Josip Jović hrvatski je vojnik. I danas će biti na Plitvicama. Točno dvadeset šest godina nakon što je jedan drugi Josip Jović baš tu, na tom istome mjestu, poginuo kao prvi branitelj koji je pao za slobodu Hrvatske.
Josip Drugi, nazovimo ga tako, danas će stajati točno ondje gdje je Josip Prvi pokošen rafalom na Krvavi plitvički Uskrs. On ga nije nikad upoznao, ali sve zna o njemu. Pa kako i ne bi kad mu je to stric.
Josip Drugi rodio se šest godina nakon umorstva koje je potreslo Hrvatsku i koje je ušlo u povijest i kolektivnu memoriju. Jer, za Josipa Prvog znaju svi, eno mu ime i u školskim udžbenicima.
Ovaj mlađi Josip strica nikad nije vidio, kako smo rekli, ali je odrastao njime snažno obilježen. Tko zna koliko ga je puta, još dok je bio malen, neki posjetitelj groblja u Aržanu ili namjernik u domu Jovićevih pogladio po kuštravoj glavi i mudro rekao roditeljima: "E, baš lipo šta ste malome dali ime po pokojnom Josipu."
I milijun su puta seoske bake, gledajući ga kako trči niz selo, klimale glavom jedna drugoj: "Nu, isti pokojni striko!" Ili, dok bi igrao na balun, dok se penjao na trešnju, dok je pomagao oko kuće... Uvijek ga je pratila usporedba s Josipom Prvim.
Ima li onda išta čudno da je žarka želja Josipa Drugog bila odjenuti odoru hrvatskog vojnika i krenuti stričevim stopama.
Oba su, dakle, dragovoljci. Josip Prvi je bio među onim prvim hrvatskim dragovoljcima, u specijalce se javio još 1990.. Trebalo je srca za taj potez.
Josip Drugi se (pri)javio za dragovoljno vojno osposobljavanje. Nije ratno vrijeme, ne treba toliko hrabrosti, ali u doba kad njegovi vršnjaci radije izabiru odlazak u tuđinu, ovu odluku treba cijeniti.
I evo sad Josipa Drugog na vojnoj obuci. Stega, rad, red... i tako dalje. Ali pustili su ga s obuke da na obljetnicu Krvavog Uskrsa dođe do Plitvica. Jednostavno su ga morali pustiti, i to u odori hrvatskog vojnika jer čitav je život toga mladića, rekosmo već, duboko prožet žrtvom njegova strica. Evo, uostalom, što sam kaže, pa ćete iz njegovih riječi osjetiti koliko je i u njemu, i u njegovu Aržanu i u cijeloj Imotskog krajini, dubok mit o junaku Josipu Prvom.
- Ponos je biti hrvatski vojnik. Ono što me je oduvijek privlačilo u vojsku bilo je sjećanje na strica, Josipa Jovića. Želio sam stati u redove naše vojske, želio sam ponosno nositi ovu, za mene i za sve nas u obitelji, svetu odoru - govori nam Josip.
I nije mu lako, sve je shvatio maksimalno ozbiljno jer smatra kako ne smije iznevjeriti:
- Naravno, i ime i prezime obvezuju. Ja sam svjestan da moram opravdati povjerenje koje mi je ukazano.
Teško se s Josipom može raspričati. Škrt je na riječima, važe svaku koju izgovori. Baš onako strogo, vojnički. Pokušali smo, eto, s cijelim setom pitanja i potpitanja, a iz njega samo kratki odgovori.
Zašto osjećaš toliku odgovornost? Mora li te to što si vojnik toliko opterećivati? Ne čini mi se baš toliko zahtjevnim.
- Nije to, nego ne smijem iznevjeriti nadu koju u mene polažu svi koji me poznaju.
Onda je, znači, tvoje u obitelji obradovalo što si se prijavio u Hrvatsku vojsku?
- Na moj izbor ponosni su bili i moji roditelji, brat i sestra.
Što te je sve navelo da se dragovoljno prijaviš?
- Stric Josip je bio onaj glavni motiv.
I nisi se nimalo mislio?
- U svojoj odluci nisam imao dvojbi.
Razumijem jer u kući ste sve ove godine s ponosom čuvali uspomenu na strica. Ti si odrastao s time. Što ti je iz djetinjstva najviše ostalo u sjećanju?
- Sjećam se priča o stricu, sjećam se kako su svi koji su ga spominjali pričali o njemu kao o velikom radniku, o čovjeku koji je volio Hrvatsku. Počeo je graditi kuću, planirao je budućnost. Onda je otišao braniti domovinu. Nije se vratio.
Emocije su ti očito jake, neka ga nisi upoznao.
- Iza njega u mojoj obitelji i u meni ostao je bol, ostao je ponos. I ime koje obvezuje…
Hoćeš li ostati u Hrvatskoj vojsci? Vidiš li pred sobom vojnu karijeru?
- To mi je posebna želja. Ne samo otkada sam u Požegi obukao odoru i dao prisegu, već od najranijih dana. Želim doprinositi našoj vojsci. To je i meni i mojoj obitelji i čast i ponos.
Pravi Imoćanin, je li?
- U mom Aržanu, u našoj Imotskoj krajini, biti hrvatski vojnik i danas je nešto posebno.
Krstičević: Ne zaboravimo junake slobode
Na obilježavanju pogibije Josipa Jovića na Plitvicama uz Josipa Jovića bit će i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević:
- Ne smijemo se umoriti od čuvanja vrijednosti Domovinskog rata. Danas se sjećamo Krvavog Uskrsa i prve naše žrtve, Josipa Jovića. S nama je danas Josip Jović, njegov nećak. Ponosni smo što je on u redovima naše pobjedničke Hrvatske vojske, što se i na taj način čuvaju uspomene na naše junake, bez kojih ne bi bilo naše Hrvatske. Također, ponosan sam što naš sustav brine o obiteljima koje su u Domovinskom ratu dale ono najvrednije - svoje najmilije, poručio je Krstičević.
Komemoracija u Aržanu
U povodu 26. obljetnice pogibije Josipa Jovića, u njegovu rodnom Aržanu održana je u četvrtak komemoracija. Svečanost je počela polaganjem vijenaca i svijeća na grobu Josipa Jovića na mjesnom groblju u Aržanu, a heroju Domovinskog rata počast su, nakon članova obitelji, odali Dario Hrebak, izaslanik ministra unutarnjih poslova, i državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova Dario Hrebak, Marko Srdarević, glavni ravnatelj policije i Slobodan Marendić, načelnik Policijske uprave splitsko-dalmatinske, zatim Ante Šošić, zamjenik župana Splitsko-dalmatinske županije, Božo Ćubić, načelnik Općine Cista Provo, te predstavnici gradova, općina, udruga i djeca iz Osnovne škole "Josip Jović“ iz Aržana.
Sveta misa održana je u župnoj crkvi Svi sveti u Aržanu, koju je predvodio policijski kapelan i dekan fra Žarko Relota, ujedno i izaslanik vojnog ordinarija. Nakon svete mise održana je i svečana akademija u Osnovnoj školi, na kojoj se nazočnima obratio izaslanik ministra Dario Hrebak. Svečanost je uveličala i klapa PU splitsko-dalmatinske "Sveti Mihovil“.
B. ĆOSIĆ