Dalmacija Split

Cvjećarka s Lovrinca

Mirjana već godinama dijeli tugu sa svojim kupcima, ali i zapaža da se navike ljudi mijenjaju: Jesu li ostali bez emocija ili zaboravljaju? Čemu tolika jurnjava, ionako svi ovdje završimo?

Cvjećarka s Lovrinca

Lovrinac je okupiran, sve što hoda krenulo je u pravcu groblja. Parking pun. Iz gepeka se vade kante, lopatice, umotani pitari, plastične boce i alat. Iz autobusa se izlijevaju rijeke ljudi, ruke su pune vrećica s cvijećem u prozirnim folijama. Plato pred kioscima s cvijećem u šarenom je moru, miriše.

U jednoj od njih, s natpisom "Biseri", posljednjih šest godina svaki je dan Mirjana Minka Popović (53), koju su mnogi na ovom mjestu zapamtili po susretljivosti, ali i po buketima koji pod njezinim prstima poprimaju čudesne boje i oblike. Ne miruje, posla je puno, ali kako smo došli najavljeno, odvaja za nas nešto vremena da porazgovaramo.

Iako već 46 godina radi u 'Lovrincu', Petar Rodić nije oguglao na tugu onih koji sahranjuju najmilije: Najteže mi je kad roditelj pokapa dijete, nitko od nas nije stijena

– Nisam završila školu za cvjećara, samouka sam. Naradila sam se, i kroz život naučila. Najprije sam bila naučnica u Koteksovoj cvjećarnici, u ono zlatno vrijeme, a poslije sam imala dućan na Blatinama. Trideset i pet godina radim s cvijećem i mogu reć da baš volim ovaj posao – govori Minka.

Obiteljski posao prepustila je nevjesti Andriji, sinu, a imaju i dvije zaposlenice.

Velika je gužva. Čini li vam se da je počela ranije?

– Nije ovo gužva. Šušur je, ali nije još prava gužva. Bit će trideset prvoga i prvoga. Ovo se preklope sprovodi, dobavljači nose robu, netko ode i na groblje... Ljudi uvijek kalkuliraju kad će: je li ili nije vikend, je li zovu grubo vrijeme ili ne. Svaka je godina nešto drugo. Uvijek, uvijek. Lani smo imali sedam dana kiše, a samo jedan dan, zadnji, na Mrtvi dan je stala. Ovdje je na Lovrincu misa u 11 sati i, običaj je, nakon te mise nema više prodaje. Blagoslov je groblja, više nema svijeta. A lani smo radili i poslije. Znači, nema pravila.

Koliko vam se posao poveća u tjednu prije Dana mrtvih?

– Sve je relativno. Nas je osam stalnih cvjećarnica, a sad su tu još i 42 banka, pretežno OPG-ovi. Oni nam prodaju, a mi od njih kupujemo robu, rijetko tko je proizvođač, možda ih je dva, tri. Jedne godine prodaš rezanog cvijeća ne znam koliko, dogodine niti četvrtinu. Svaka je godina drugačija. Čovjek je najsretniji kad pokrije troškove i ono šta mu s Božje strane ostane, dobro ostane.

Krizantema je kraljica Dana mrtvih?

– Je. To je cvijet ovoga dana. I sve one vrste buketa, bekeri, što ide u ovo vrijeme. Krizantema dolazi u ovo doba, ali ona se vanka koristi za sve prilike, ne samo za Dušni dan. To je naša tradicija. Ljudi sebi odrede šta bi za groblje prema svojoj financijskoj situaciji, tako da netko kupi jednu krizantemu, netko aranžman od 200 kuna, a netko će s deset krizantema obić deset grobova...

Imate stalne mušterije.

– To su ljudi kojima smo odradili narudžbu kad su imali smrtni slučaj, pa su nastavili i dalje dolazit kod nas. Ima ljudi koji onako nabasaju, pa zadovoljni dođu opet, stvaraju se neke navike. Iz godine u godinu srećeš novi krug ljudi, drugačijih navika... Imamo jednoga gospodina koji svaku subotu poslijepodne, to se zna, kupuje jednu ružu. Za suprugu.

Je li vam žao što se u poslu susrećete samo s ljudima u žalosti, a ne i u onim lijepim momentima u kojima se kupuje cvijeće?

– Lovrinac je mjesto takvo kakvo je, ali ja radim bukete i za rođendane i za imendane. Na žalost, zbog stanja u cvjećarstvu, groblje je postalo mjesto gdje se dolazi kupiti cvijeće za sve prilike, i za rodilište i za fešte. Doduše, ja sam kroz život naginjala ovim "težim" stvarima. Mislim da svaki čovjek kod odlaska, bez obzira na to što ćemo svi jednog dana otić odavde i znamo da nam je ovaj životni put za neko vrijeme, za taj trenutak nikad nije spreman. Za rođenje, za vjenčanje, za bilo koju prigodu smo spremni, a za odlazak s ovog svijeta nismo. Imam posebnu emociju za to kad nešto radim.

