godinama često je znala reći:

„Najsretnija sam kad sam zajedno s vama u molitvi.“

Zajednica benediktinki samostana sv. Marije oprostila se od s. Valburge sa zahvalnošću za njezin dugogodišnji život ispunjen molitvom, radom i služenjem Bogu i ljudima.