Dalmacija Split

prekinimo šutnju

'Smjestili su me u šok sobu jer 'nije bilo mjesta' i tu počinje horor': 14 godina nakon poroda u splitskom rodilištu ova žena pamti svaki traumatični detalj

prekinimo šutnju

Ako imate vlastitu priču o lošem iskustvu, nemaru i neprofesionalnosti u hrvatskom zdravstvu koju ste voljni podijeliti kako bismo temu održali u fokusu javnosti i utjecali na Ministarstvo zdravstva, javite nam se na mail [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice. Anonimnost je zajamčena.

'Za početak, pohvala za ovu ideju i inicijativu. Ja ću ispričati svoje iskustvo iz splitskog rodilišta 2004. godine. Iako je bilo prije 14 godina, žalosti me da se stvari nisu promijenile na bolje. Porod i briga o meni tijekom poroda prošli su uredno. Moj liječnik, dr Mimica ima sve pohvale. Horor je počeo nakon carskog reza. Smjetili su me u šok sobu gdje su me ostavili 48 sati jer 'nije bilo mjesta na odjelu'.

Uobičajeno je da se tamo provedu 24 sata. Nisu mi željeli donijeti mobitel, nisu željeli pozvati moga liječnika da mu se požalim. Nisam imala telefon jer je tu navodno zabranjeni, a sestre su u isto vrijeme sve bile sa svojim mobitelima. To sam im i rekla pa nisu dobro primile tu primjedbu. Dijete su mi donjele tek treći dan da ga vidim, svaku smjenu molila sam da mi donesu dijete, sve su govorile da hoće, tek su mi ga donijele kada su mi rekli da idem na odjelu. A tamo...

Za početak nisu imali čistu posteljinu pa sam tako ležala na hodniku dok nije stigla posteljina. Dobila sam spavaćicu s rupom, naravno da nisam smjela donijeti svoju. Nakon što sam se slučajno zalila juhom, dva sam dana hodala u toj prljavoj spavaćići 'jer nije bilo čistih'. kao da je moja bila čista. Tople vode nestalo bi već u 6 sati ujutro, nije bilo wc papira, a o stanju toaleta bolje da ništa ne pričam. Žao mi je što tada nije bilo mobitela s kamerama...

Sestre na odjelu bile su GROZNE, osim jedne, ime joj ne znam. Nisu mi dale da dojim dijete noću 'jer se mama mora odmarati.' Pitala sam ih od čega. NIsam dobila odgovor. Mlijeka sam imala za petero djece, svejedno mi ga nisu htjele donositi noću iako sam se budila i stalno ih molila. Pritom je pisalo na natpisu zalijepljenom na staklu sobe u kojoj su bile bebe, koje li ironije, da je to rodilište prijatelj djece?!? Kad mi je krenulo mlijeko, imala sam takve bolove u prsima da je to bilo neizdrživo. Obratila sam se sestri, ona me je savjetovala da masiram grudi ali mi je u isti trenutak i stisnula bradavicu tako da me je i mozak zabolio. Rekla sam joj da mi se više ne približava nikada u životu. To sam riješila sama.

Sestre su se prema rodiljama zaista ponašale neljudski. U tim trenucima si krhak, pod hormonima, naročito ako si prvorotkinja i nije ti baš jasno što se događa. Jedno jutro došla je neonatologinja (ili pedijatrica, ne znam više) i mamama govorila kako su im djeca. Meni je rekla: 'Vaše dijete ide na dodatne pretrage' i otiša do slijedeće mame , bez ikakvog objašnjenja.

Tražila sam da mi objasni što to znači, a ona mi se s visoka obratila: 'Koje ste vi struke? Jeste li medicinske struke?' Rekla sam joj da sam mama i da imam pravo znati što to znači. A, usput, i da sam novinarske struke te da će završit u novinama i na portalima ukoliko mi ne kaže što mi je djetetu. Onda je, opet nadmeno, počela pričati sve u nekim kraticama. Nisam se dala, rekla sam joj: 'Budući nisam medicinske struke, sad mi sve te kratice lipo pojasnite.' Na kraju se smilovala i rekla da je to uobičajeni postupak kod djece rođene na carski rez, da to nije ništa posebno i da se nemam zbog čega brinuti. Šta bi Robi K reka, uletilo mi tupilo od nekuženja. Zašto nije odmah tako kazala?

Uglavnom, tada sam rodila svoje prvo i poslijednje dijete. Ima li to veze s mojim lošim iskustvom nisam sigurna, ali to je nešto što nikako nisam željela ponovno prolaziti. Nemam lijepe riječi za te osobe koje tamo rade, shvaćam da im nije lako, da sigurno nisu dobro plaćeni, da sustav ne funkcionira... Možemo naći stotine opravdanja. Ali da pokažeš malo ljudskosti prema ženama koje prolaze traumu poroda, to bi valjda u medicinskoj struci trebalo biti pravilo. Ja taj posao ne bih mogla raditi i zato ga i nisam izabrala.

Bilo je tu još gorih priča drugih žena kojima sam svjedočila, tada sam urgirala i za njih kod tadašnjeg predstojnika dr Strinića kojeg moji zahtjevi nisu baš puno uzbudili. Tužno je što sam morala prijetiti novinama i novinarima, prvo sam pokušala tražiti pomoć na normalan, ljudski način. Ali nikakav razgovor i nije pomogao.

Meni nije normalno da dijete vidim treći dan iza carskog reza, nije mi normalno da hodam u spavaćići s rupom i flekom od juhe, a moju mi ne daju donijeti, nije mi normalno da neće da ti donesu dijete kad plače uz famozno 'objašnjenje' da 'bebe moraju plakati', nije mi normalno da tražiš bilo kakvu pomoć, a dobiješ prijezir i dociranje. Nije mi normalno da u rodilištu nema tople vode nakon 6 ujutro. Nije mi normalno da je to njima normalno.

Rekla sam im svima da će imenom i prezimenom izaći u novinama od vlastite nemoći. Poslije to nisam napravila. Sada mi je žao što nisam. Sada pokušavam ispraviti tu davno napravljenu nepravdu nanijetu meni, mom djetetu i svim ženama koje su bile tada sa mnom u sobi, neke priče su puno gore od ove moje. Moje dijete i ja smo živi i zdravi izašli iz splitskog rodilišta. Ne znam tražim li previše ako kažem da to nije dovoljno? Imam još sijaset ružnih i neugodnih iskustava s hrvatskim zdravstvenim sustavom. Odlučila sam se za ovaj jer sam žena. Da ne bude sve loše, naravno da imam i dobrih iskustava. Na žalost, ona su u manjini.'

Naslovnica Split