Priča o Anti Toniju Antunoviću, posljednjem brijaču u Postirima, i bračkom rekorderu sa 101 davanjem krvi, satkana je od puno ljubavi, profesionalnih izazova i humanosti.
Sve je počelo 1971. godine, kada je Toni Antunović prvi put ispružio svoju ruku i darovao krv.
– Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Jedan naš Postiranin bio je na operaciji i hitno mu je trebala krv. Imam krvnu grupu O pozitivnu i zajedno s još desetak osoba otišao sam u Split i darovao krv te pomogao čovjeku da uspješno izvede operaciju. Nakon što sam prvi put dao krv više nikada nisam patio od vrtoglavice, odnosno, kako mi kažemo, mantavice jer je nakon davanja krvi jednostavno nestala – kazao nam je Toni za početak.
Idućih godina povremeno je po pozivu darivao krv jer tada još na Braču nije bilo organiziranih akcija. Međutim, tri godine ranije, dok je bio na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA u Danilogradu, nadomak Titograda, čitav njegov vod od 22 vojnika javio se za dobrovoljno davanje krvi. Njih 21 dalo je krv, a on ni za živu glavu. Iako su ga sa svih vojničkih strana uvjeravali da ne mora biti jedina iznimka, nisu ga uspjeli nagovoriti da pokloni krv. Ni dva dana skraćenja vojnog roka, koliko bi bio dobio za taj čin, nisu ga mogli udobrovoljiti.
– Jednostavno, to je bio moj dišpet prema vojničkim vlastima – pojasnio je Toni svoj bunt.
Toni Antunović je 1973. godine odlučio napustiti Postira i svoju brijačnicu jer mu žena nije mogla dobiti posao, a posao je kao nastavnica engleskog jezika dobila u Bugojnu, i to u osnovnoj školi koju je pohađalo 1700 učenika. U početku je radio u tvornici, ali je ubrzo dobio posao u brijačnici. I u Bugojnu je nastavio s davanjem krvi. Jedan događaj iz tog doba posebno mu se urezao u sjećanje.
– Stigao je apel za davanje krvi za jednu rodilju koja je bila na porodu. Bez razmišljanja sam se odazvao pozivu. Nakon pet mjeseci na ulici me zaustavila jedna gospođa s djetetom u kolicima. Uljudno me pozdravila i upitala jesam li ja Toni Antunović. Nakon što sam potvrdno odgovorio, uputila mi je najljepše riječi zahvale kazavši: "Eto, da nije bilo vas, možda danas ne bi bilo ni moga djeteta." To je ono što čovjeka najviše veseli, a meni je to bio dodatni poticaj da nastavim pomagati ljudima jer je riječ o tekućini koja se ničim ne može zamijeniti. I činjenica da sam nekome pomogao činila me neizmjerno sretnim čovjekom – zadovoljno će naš sugovornik.
U Bugojnu je Toni sa svojom suprugom i sinom ostao 18 godina. U to vrijeme u tom je gradu živjelo 48 tisuća stanovnika i bile su 23 tisuće zaposlenih radnika. Sve je bilo dobro do 1990. godine, a tada su počele razmirice, svađe i netrpeljivosti na nacionalnoj osnovi. Toni je procijenio da tu nema više što raditi pa je 1991. godine, s dva kamiona napunjena namještajem i svim onim što je stekao, napustio Bugojno i vratio se u svoja Postira.
Trebalo je sve početi ispočetka, otvoriti i urediti novu brijačnicu, a u mjestu je već bila jedna. Bila su to ratna vremena i Toni se maksimalno angažirao u darivanju krvi. Bio je jedan od inicijatora utemeljena Kluba dobrovoljnih davatelja krvi, koji je ubrzo okupio 120 članova. Sjeća se, prva akcija održana je u veljači 1992. godine i prikupljeno je oko 90 doza krvi. Vodio je klub kao predsjednik punih 16 godina, i to bez prekida od 1992. do 2008. godine. U početku su trebali sami urediti i pripremiti prostorije za darivanje krvi, uspostaviti suradnju s odjelom za transfuziju splitskoga Kliničkog bolničkog centra i još štošta drugo.
Svoje mušterije, posebice mlađe, u brijačnici je mamio i animirao da se uključe u akcije darivanja krvi. Njegova brijačnica postala je sastajalište dobrovoljnih davatelja. Isto je radio i među nogometašima postirskoga kluba jer je godinama bio član uprave, a neko vrijeme i predsjednik. Nije mu bio problem ući ni u kafiće među mladež. Vremena su bila teška i pomoć u darivanju krvi bila je zlata vrijedna.
