Dalmacija Zadar

JEDINSTVENA PRIČA

U Toni's plovećem marketu kupovali su Abramovič, prinčevi i princeze, najbogatije holivudske face...: ovo je priča o najluđem dućanu na čitavom svijetu

JEDINSTVENA PRIČA

Zamislite samo da ste na jedrilici, plovite Jadranom i, naravno, želite bar neko vrijeme provesti u raju – parku prirode Telašćica. Ipak, kad se ujutro probudite, nešto vam u tom raju nedostaje. Recimo, topli kroasan ili krafna od marmelade. A u dućan ne možete jer ste nekoliko milja od prvog naseljenog mjesta. Koliko bi samo bilo lijepo da taj dućan dođe do vas...

Kad, odjednom, evo njega!

Ime mu je Sebastijan Jagić, vlasnik je plovećeg marketa "Toni's market" i cijele sezone donosi jahtašima i jedriličarima svježe voće, povrće, piće i ostale potrepštine drito pred brod.

Sebastijan ima 27 godina, a već se s 12 ukrcao s didom Josipom, zvanim Toni, na tu malu barku kako bi zaradio džeparac.

Ove godine, u kolovozu, "Toni's market" proslavio je 40 godina postojanja i opskrbljivanja nautičara na području Telašćice i sjevernog dijela kornatskog arhipelaga. Sebastijan je za pokojnog dida, povodom okrugle obljetnice, napravio feštu u obiteljskoj konobi u uvali Kršovica, odakle je sve krenulo te pozvao sve ljude koji su poznavali veselog i dragog dida Tonija.

- Razvio sam neke stare slike i napravio malu izložbu kako bi se svi prisjetili dida i njegovih priča. A vjerujte mi, bilo ih je! - kroz smijeh nam prepričava Sebastijan, koji je jedini iz familije odlučio naslijediti dida.

- Ni moj otac Goran ni njegov brat nisu baš bili za taj posao. Jednom se nije dalo toliko biti na brodu, a drugi je bio previše sramežljiv. A za ovaj posao moraš biti komunikativan, duhovit, veseo i veliki radnik – pojašnjava nam Sebastijan koji se svako jutro diže u 6 sati, iz Sali autom ide u Telašćicu do obiteljskog polja, zatim kratko pješači do uvale gdje im je "baza", pripremi svu spizu, ponajviše domaće voće i povrće, te odlazi do druge uvale gdje mu otac donosi ostale potrepštine koje mu nedostaju.

Sve to lijepo slože u brod, baš kao na štand, te u 7.30 Sebastijan kreće u obilazak vezanih brodova i zaustavlja se gdje ga zovu ili gdje su ga prethodni dan naručili.

- Jako im bude drago kad me vide, iskreno se razvesele jer svi bi mi voljeli pojesti topli kroasan ili svježe voće na brodu, a da ga i ne pomaknemo. Od sto ljudi, uvik imate onog jednoga koji bruntula da mu je skupo, ali ja mu uvik lipo kažem: slobodno vi upalite brod i odvezite se do Sali, za što vam triba po ure, i kupite taj kruh koji će onda sigurno izać preko 1000 kuna. Uvik se na to nasmiju i zapravo shvate da sam ja njima, u divljinu, nakon što je on protrlja oči, dostavio kruh koji vridi tih 20 kuna – prepričava nam, dok pokazuje stare slike svoga dida Tonija koji je 1979. godine, sasvim slučajno, pokrenuo ovaj jedinstveni biznis.

- Iz uvale di nam je danas mala konobica, a di je prije bila vikendica, dida je kaićem odlazio do druge vale di su mu bila polja verdure i krumpira. U rano lito 79., kad se vraćao iz polja s punim kaićem tek izvađenih krumpirov, jedan mu je stranac s broda mahnuo da dođe do njega, da bi on kupio dvi, tri kile. Dida mu je, naravno, prodao i tad mu je, kad se vraćao u svoju valu, sinula ideja, zašto on ne bi tako nautičarima prodavao spizu na svom kaiću? I tako je već sutradan nakrca brod sa stvarima i išao okolo, od broda do broda i shvatio da mu itekako ide - s nostalgijom se prisjeća Sebastijan koji je uz svog dida, još kao dite, naučio sve male tajne ovog inovativnog zanata.

