Slobodna s Prometovim kontrolorima u lovu na švercere, nećete vjerovati čega se sve naslušaju: Jedan se pravio gluhonijem, a najluđa je priča sa 'ženom od Mustapića'

Kad nemate kartu, u autobusu svaki čovjek s torbicom preko ramena izgleda kao kontrolor.

Gledate kuda ide, strepite da ne pogleda prema vama. Bespomoćni ste i prestrašeni jer znate da ste u prekršaju. Ali, čemu baš toliki strah?

Da se uvjerimo kako su zapravo kontrolori bezopasni ljudi, provozali smo se s Joškom Blaževićem i Ivanom Akrapom te Ivanom Mustapićem, voditeljem službe kontrole iz tvrtke "Promet". Odmah su nam objasnili – Akrap je iz Čavoglava, Blažević iz susjednih Kljaka.

Joško je navukao košulju s grbom gradske tvrtke u ratno doba, 1994. godine, kad mu je bilo tek 17. Kad je Akrap prebacio torbu preko pasa?

– Astiboga! Devesšeste, znači ima već 22 godine. Zapiši - bez minute zakašnjenja, bez dana bolovanja. Prije san ima lipu firmu suhomesnatih proizvoda. Bili mantil, ka gospodin čovik i o' dućana do dućana – sjetno će Ivan, ali isto nema za čim žaliti.

Priča nam Joško da je vremešni kolega nedavno čovjeka pitao ima li kartu – nema. Pa ima li osobnu – nema. Onda mu je rekao: E bravo, svaka ti čast!

Kako birate stanicu gdje ćete ući?

– A di je veća ladovina! – složni su u zafrkanciji kontrolori.

Kročili smo zato u "duju", sa stanice kraj Pazara, ali više radi nas, jer Joško i Ivan ne moraju ni ući da bi znali tko nema kartu. Osjete na daljinu. Razvili su šesto čulo.

– Najčešće se ljudi sami odaju, kad je lažni pokaz, sakrivaju rukon, okriću ga, a možda ja ne bi ni posumnja da ne gledaju po strani – otkriva nam Joško tajne zanata.

Ima, pričaju nam, neki momak na Brdima, pravi lažne karte, ali papir nema kvalitete pa se pod UV svjetlom lako provjeri. Trenutno je na policiji pet, šest lažnih pokaznih karata. Sve to prođe preko njihovih ruku. Jednom su, sjeća se, izliječili teško bolesne:

– Naišli smo na osobu koja se predstavljala kao gluhonijema. Dva-tri dana ranije, naš kolega vidija je di priča. Kako smo govorili da imamo privoditelja, da ćemo skupa do policije, tako je na kraju i progovorila – smije se Joško.

Ima, veli, i naših da se "prave Englezi". Na uši im više izlazi "a ostala mi je pokazna kući", "pustio me šofer" i "samo jednu stanicu". Cijene originalna opravdanja.

Ivan Mustapić ima možda i najluđu priču:

– Došla mi je jedna, kad san je pita kartu, a nije imala, rekla "Ja san od Mustapića žena". Ma ja gledan, pitan, "od Mustapića"? "E, e", odgovara ona. Pa dobro kako su ti dica, sad ja s njon u priču. Dok san joj pisa kaznu, pokaza san joj na znački da san ja Mustapić i više nije rič progovorila – smije se Ivan.

I dok pričamo, sjedimo kraj zadnjih vrata, baš negdje po sredini novijeg žutog autobusa. Naprijed su putnici, drže se za rukohvate, ali nitko neće proći pokraj kontrolora i sjesti na praznu polovicu busa. Odmjeravaju ih, nije im svejedno.

Ali Duje, momak koji kaže da ima 12 godina, već poznaje kontrolore.

– Zašto nemaš kartu – pitamo ga.

– Nije mi se dalo kupit.

– Hoćeš li kupiti drugi put?

– Oću.

Kratko, jasno i iskreno protekao je naš razgovor s Dujom, nakon što ga je kontrolor Akrap uhvatio u prekršaju.

– Znamo mi Duju od prije. Ošiša se sad. Dobar je momak, fin i pristojan. Kad san vidija da nema kartu, reka san "Duje moj baš si me iznenadija" – smije se kontrolor dok nam prenosi detalje razgovora.

Možda bi Duju zanimalo znati da za 100 kuna može sada po akcijskoj cijeni za školarce kupiti pokaz za srpanj i kolovoz. Ima li Duje stvarno 12 godina? Može biti da ima više.

– Karta za dicu do 10 godina je pet kuna, ali znaju je kupit i stariji ljudi. Kažen, budi iskren, oblačiš li se na dičjen odjelu? Šta će ti onda dičja karta? Ajde, ali nemoj da san te vidija ženske da gledaš". E, tu se malo zamisle – poučno će Joško.

– Jeste se vi ikad švercali? – pitamo Akrapa:

– Ja? Samo jedan put! Davno je sve to bilo, autobusi su još išli preko Rive. Nije bilo ni kontrole toliko. Uzeli bi pokaz ili kartu pa iza leđa dodavali drugome, i tako bi cili autobus proša.

Rekord su mu 42 ispisane kazne u danu i moli Boga da se ne ponovi. Ni Joško ih ne voli pisati:

– Ima san ja tri dana po 60 komada, tad bi mi kemijska sve ruke izgrebala. Bilo je to ima šest, sedan godina, a danas ih bude samo četri, pet po danu.