Dalmacija Zadar

ZABORAVLJENI RUDNICI na pagu

Kolan je imao i prave ugljenokope

ZABORAVLJENI RUDNICI na pagu
U Kolanu na otoku Pagu osim ovaca, sira, turizma, vina i pametnih ljudi bilo je u povijesti i - ugljena. Ne samo da se ugljen kopao i vadio nego je Kolan imao i prave ugljenokope - rudnike ugljena, a imao je i željeznicu dugačku deset kilometara i lokomotivu - feratinu koja je vukla vagone s ugljenom od rudnika do luke Šimuni, i to po paškom kamenjaru, trasom koja je na ruke građena i vodila je kroz suhozide koji su imali poseban sustav otvaranja i zatvaranja zbog ovaca.

Zvuči nevjerojatno, ali ugljen se u Kolanu kopao još od 1757. godine, a vlasnici ugljenokopa nekoliko su se puta mijenjali. Ove se godine navršava 110. godina otkada je osnovana tvrtka za iskopavanje ugljena kod Kolana koja je izgradila željeznicu i dovela prvu, zadnju i jedinu lokomotivu na otok.

- Prema nekim podacima još je Venecija te 1757. godine otvorila prvu kavu rudnika, vozili su ga na mulamin doli kroz prokope na more i kad je bilo lipo vrime su ga krcali za Trst, za Veneciju. Posli, kad je došla francuska okupacija oni su nastavili, čak i proširili posa. Opet su na 30 konjamin gonili doli, na isti porat, eksport-import. Još posli, kad je došla Austrija... ma cilo 19. stoljeće se intezivno vadio, bili su najviše radnici Slovenci, Nijemci, zvali su ih neki naši da su - Kranjci. Tako je išlo do 1905. kada se otvorilo veliko poduzeće. Jedna je talijanska firma otkupila od Nijemaca pravo vađenja. Sjedište firme bilo je u Zadru. Postoji podatak da je 1906. godine održana u Teatru Verdi u Zadru osnivačka skupština Kolanjskih rudnika ili na talijanski Societa de la Roma, Miniera di carbone e Kolan - priča nam u jednom dahu Kolanjac Frane Šupraha (75) čiji su preci također radili u rudniku ugljena u Kolanu.

Obilazimo sa Šuprahom u polje gdje se vadio ugljen. Velika udubina nastala je, kaže nam, kao posljedica iskapanja ugljena. Okna su izbrisale bure i kiše, ali ostaci upravne zgrade još su vidljivi. Tu je i zid radionice, čak i betonski dimnjak za spravljanje vapna. A pod nogama - ugljen! Manji i veći komadi, ugljena prašina, čitava brda ugljena i šljake, međusobno izmiješani.

- Sve van je to ispod ugljen, ima ga miljune tona. E sad ćete vidjeti kako su oni njega transportirali odavde - kaže nam Frane, pa nas povede gore, prema brdu.

Uspinjemo se da bismo vidjeli kamenu trasu kojom je išla pruga za Šimune. Nakon uspona, što autom, što bome i pješice, dolazimo do bijele kamene pruge kojom su kroz kamenjar išle tračnice za feratinu. Pruga je prolazila kroz suhozide u kojima su bila načinjena vrata koja bi se iza prolaska kompozicije zatvarala zbog ovaca. Davno su šine nestale, ali - jednu ipak pronalazimo. Frane je podiže i svečano kaže:

- Evo, preko nje je feratina vozila ugljen do Šimuna. Sve je to bilo napravljeno rukamin i karijolamin, sve na ruke. Teško bi danas to netko prepoznao, tko ne zna da je to ovuda išlo. A je. Je išlo je. I to skoro 20 godin!

Oduvijek se znalo za ugljen u Kolanu. Prvo Montanističko društvo u Dalmaciji osnovano je 1901. godine u Kolanu. Ekipe iz tog društva otkrile su velike naslage ugljena, pa su tri zadarske banke: Hrvatska-venecijanska banka, Srpska banka i kao glavna Banka Popolare uplaćivale dionice - priča dalje Šupraha.