Jeste li imali neobičnih zahtjeva za bukete?

– Ništa nije neobično. Meni je svejedno ide li buket za rođenje ili sprovod, ja ga uvijek odradim onako kako treba. Svaka je narudžba napravljena uz neku "priču" i iz duše, jer tako ovo radim. Onaj tko me poznaje, ili je došao po preporuci, zna da cvjetni aranžman uvijek povežem sa životnom pričom osobe, čovjeka koji je otišao. Imala sam kuma koji je otišao i bilo je poznato da je bio kuhar, tata-mata za sve, nema u kojem zanatu nije. Za njega sam napravila specifičan aranžman, to je bio on! Evo, sad se naježim... Svašta je tu bilo, i povrća i voća i kuhače i šarenilo, on je bio baš to. Dosta sam radila stvari za neke javne ljude, nedavno mi je otišla prijateljica... Ne znam, to je ono gdje dam sebe. I nikad ne znam što točno radim. Znam boju, znam vrstu cvijeća, ali nikad nisam napravila dvije iste stvari. To po narudžbi, drugačije je od ovoga što se slaže po šabloni.

Ljudi vam daju odriješene ruke da im napravite buket?

– U pravilu. Ima ljudi koji će reći: "Aranžman od ruža, i još ovo i ovo", ali pretežno kažu da ja napravim po mojoj volji. I onda se prepustim. Posebne su situacije kad su djeca, mladi, kad čovjek ne može kontrolirati emociju, to je uvijek težina, teret za raditi. Ali, uvijek to kažem, svatko ima svoj put. Moram imati poseban sklop u glavi, postavim se profesionalno, dok ne završim posao. A uvijek je teret.

Čini li vam se da u ove dane svi, baš svi moraju na groblje? Bismo li mogli, svi mi, malo više misliti o našim dragima i u druge dane? Da ne kažem, dok su živi?

– To je i moje iskustvo. Kad mi je otišao otac, a ja vjerujem da nešto iza ovog života ipak postoji, prvih šest, sedam mjeseci svaki sam dan, ali baš svaki dan, bila na groblju. Umro je od srca, iznenada, nisam shvaćala što se dogodilo. Poslije sam bila zahvalna da je tako umro jer sam, opet, imala životnu situaciju da sam njegovala, pa sam znala što znači proć muku. I onda čovjek kroz to, kad nekoga izgubiš, spozna neke stvari. Premalo je vremena u obitelji, u ljubavi, u druženju. Kasnije sam došla u fazu da više nemam potrebu otić na grob. Znači, to je samo neko mjesto gdje je ukopan... Meni je sad lakše njemu se obratit kroz molitvu, kroz zahvalu. I nije bitno koliko čovjek odnese na grob. Tratinčicu! Ne mora je ni kupit, može je ubrat na livadi. Otići na grob i upalit jednu svijeću, to su ljudi izgubili. Možda zbog neimaštine, ja kažem da je sve dobro dok ljudi mogu kupit cvijeće. Znamo kakva nam je situacija, iako se naše cijene godinama nisu mijenjale. A opet, nema se taj običaj... Možda će pet posto ljudi otići jedan put tjedno, ili jedan put mjesečno, ili na određeni datum, godišnjicu, rođendan. Ali jako ih je malo. Eto, taj čovjek koji je svaku subotu tu, to je jedan odnos prema mjestu gdje je njegova supruga. Jel' ljudi više zaboravljaju? Nemaju potrebu, emocije, ne znam? A i rekla bih da je tempo života sve to skupa pospješio. Žurba, jurcanje, ne znamo više što je bitno.

Povjeravaju li vam se ljudi?

– Da, zna se desit kad je smrtni slučaj, tad su ljudi najranjiviji. Znaju ispričat priču da bih dobila neku sliku. Nedavno sam imala naručen aranžman za jednu gospođu, javnu osobu, čak su mi pokazali fotografiju da znam što ću napraviti. Na taj mi način pričaju. Ljudi su tada baš najotvoreniji.

Kad se ovo hodanje i freganje završi, kad se ostave cvijeće i svijeće i sve se umiri, volite li vidjeti groblje?

– To bude prelijepa slika, Dušni dan na groblju. Grobovi su uredni, vidi se da se netko brine o njima. Jer puno puta za neke naše stranke napravimo kao neku uslugu, treba odnijet cvijeće, treba oprat ploču, pa godišnjica je... Puno puta groblje zna biti tužno, ne samo po energiji ili emocijama, nego je tužno vidjeti grob kad na njemu stoji neko cvijeće tko zna otkada. Mi imamo ta dva, tri groba na koja samo mi odemo, po nalogu rodbine koja živi u Bjelovaru. Na njih nitko nikad ne dođe, a tu im je obitelj. Tako da je velika razlika vidjeti groblje u ovom tjednu do Dušnog dana ili preko godine.

 

Naslovnica Split