- Dida su svi znali, i domaći i furešti. Volio je popiti više nego pojisti, obožavao se zezati, družiti, pivati i ništa mu nije bilo teško. Sićan se kad sam ka mali iša s njim, jedna bi mu tura trajala skoro do popodne! On bi malo popio s jednim Nijemcima, zatim bi doša do Slovenaca pa bi tamo malo pojeo, onda bi ga zvali Talijani, pa bi s njima ćakula i opet malo popio... Čak su svi znali što pije pivu s amarom! Ja bi znao šiziti! Iako bi mi dali soka i čikolate, ništa ih ne bi razumi i bilo mi je dosadno. Onda bi popodne zva oca do dođe po mene jer "mi je puna kapa slušati dida i njegove priče", ha, ha! A danas ih s guštom prepričavam baš svima - smije se Sebastijan, koji bi prema tim didovim pričama mogao snimiti film.

- Dida je donosio spizu na brodove mnogim poznatim ljudima, od Abramoviča, princeze od Monaka, do naših sportaša, pjevača i glumaca. Njima je drago što nas uopće ne zanima ko su oni. Najsmišnije je što ti poznati slikaju naš mali ploveći market i nas, a ne mi njih - kroz smijeh nam priča Sebastijan. Dodaje kako je i otac Goran jednom imao priliku družiti se s poznatim hollywoodskim glumcem.

- Bradley Cooper je 1999. godine snimao dokumentarac po hrvatskim otocima, pa je tako jedrilicom došao i do Dugog otoka. Družio se s lokalnim ribarima, a jedne je večeri naletio i na mog oca koji je taman išao u lov na hobotnice. Bradley ga je pitao može li s njim, na što je moj otac prista. I tako su njih dvojica lovili hobotnice cilu noć. Moj je otac samo posli komentira da je puno bolji glumac nego što je ribar, ha, ha... – prepričava samo jednu u nizu obiteljskih priča koje se prenose s generacije na generaciju.

I mladi ih Sebastijan stvara i nada se da će jednog dana njegov sin Dan preuzeti kormilo jedinstvenog "morskog marketa" i tako sačuvati pradidovo naslijeđe.

 

Tovareće govno kao originalni suvenir

Zime na otoku znaju biti jako duge. Sebastijan, kad ne radi u svom plovećem marketu, pravi domaće likere, marmelade i džemove za malu suvenirnicu koju imaju u uvali Kršovica, gdje im je i konoba. Ipak, ni to nije dosta da se ubrza ta dosadna otočna zima. Jedno je kišno popodne tako ležao na kauču kad mu je sinula ideja o novom, nadasve originalnom suveniru – upakirat će tovareće govno i prodavati ga.

- Moja žena samo čeka da smislim neku novu, kako ona kaže, glupost. Kad sam joj rekao da ću kao novi suvenir ponuditi govno od našeg tovara, poludila je. Rekla je da ju ne uvlačim u te moje glupe inovacije i odma me pitala ki će to smrdljivo govno uopće kupovat. Reka san joj da ću u lipe drvene kutijic staviti suho govno na goromuš i nazvati ga Lucky Donkey Shit, sretno magareće govno. I to san i napravi - prepričava nam poduzetni Sebastijan, koji je za početak počeo prodavati 30 kutijica s magarećim izmetom na svom malom štandu pred konobom u uvali Kršovica.

- Neki su se Nijemci odma zakačili i kupili četiri kutijice, dok je jedan Slovenac reka da on to sam može napraviti, da točno zna di ima tovara i da on neće kupovati to od mene. I isti je moment meni na pamet pala priča. Reka sam mu da slobodno on može ić uzeti to govno, ali da sam ja iz te hrpe već uzeo ono sretno i da su ostala samo obična govna. Reka sam mu da kad tovar učini hrpu, da je samo jedno sretno, a da ga samo ja točno znan prepoznati. Ovo sretno ima najbolje otočke vitamine i minerale, jer ako je govno zdravo, onda je i sretno. Oni su svi popadali od smiha na tu moju priču i kupili ih još - govori nam Sebastijan, o čijem se suveniru naveliko priča po ciloj Dalmaciji, ali i šire.

- Prije Saljskih užanaca naručio sam 80 kutijic i sve sam ih prodao. Ljudi su bili oduševljeni, a žena šokirana. Nedavno su me zvale i dvije suvenirnice s Krka i Trogira, tako da ću se možda već iduće lito proširiti. Fala bogu, govana će uvik bit! - zaključio je ovaj duhoviti bodul koji je od svoje zezancije napravio odličnu promociju Dugoga otoka i svog malog mista.

 

Naslovnica Zadar