Dalmacija Split

Novinarstvo opasno zanimanje (2)

Svjedočanstvo naše novinarke o prvom Split Prideu: Krenuli smo u grobnoj tišini, a onda je počeo huk, urlici puni mržnje... Letjele su boce, ljudi oko mene padali su obliveni krvlju...

Novinarstvo opasno zanimanje (2)

Novinarstvo itekako zna biti opasno zanimanje. Reporteri svoj posao obavljaju u svako doba dana i noći u svakavim uvjetima - svaki teren je neizvjestan, nikada ne znaju što će ih i tko ondje dočekati. 'Slobodna Dalmacija', stoga, u ovom serijalu podsjeća na opasne situacije u kojima su se našli naši novinari obavljajući svoj posao.

Nakon potresne priče Marka Didića, danas objavljujemo svjedočanstvo novinarke Tanje Šimundić Bendić o prvom Split Prideu.

Naš novinar bio je jedina osoba s kojom je nesretni Splićanin želio razgovarati: U svakoj ruci imao je po jednu ručnu bombu. Zvao me bliže da me zagrli... I onda se raznio...

Takvu tišinu nisam nikada doživjela. Bila sam na planini, u divljini, na osamljenim otocima, ali tako posvemašnji nedostatak ikakvog zvuka usred dana, usred grada, bio je nešto što neću nikada zaboraviti. Kao da je netko isisao sav zrak, a mi hodamo ulicom u nestvarnom muku - započinje svoju priču, Tanja Šimundić Bendić, naša novinarka koja je na prvom Split Prideu u lipnju 2011. godine bila u koloni s kolegama, aktivistima i svima koji su ih podržavali.

Kolona se okupila iza podne u Strossmayerovom parku. Svi sudionici bili su upoznati s rutom koja je išla iz parka Ulicom kralja Tomislava preko Marmontove do Rive. Planiralo se krenuti u 14 sati te se malo prije počela formirati kolona sa zastavama vedrih boja. Kordoni policajaca pod punom opremom i sa štitovima bili su ispred i iza kolone, a na čelu je bila i tzv. crna marica, policijski kombi.

- Kako je i bilo planirano krenuli smo iz parka, prvi dio puta, Tomislavovom ulicom osjetila se nervoza, ali sve je još uvijek izgledalo u granicama uobičajenoga. Kako smo napredovali ulicom čuo se ritmički zvuk strojeva koraka policajaca “kornjača”. Na kraju gdje se ta ulica spaja s Marmontovom najednom sam postala svjesna tišine koja vlada gradskim ulicama. Ta hladna tišina koja se nikada ne može desiti u naseljenom gradu govorila mi je više od svega. Dok smo sve dulje hodali malo pomalo zamro je i razgovor u povorci  kao da je taj neprirodni muk upozoravao da će se dogoditi nešto loše. Ušli smo u Marmontovu, a u povorci se glas nije čuo, svi su instinktivno zašutjeli. Dolazimo do sjecišta s Tončićevom i Nigerovom ulicom kad se iz te grobne tišine izrodio huk. Hukanje koje se pojačavalo i postajalo sve glasnije. Policija dobiva glasnu zapovijed i zbijaju redove tako da u kolonama koje nas štite s bokova nema razmaka između policajaca koji idu jedan iza drugoga. Hodamo kroz neprijateljsku huku i dolazimo do Peškarije kada je doletio bačeni suzavac. Netko, mislim policajac, odbacio ga je prema uličici iza ribarnice. Istovremeno hukanje se pretvara u povike i psovke, poziv na ubojstvo, urlanje puno mržnje. Čujem psovke najgore vrste: “Ubij pedera! Lizalice! Smradovi! Govna pederska! Prokleta marvo!” - nabraja Tanja sve što su dobacivali iz pokrajnjih ulica.

Povorka je tada prošla dno Marmontove i izašla na Rivu, na proširenje gdje su postali gole mete za projektile. Kanonada predmeta poletjela je iz ruku anti-pride prosvjednika.

- Pogađaju nas urlici i predmeti. Sve čega su se dohvatili, ama baš sve, letjelo je zrakom po nama: boce, čaše, pepeljare, cvijeće iščupano s grumenima zemlje iz posuda sa zelenilom, kamenje, limenke, veliki plastičnih predmeti, voće i povrće. Okruženi smo policijom, ali projektili lete iznad njih i pogađaju nas. Mi iz kolone nemamo gdje pobjeći jer urlajući nasilnici sa svih strana okružuju nas i policiju. Kolega kraj mene izgubljeno se okreće oko sebe, noge su mu izranjavane projektilima, glavu je uspio sačuvati. Vidim kako je jedan televizijski snimatelj pogođen u glavu i obliven krvlju pada na tlo. Ostali primaju udarce od letećih komada u sve dijelove tijela. Svi smo dezorijentirani jer smo na otvorenom prostoru i ne znamo gdje ćemo. Čuju se topovski udari, a pogled na krv koja prekriva brojne ozlijeđene iz povorke još više je doprinijela histeriji. Čujem kako iz gomile viču: “Pičke novinarske!”. Stala sam tik uz zadnji dio policijskog kombija, razmišljajući kako će se valjda ipak ustručavati da ne gađaju službeno vozilo. To me vjerojatno spasilo udaraca u tim minutama kaosa - prisjeća se Tanja i danas u nevjerici od tolike količine nasilja koje se obrušilo na miroljubivu povorku.

Policajci su potpuno okružili povorku, stisnuli ih u sredinu kordona i velikom brzinom proveli do bine koja je bila ispred banke na Rivi. Naša sugovornica sjeća se da je bilo angažirano 500 “intervenaca” pod punom opremom te pridruženih im pojačanja iz temeljne, prometne i krim policije pristiglih iz devet policijskih uprava. U povorci je bilo oko 200 osoba, a anti prosvjednika 4.000.

- Kako su se nasilnici grupirali pokušavajući probiti kordon policije, odgurali su ih na više od deset metara udaljenosti tako da nas više ni projektil nisu mogli pogoditi. Stali smo u sredini pred binom, oko nas živi obruč policijskih službenika te prazan prostor na čijem rubu su opet bili policajci. Tamo smo čekali više od sat vremena dok su kroz gradsku jezgru osiguravali evakuacijsku rutu. Proveli su nas preko Voćnog trga, Mihovilove širine, Pjace kroz Bosansku ulicu do prostorija splitske udruge Domine koja je bila jedan od organizatora. Putem su sve ulice bile ispražnjene, nitko nije smio prolaziti, čak ni stanari kuća na toj ruti nisu smjeli izlaziti dok mi nismo prošli. Tamo smo čekali dva sata dok su po nas došli autobusi do kojih nas je prepratila policija - kaže nam novinarka.

Poučeni iskustvom, sljedeće godine na ruti kojom je išla povorka policija je naredila da svi ugostiteljski objekti moraju ukloniti sa vanjskih stolova pepeljare i posluživati u plastičnim čašama. Boce nisu smjeli ostavljati na stolovima. Ukrasne lončanice dovoljno male za bacanje, uklonjene su. Stavljene su metalne ograde koje su ostavile toliki prazan prostor između povorke i prvih gledatelja da bi se mogao dobaciti tek profesionalni bacač diska.

- Druge godine Split Pridea sve je prošlo bez ozlijeđenih, ali bilo je žalosno gledati koje mjere su nužne da se osigura slobodan prolaz povorci aktivista. Definitivno, tog dana prije osam godina na prvoj povorci, Split je pao na ispitu tolerancije - zaključuje naša sugovornica.





 

Naslovnica Split