- Zadarski, splitski, tršćanski trgovci, kupovali su dionice i išli u organiziranu proizvodnju ugljena. Tada se otvorila i feratina 1906., točno u veljači je došla lokomotiva. Moji Šuprahini su je karom dovezli iz Novalje di je došla brodom. Kar su pojačali gredamin jer je bila 1600 kila teška. Čekalo je u Kolanu 35 ljudi sa štrangulimanin i gredamin da je sa kara prenesu na šine koje su bile postavljene. I nije smilo bit faljenke, jer ako je puste da padne sa strane - ki će je više dignuti? Cilo popodne 2. veljače 1906. godine su je 35 ljudi na milimetre, na sekunde, malo po malo, postavljali konačno na šine. I onda je 20. veljače prva tura garbuna otišla tamo di je sada marina u Šimunima - priča Šupraha čiji su preci istovarali prvu pašku lokomotivu.

- Kažu da je kolanjski ugljen bio druge klase. Koristio se za loženje i drvenim brodiman iz Šimuna su ga vozili za Veneciju, Anconu, Trst. Navodno je nekoliko godina dio toga garbuna išao u austrougarsku ratnu luku u Pulu za pokretanje St. Ištvana i drugih njihovih razarača. Za vrijeme 1. svjetskoga rata razmontirali su prugu i odnijeli svo željezo i lokomotivu, a nakon rata postavili su "troferiku“ - zračnu liniju - žičaru, kojom su od rudnika do Šimuna prenosili vaguncine s ugljenom. To je trajalo do 1925. godine kada je došlo do financijskih problema u tvrtki. Malo po malo i šine su odnesene, a mnogi ljudi iskoristili su ih kao slime za jaramin na kućama - kaže Frane.
Dobro, kako je, pitamo ga, tako dobra firma propala.

- Navodno je te godine jedan od inžinjera, neki Štraka iz Bosne, išao u Zadar u Banku Popolare dignuti šolde za plaću radnicima i nije se više vratio nazad. Nestao je "via Ancona“... Ali bilo je tu puno dobrih stručnjaka. Dva su inžinjera, Ferdinando Morangieli i Francesco Ruggerini nakon završetka radova na Sueskom kanalu došli drito u Kolan i stavili se na raspolaganje kapu od rudnika Talijanu Miottu. On ih je angažirao i oni su napravili projekt za feratinu, troškovnik, nasipe... Živjeli su tu i njihova su dica s mojim ocem išla zajedno u školu u Kolan. Najviše je ljudi, oko 200 radnika, radilo oko 1918. godine kad je izgrađena velika upravna zgrada i mehanička radionica. Svakoga bi jutra po 40 radnika samo iz Novalje krenulo raditi ovdje u rudnik. Kad je izbila kriza te 1925. godine, Miotto je skupio radnike i rekao im: "Ljudi, ja vam više ne mogu garantirati plaću.“ Radila je za radnu snagu kužina, kuvale su se marende, tripice, gulaš... Iza 1. svjetskog rata i gladi to je bio mnogima pravi spas. Novaljci su se dogovorili: "Kapo, mi ćemo dolaziti i dalje raditi, a plaća kako bude, ako bude. Ali ovdi je barem marenda, a doma nam nema ništa“ - kazuje Šupraha, prava živa enciklopedija Kolana.

Kad je propala tvrtka, ugljen se nastavio kopati, ali sporadično. Kopale su ga grupe, čak je i Frane Šupraha kao mlad do 60-tih godina sudjelovao u iskopavanjima. Neki je Kolanović drvenim brodom vozio ture i ture ugljena za Zadar sjemeništu pune tri godine. Tovarima bi se prenosio do Šimuna i onda tovario. Dobro se obogatio na tome, veli Šupraha. Tako je to trajalo sve dok nije došao plin i struja. A onda je došao i turizam, sir se počeo prodavati i vino, pa tko će više kopati ugljen? I tako je rudnik zauvijek zatvoren.

