Dalmacija Split

SUPROTIVA

Josip Jović: Pravni rašomon oko splitske luke

 SUPROTIVA

Dok iz Gradske luke u Splitu trajekti u pravilnom ritmu odvode brojne turiste na otoke, u sudskim se kancelarijama vodi žestoka bitka za vlasništvo nad dijelovima zgrade ili terminala koji je u funkciji ove luke. Sve je počelo 1994. kada je dijelove terminala od tvrtke “Laurus” kupio “Lovel company” d.o.o. u vlasništvu dvojice naših poduzetnika u Njemačkoj, Mirka Galića i Ivana Perišića za dva milijuna maraka, a privatni poduzetnik iz Zagreba prostore kojima se koristio “Trast”, kupivši ovu firmu za sedam milijuna.

No, Općinsko državno odvjetništvo u Splitu sjetilo se deset godina kasnije, u studenom 2005. predložiti Odjelu za zemljišne knjige Općinskog suda brisanje upisanog prava vlasništva s imena novih vlasnika i upis nekretnina kao pomorskog dobra, što je ovaj odjel odbio. Predlagatelj se žalio, ali Županijski sud u siječnju 2007. žalbi nije udovoljio. U međuvremenu je “Lovel company” restoran na krovu terminala prodao Eduardu Ugrini, a kafić u prizemlju Ivanu Perišiću, koji su kao vlasnici uredno upisani u zemljišne knjige.

Sada, međutim, Općinsko državno odvjetništvu u ime Republike Hrvatske ustaje tužbom kod Općinskog suda tražeći isto ono što je tražilo u prije spomenutom prijedlogu. No i opet Općinski sud ovom tužbenom zahtjevu u travnju 2010. nije udovoljio, ali je žalbu Odvjetništva u lipnju prošle godine ovaj put uvažio Županijski sud na temelju čega je zgrada upisana kao pomorsko dobro, a Trast, Ugrina i Perišić, zajedno s bankarskim hipotekama, brisani kao vlasnici, iako su Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za reviziju cijelog postupka.

U ovom pravom malom pravnom rašomonu sudaraju se dvije logike, dva pravna načela. Županijski sud i Državno odvjetništvo smatraju kako je terminal, koji se nalazi unutar lučkog područja, pomorsko dobro te da se na njemu ne može stjecati vlasništvo niti ono što se nalazi u pomorskom doru može biti predmetom trgovanja, ali se ono može upotrebljavati temeljem koncesije. Izgleda jednostavno. Ali nije tako.

Odvjetnik tuženih i osporenih vlasnika Eduarda Ugrine i Ivana Perišića Tomislav Krka i njegovi klijenti, a njihovu je argumentaciju prihvatio i Općinski sud, pozivajući se na Ustav i Zakon o vlasništvu, ustrajavaju na tome kako sporna nekretnina nikada nije bila upisana kao pomorsko dobro, nego je to utvrđeno tek nakon njezine prodaje, da su poduzeća “Laurus” i “Trast” udružila i uložila sredstva radi izgradnje poslovne zgrade, da su navedene tvrtke raspolagale tim prostorom kao društvenim vlasništvom koje je pretvorbom postalo njihovim vlasništvom, te da se prava stečena ulaganjem ne mogu umanjiti zakonom. Tvrtkama “Laurus” i “Trast” je, k tome, Hrvatski fond za privatizaciju priznao ovaj prostor kao temeljni kapital i potpisao suglasnost o prodaji. Prvostupanjski sud, dakle, smatra kako su osporeni vlasnici Ugrina i Perišić i ostali dokazali valjan način stjecanja sporne nekretnine, pa ih se ne može ni brisati.

Sud također sugerira, a s tim su suglasni i tuženici, da Republika Hrvatska treba pokrenuti postupak izvlaštenja, kako je propisano i Pomorskim zakonom, želi li preuzeti sporne nekretnine u svoje vlasništvo, uz, razumije se, odgovarajuću naknadu. Bit će sada zanimljivo sačekati odluku Vrhovnog suda, jer je riječ o jednom sporu koji može imati dugoročne posljedice za pravnu praksu, kao i za ekonomsko-socijalne učinke. Do tog pravorijeka ostaju mnoga otvorena pitanja. Kako je, primjerice, moguće da država prodaje ili sudjeluje u prodaji neke nekretnine, a onda kad se sjeti, uzme je u svoje vlasništvo, i to, praktički, nacionalizacijom? Kako je, nadalje, moguće toliko različitih i suprotstavljenih gledišta o istom unutar jednog pravnog sustava, što zacijelo stvara dojam potpune pravne nesigurnosti. Ne samo da su prvostupanjski i drugostupanjski sud zauzeli različita stajališta nego je čak i isti, Županijski sud, kako smo vijdeli, u dvije presude zauzeo dva suprotna stava.

Laički i zdravorazumski gledano, ako je netko dobio koncesiju na pomorsko dobro i na njemu izgradio neki objekt u skladu s koncesijom, može li mu se to tek tako oduzetu bez naknade? Ako rješenje Županijskog suda postane pravomoćno, neće li se stvoriti veliki pravni presedan? Što će biti s brojnim hotelima, marinama, brodogradilištima i kućama koji imaju svoje vlasnike? Mogu li svi oni tek tako potezom pera biti brisani kao vlasnici? Nije teško pretpostaviti kako će potencijalni brojni investitori, poglavito oni u turizmu i na obali, suočeni s pravnim neizvjesnostima, staviti prst na čelo prije negoli se odluče nešto stvarno i uložiti u zemlju koja naprosto vapi za novim ulaganjima. Osobito će biti obeshrabreni iseljenici koje se nekoć na sva zvona pozivalo na povratak i ulaganje ušteđevine u zemlju svog podrijetla.

Doduše, oni se ionako od dvije tisućite osjećaju nedobrodošlima. Kako je moguće da se isti zakoni čitaju na toliko različitih načina? Možda je u pitanju nedostatak pravne prakse, iskustva ili čak znanja i sposobnosti pa i smjelosti pojedinih interpretatora zakonskih odredbi. Ali nipošto nisu isključeni pritisci i zakulisne igre, pri čemu su mogući politički interesi države kao takve, kojima sudac pojedinac teško odlijeva, ali i interesi pojedinaca i skupina na važnim položajima koji u stvari sakriveni iza općeg interesa guraju svoje probitke i dobitke. Konkretno, terminal se daje na upravljanje Lučkoj upravi, a to znači da će se pod njezinom ingerencijom naći i atraktivni ugostiteljski objekti.

 

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Split