Dalmacija Split

goran pelaić sa sjetom se prisjetio lijepih trenutaka djetinjstva i mladosti kad su podmarjanske ulice imale više ‘šušta i gušta’:

Goran Pelaić: Stara Riva bila je moj epicentar, a danas za mene više ne postoji

goran pelaić sa sjetom se prisjetio lijepih trenutaka djetinjstva i mladosti kad su podmarjanske ulice imale više ‘šušta i gušta’:

Bože moj, koliko muke mi je zadala Zoja Odak kad smo bili dica! Ja sam bija poznat po brzini, ali nju uvatit, e to je bilo nemoguće. Koje je ona finte znala kad bi se igrali na vatalo, to je fantazija. I nije mi bilo pravo kad bi od mene pravila majmuna!

Pelaić je Rivi okrenuo leđa
Split poznatog novinara Gorana Pelaića vezan je uz onaj živi stari Split, što ga se oni što su u njemu tada živjeli, sjećaju s nostalgijom. Cijeli Goranov život vezan je uz Rivu, uz najstroži dio grada. I uz možda jednu od najljepših gradskih kuća, onu u kojoj je živio u stanu fašista Giovannija Save. Prisjeća se kako je to bio ogroman stan, luksuzan i za ono i za današnje vrijeme, iz kojeg su svi prozori gledali na Rivu. Sva njegova sjećanja, kaže, počinju s morem, brodovima i gradskim ulicama...

- U kuću se ulazilo s Mihovilove širine. Do Pjace ravno pedeset koraka. Doslovno. Do Vestibula, obično trkom za po’ minute, preko ulice ‘Pusti me da prođen’ i... To je to! Dobro i Get. Moja ulica je imala sve što treba jednom ditetu i mladom čoviku. Na toj širini, koja je sve samo nije širina, bilo je svega što se može zamislit. Hotel koji je jednim dijelom bio prilipljen uz moju kuću. Onda buffet u koji su dolazili oni šta su volili potegnit koju kap više. Onda je tu bila jedna prodavaonica postola, pa onda optika, pa frizerski salon gospođe Tukić, koja je imala i jedan minijaturni balkon, pa su se tu stare gospoje liti ondulavale. Ko je onda moga dat klima-uređaj – priča Goran.

Sve na dohvat ruke

A odmah do tog frizerskog salona bio je veliki salon, državni, onaj Vinka Aljinovića. Malo niže neka trgovina ređipeta i pri izlasku na Voćni trg slastičarna gospođe Kesić. A uz skale, u samom centru ulice luksuzni fotoatelijer Dellavia. Reka bi čovik, prisjeća se Pelaić, cili mali grad. A na toj širini sta bi cili njegov stan!

- Aj, dobro, malo sam pretjera ali ne baš previše. Dakle, jedan fini dio centra, dosta miran ali samo za prolaz: s Rive i Voćnog trga prema Vestibulu i Pazaru, ili preko Marulićeve do Pjace pa onda di ‘oćeš. Riva mi je bila san. Kad bi lega u krevet vidija bi kroz ogromne prozore Rivu i more. Kad bi se diga - opet. Mater nije dala da idemo na Rivu. Bila je prometna i to u oba smjera. Moga sam ići do Voćnog trga, ali to je bilo ravno 10 metara od moje ulice. Uostalom svi su dolazili iz Marulićeve i Šubićeve igrat se u moju ulicu – sa žarom se prisjeća Goran.

Sve mu je bilo na dohvat ruke, Marulićeva, Šubićeva i Mihovilova, sve udaljeno dvadesetak metara. Ali ipak je postojao centar, Mihovilova ulica, jer je imala tu potrebnu širinu. A tu je bila i jedna nezaobilazna heroina, Zoja Odak, danas nacionalna dramska prvakinja. Dolazila je iz Šubićeve ulice, ali se uvijek igrala u Goranovoj. Odgojili su se zajedno, sjeća se.

- Bože moj, Bože moj koliko muke mi je zadala! Ja sam bija poznat po brzini, ali nju uvatit, e to je bilo nemoguće. Koje je ona finte znala kad bi se igrali na vatalo, to je fantazija. I nije mi bilo pravo kad bi od mene pravila majmuna! Ali oprostija sam joj sva ta ‘poniženja’ jer je stvarno velika glumica. I dobra je ka osoba. Izgubija san je iz vida kad je postala šinjorina, ona u Sarajevo, a ja u Beograd. Bome Zoja je bila cura i po. Bome i danas je! – kaže Goran.

A onda se, 1985. odselio na Bačvice, misleći pa di će sad bez Rive! Godinama je doslovno patija za tim ulicama i kvartom dok se neko nije sitija da mu ublaži tu patnju:

- Prominili su Rivu do te mjere, da kad se spuštam od Bačvica, ne da mi se proć priko nje. Ne, iden priko Pazara, Peristila, Krešimirovom i onda one dvi tri ulice od Pjace šta vode do Peškarije. I samo to priznajem za Grad. Riva za mene ne postoji! Nek’ oni koji su napravili ruglo od najlipšeg dijela grada taj ‘dnevni boravak’ odnesu doma. Ja ću sačuvat onu Rivu, onu Matejušku i onu Marmontovu iz vremena kad su ulice imale i srce i dušu – otkriva nam Pelaić.

U podrume na plesnjake

E, ali ne možemo proć i bez onog bitnog dijela splitske priče, plesnjaka, kojih je doslovce bilo ko u priči. Svugdje je bila živa glazba. Pitanje je samo bilo, a di ić zaplesat? Na Matejušku, u Gusara? Tamo su, priča nam splitski ritam života Goran, dolazili momci i cure za ženidbu. Pa se nije ‘tija tamo mišat sa starcima’. U Devića je bija opet jedan drugi đir koji mu nije odgovara. Fronte nije volija, i onda bi se na kraju spustija na Rivu pa u Dioklecijanove podrume. Dole su tada svirali Batali, Dikan i njegovo društvo, a pivali su a svi: Oliver, koji onda još nije bija Oliver i Zdravka Krstulović.

-Da, da. I ona je pivala! Nije to bija neki glas ali eto… Podrumi su bili đir po mom ukusu. Onako, ajmo reć šminkerski đir iako to niko onda nije ni zna šta znači. Ali volija san se lipo obuć i zaplesat. I teraca na Turističkoj je bila super –sjetno će Pelaić.

tanja šimundić-bendić
snimio jadran babić/cropix

 

 

 

Naslovnica Split
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last