- Hoćete li obilježiti 110 godina kolanjske feratine?

- Na žalost, nećemo, jer je Kolan mrtav, ništa ne funkcionira, općinska se vlast raspala. Nema ni mjesnog odbora, a moglo bi se ovo turistički iskoristiti. Puno se njih interesiralo za to. Znaju Slovenci dolazit i pitat di je to njegov did kopa na Pagu ugljen. Tragovi su se zatrpali, nema više okna, bure i kiše učinile su svoje. Ali ugljena još ima, zna i more komade odlamati i nanositi. Mogla se pruga obnoviti za turizam, pokazati okna di se kopalo, pa čak i repliku feratine učinit da turiste vozi od polja do Šimuna. Joj da je Talijanima ovo, šta bi oni sve to iskoristili za turizam, koju bi oni atrakciju od ovoga napravili, svi bi znali za kolanjski ugljenokop. A mi ništa. Ki tukci - jada se Šupraha.
Pa uzdahne i pogleda gore prema brdu. Kao da je na trenutak opet ugledao kolanjsku feratinu. Kako zviždi preko kamenjara, zviždi jače i od paške bure...

mišel kalajžić
snimio luka gerlanc/eph

Talijani ih opet otvorili 41.

Kad su Talijani ponovo došli 1941. godine, opet su otvorili okna rudnika i crpili ga obilato. To je Kolan spasilo jer nisu imali vojnu obavezu. A bilo je i isti, riže, pašte... Do 1943. godine ugljen je išao za grad Pag i za Zadar u tvornicu Maraschina kao pogonsko gorivo. Godine 1944. njemački brod je stradao u Šimunima. Bio je pun hrane i lijekova koje je vozio za grčki front. Englezi su ga iz Barija nanjušili ovdje u jazu i torpedirali ga. To je Kolan spasilo. Bilo je brašna, keksov, dvopeka, konserve... Na vagune. Vriće brašna od 80 kila. Sve se spasilo jer more je ovlažilo brašno samo nekoliko centimetara, sve unutar vriće ostalo je suho. Iste te godine, na dan Svetog Luke 18. listopada, jedan drugi drugi talijanski brod je nastradao doli ispod Kolana. Nasukao se, a bio je opet prepun hrane. Sve je izbacio od sebe, hranu, lijekove, tehniku, radio stanice... Sve da bi se podigao. Ali su ga malo posli kod Dugog otoka Englezi ipak torpedirali - kaže Frane Šupraha.


Plazibat iz Dugopolja i Tauzeri iz Njemačke

U Kolanjskom polju bila su tri-četiri rudarska okna od kojih je jedno bilo najveće. Oko 40 metara išlo je u dubinu i 250 metara u širinu u jednom i do 200 metara u drugom pravcu. Taj kraći u kojem je ostalo nakopano garbuna nekoliko vaguni, jedne je noći - "lega“. Svi feralići, sav alat, sve karijole, sve je ostalo doli zatrpano. U noći, pa nije bilo ljudi, srićom. I onda su nakon toga taj drugi tunel zatvorili. Jednoga sam staroga čovika pita koji mi je ispriča da su najmanje Kolanjci radili u tim rudnicima, a najviše Slovenci. U Kolanu postoje dva prezimena koja su došla za vrijeme tih rudnika: Plazibat iz Dugopolja i Tauzeri iz Njemačke. Oni su došli raditi na rudnik, tu su se oženili jedan i drugi i tu su ostali i stopili se s Kolanom.


Podzemni požari

Podzemni nanosi ugljena znali su se svakoga ljeta u srpnju užgati i goriti sami od sebe. Dugo bi dimilo dok ga ne bi kiše ugasile same, a miris sumpora osjećao se jako u Kolanu.


Naslovnica Zadar