Za razliku od druge djece koji ide u školu sa svojim vršnjacima, Toni Tarčuki se školuje u posebnom odjeljenju s učiteljicom Brankom Boticom. No, do petog razreda Toni se redovno školovao, ali kako je gradivo u višim razredima zahtjevnije, matematiku, hrvatski i prirodu sada uči po prilagođenom programu.
Mama Ramona kaže kako je Toni imao divno iskustvo u razredu u kojem je bio sjajno prihvaćen, na neki način, kaže, bio je razredna maskota. Promijenio je do sada nekoliko asistentica, i svakoj je bio privržen, pa tako i Ani, koja je tu ako njemu ili prijateljima iz odjeljenja nešto zatreba.
Samohrana majka biciklom krenula iz Splita u Crnu Goru i ima sjajan razlog za to
Netipično za djecu iz autistična spektra, ali Toni je "lak" na izražavanju osjećaja, pa ne samo da ih prepozna, nego ih i lako iskaže. Iz čista mira, kaže mama, reći će "volim te", ili samo odjednom asistentici kazati "hvala ti". Na nekom je nivou jako dobro svjestan da mu one pomažu, i ima potrebu to izgovoriti.
– Moja je sreća da Toni ima jako puno afiniteta. Od računala, preko crtića i igrica, pa do glazbe, koju obožava. I dobrog je karaktera, pa lako nađe zabavu. Nikad nije nezadovoljan, sam sebe zna zabaviti – kazuje mama Ramona, koja volontira i u udruzi "Sunce".
Djeca poput Tonija vizualni su tipovi. No, Toni ima i izvanredan sluh, kao i – zar vas to čudi – pamćenje. Crtić na bilo kojem jeziku bez problema reproducira od početka do kraja!
- On to ne zna prepričati u trećem licu, opisati radnju, nego doslovno reproducira dijaloge, a to uključuje i krikove, i svakojake zvukove koje čuje – objašnjava Ramona.
Toni je progovorio s pet i pol godina. U početku je bilo teško ući u njegov svijet, jer se nije izražavao.
- Nije tu stvar samo govora, jer nije govor jedini oblik komunikacije. Autisti općenito imaju problem s razumijevanjem jezika. I kada nemate komunikaciju, jako je teško, jer ne možete znati što želi, što ga muči. Instinktivno kao majka znate, ali samo otprilike. Frustracija jer se ne može izraziti rađa nezadovoljstvo, a kada je on nesretan, i ja se osjećam bespomoćno. Kada je počeo usvajati jezik, sve je bilo puno lakše. I njemu samom se otvorio jedan svijet mogućnosti, jer je vidio da se s riječima i govorom može puno više postići. Postao je zadovoljniji, i mogu reći da je danas Toni sretno dijete – kaže mama Ramona.
Pitam je koji je bio ključan moment ili nešto što povezuje s njegovim "buđenjem".
- To su romantične američke priče o takvim trenucima. U stvarnosti to tako baš i ne ide – smije se mama, dodajući kako je svakako bitno naći područje interesa. Što god to bilo.
Sreća pa Toni ima široko područje afiniteta, ali i dobro se nosi s osjećajima, kako ugodnim, tako i neugodnim.
- Sretna sam što je Toni dobro, lako odgojivo dijete – kaže mama, pogledavajući prema sinu koji "pozira" našem fotoreporteru.
Ramona se smije i dobacuje kako je Toni pravi pozer.
Kada je primijetila da nešto ne štima?
- Do godine dana bio je čak jako napredan. Sjedio je sa šest mjeseci, puzao s osam, s deset je prohodao. I onda se s godinu dana nekako počeo gasiti. Jednostavno, vidiš u očima da se neka energija promijenila, i naprosto vidiš da to više nije isto dijete – opisuje Ramona.
Sumnja li na cjepivo, s čime se u javnosti nerijetko povezuje autizam, iako službene studije ne potvrđuju tu povezanost.
- Ne, cijepio se kada se rodio. Ne mogu isključiti tu mogućnost, no ako dijete ima tu genetsku predispoziciju, okidač će biti nešto drugo – tumači mama Ramona.
Nužne su nam stambene zajednice
Što dalje, kada završi osnovnu? Već 15 godina u Makarskoj se nudi samo zvanje pomoćnog kuhara.
- To zvanje nije za sve, a ne može se reći "to je univerzalno zanimanje za autiste". Premda je meni nekako u glavi zvanje vrtlara, mislim da bi to bilo sjajno, omogućiti im da rade sa zemljom, s biljkama. No i kada završe srednju, pitanje je što dalje. Mi imamo problem zapošljavanja čak i uvjetno rečeno zdravih osoba, a kamoli nekoga s posebnim potrebama. Problem je i što njegova generacija nakon škole ide dalje, a kod njega dolazi do socijalne regresije, vraća se doma i nije osposobljen za samostalan rad. Rješenje vidim u stambenim zajednicama gdje bi oni imali samostalnost u življenju, i u Europskoj uniji to odlično funkcionira, a ja se iskreno nadam da će i kod nas jednom zaživjeti – zaključuje Ramona.