U to vrijeme Toni Antunović iskazao je humanost i na drugom planu. Šest mjeseci nakon povratka u Postira, pod krov svoje obiteljske kuće, u kojoj su uz njega živjeli supruga Nedeljka, sin Siniša i kći Irena, primio je četvero izbjeglica, majku s dvoje djece i njezinom zaovom iz Bugojna.
– Bila je to nevjesta našeg prijatelja Hrvata iz Bugojna. Ni trenutka nisam dvoumio, nego smo gotovo godinu dana zajedno dijelili sve što smo imali – prisjetio se Toni, te nastavio:
– Najmlađa je beba, kad je stigla u Postira, imala svega 19 dana i ja sam joj, na njihovu zamolbu, sa zadovoljstvom bio kum na krštenju. Znalo nas je s vremena na vrijeme u kući biti i desetero. Tada uspostavljene veze i kumstva među nama traju i danas.
"Nema nigdje manje prostora, više svita, a većega mira nego kod našeg Tonija", kazivalo se tada u Postirima.
Sve izbjeglice, a u tom bračkom mjestu ih je bilo više stotina, Toni je čitavo vrijeme šišao i brijao – besplatno.
Posljednji put Toni je krv darovao 11. svibnja 2015. godine. Zbog operacije kralježnice odlučio je odstupiti s dužnosti predsjednika, a klub su preuzele mlade snage na čelu sa Silvijem Markovićem i Ivicom Jelinčićem Giricom.
– Veseli me da klub i nadalje djeluje uspješno, da u njemu vlada duh zajedništva i da se tradicija davanja krvi nastavlja s puno uspjeha. Nikada ne smijemo zaboraviti da mi dobrovoljni davatelji krvi djelujemo prema načelima dobrovoljnosti, anonimnosti, solidarnosti i besplatnosti – poručio je na kraju brački rekorder u darivanju krvi.
Za svoju humanost dobio je više zahvalnica, poklona i priznanja. Svako je vrijedno na svoj način, ali su Toniju najdraži darovi od članova njegova postirskog kluba DDK. U prigodi njegova stotog darivanja krvi, darovali su mu zlatni prsten, dok je za 75. darivanje nagrađen zlatnim lančićem s privjeskom na kojemu je bio ugraviran boj 75.
– Moja velika želja bila je da dostignem broj od stotinu darivanja krvi. Kad sam to uspio, bio sam neizmjerno sretan, a zaustavio sam se na 101. davanju – sa zadovoljstvom govori Toni.
U njegovoj brijačnici, kao u svakom malom mistu, raspredale su se malomišćanske priče, događaji i intrige. Svatko na svoj način, svatko iz svog kuta gledanja.
– Nastojao sam – veli postirski brico – da se u svim tim pričama ne naudi čovjeku i da sve to bude s mjerom.
A zanimljiva je lista onih koji su sjedili na brijačkoj stolici Tonija Antunovića: političari Hrvoje Šarinić i Branko Mikulić, bivši predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, nogometaši Igor Štimac, Alen Bokšić i Slaven Bilić dok se "Hajduk" pripremao u Postirima, pjevači Đani Maršan i Đorđe Peruzović za vrijeme održavanja Postirskih fraja, biskup Juraj Jezerinac, glumac Miki Manojlović, pjesnik Luko Paljetak...
– Jednom je u Bugojnu na moju brijačku stolicu – sa sjetom kazuje Toni – sjeo Momčilo Popadić koji je tada u Bugojnu pratio Međunarodni susret kazališta lutaka. Kada je doznao da sam Bračanin, brzo me slikao i obećao kako će o meni napisati nekoliko riječi u "Slobodnoj". Kako je rekao, tako je i bilo. Nakon nekoliko dana osvanula je crtica s mojom fotografijom – kaže Toni.
Otkad je Toni Antunović otišao u mirovinu, u tom bračkom mjestu više nema brijačnice. Ipak on s vremena na vrijeme uzme britvu za brijanje ili škare za šišanje u ruke i uredi pokojeg prijatelja, rodbinu, a skoči urediti bolesne i nemoćne, pogotovo njegove bivše mušterije. Svakoga dana druži se sa "Slobodnom Dalmacijom" jer, kako veli, bez nje jednostavno ne može. Tu naviku iz brijačnice zadržao je i u mirovini. Radost mu pričinjavaju unuk Tomislav i unuka Dora, ipak nonu Toniju najslađa je najmlađa Antea.
Svako jutro i poslijepodne kreće u obveznu šetnju, u svakoj turi prođe četiri do pet kilometara, i to mu čini dobro za srce i zdravlje. Dok šeta, sigurno razmišlja o događajima kojih je bilo u izobilju i o vremenima koju su prošla. Puno i čita, a uskoro će na rođendanskoj torti ugasiti 71 svijeću.