Ante i Vladimir, veliki zafrkanti, zadnji su Hrvat i Srbin s lijeve strane Perućkog jezera: Stranci obožavaju ovu lipotu, ali od naših ovde ima još samo jedna ipo baba...

Drumovi će poželjeti Turaka
al Turaka više nigdje biti neće

U početku bijaše rijeka. Modra i bistra. Hladna. I uz Cetinu “blago”, a uz njega - ljudi. Srbi i Hrvati, Hrvati i Srbi, kako kome i kojim redom drago. A o redu su u to vrijeme odlučivali komunisti, i samo komunisti.

Narod se pitalo malo i ništa, jer da ga se pitalo, teško da bi tako, kako mu se (s)krojilo, i bilo. Vlast je tih pedesetih godina prošlog stoljeća namjerila napraviti branu. Proizvoditi struju. Potopiti sela. I srpska, i hrvatska. Pa su i jedni i drugi morali otići.

Tako su ubava vrlička mjestašca manje - više ostala pusta. Ljudi srpske narodnosti odseliše u Srem, a ljudi hrvatske nacionalnosti u Slavoniju. Prvi su nove domove našli u Inđiji, Vladimirovcima, Pančevu i Beogradu, zelenu Vrliku zamijenili zemljom rodnom, a blatnom. Drugi se opet zaustaviše tamo gdje zimi magla polja pokriva - u Osijeku, Đakovu i Koški.

Koljane Donje su nestale pod vodom. “Zaronio” je velebni, stari Vukovića most, kao i onaj Garjački i pravoslavno groblje. Ista bi sudbina bila zadesila i manastir Dragović da ga kamen po kamen, iz ruke u ruku, nisu prenijeli na višu kotu. Eno ga i dandanas tamo u svoj svojoj ljepoti. Doduše, njegovu vrijednost nisu svi znali cijeniti pa je nakon Oluje bio devastiran, opljačkan, no, hvala Bogu, obnovljen je, i vjerujte reporterima na riječ, ništa manje zamaman od onog čuvenijeg, razvikanijeg na Krki.

Pure i svašta

Tih se kasnih pedesetih prošlog stoljeća, četiri starice iz Marinaca, među kojima i Vladimirova mater, nisu dale sa svoga.
Dvije Anice, Cvita i Ika, odlučiše ostati. Životarile su obrađujući zemlju koju je Hrvatska elektroprivreda ekspropirala, ali im nije trebala. Uz njih su, u Koljanima Gornjim, na planini u Bravčevu Dolcu, ostali i brđani. Stočari nisu marili za oranice koje je preplavila velika voda. Njih se gradnja brane nije ticala.

- Uvijek su bili na svoju ruku, drugačiji od nas koji smo živjeli od zemlje. Oni su kasnije i organizirali taj narod na pobunu, što je bilo pogrešno. Potpuno pogrešno - s gorčinom će Vladimir Marinko, prisjećajući se rata koji je devedesetih njegov zavičaj zavio u crno.

Trideset i kusur godina ranije, oni koji su se našli dolje, u dolini, u “bazenu”, nisu imali izbora. Morali su otići. A odštete za kuće i njive koje će u trenu progutati akumulacijsko jezero bile su smiješne.

- Moji su za sve što su ovdje imali dobili jedva jednu kuću u Banatu, u Kačarevu, koja je ostala najstarijem bratu, a i on ju je morao obnavljati kreditom. To su stvarno bile bijedne pare - pripovijeda sjetno Vladimir dok mu pogled bježi prema majčinoj slici iznad kamina. Njegova je pokojna Ika, rođena kao Ivanica Duvnjak, katolkinja, a pokojni otac Mirko, po kojem danas nosi ime Vladin sin - pravoslavac.

Tako su u obitelji/porodici Marinko slavili dva Božića i Uskrsa, a krsnu im slavu, Svetog Jovana, dolazili čestitati Srbi i Hrvati.

- Svakom tom prazniku sam se ja radovao, jer bi tada dobio bar jabuku, a i ona nam je bila bitna, vjeruj mi - po duši će jedini Marinko koji danas od svoga roda živi u istoimenom zaseoku u Koljanima.

Čeljad se dobro slagala. Razmirica, kažu Vlado i prijatelj mu Ante Budiša, nije bilo. Jedni su drugima pomagali vršiti žito, priskakali upomoć uvijek kad bi zatrebalo.

I zato je bilo tužno kad ih se razdvojilo, raselilo. Vitka, lijepa Ivanica Marinko, odbila je otići tamo gdje, govorilo se tada, “njiva imade dokle pogled seže pa će i rane bit kol’ko ti srce oće”.

- A bili smo sirotinja. Teška sirotinja, Saša. Znaš ti šta je nama djeci igra bila, kad bi, bog će znat kako, kroz onu kutiju od sardine probili rupicu pa provukli kanap i vukli je tako po ulici. Pitali bi majku šta ima jesti, a ona bi rekla “dico moja, pure i svašta”. A to je svašta obično bilo ništa - gorko će Vlade.

Tu se nadovezuje Ante. Uzdahne, pa reče: “Eh, da je onda bilo znati.” Potom pogleda prema jezeru, otkine malo slasnog uštipka, otpije gutljajčić crnog vina, pa podsjeti Vladimira kako su njihovim starima nudili preseljenje u Istru.

- Ali ko je onda mislio da će ona bit danas šta je, a bogata Slavonija - ništa. Mogli su selit tamo gore kod Poreča, ali rijetki su na to pristali. I ti što su pristali...

-... pogodili su, jer se više ne živi od poljoprivrede, nego od turizma - prekinuh Antu, koji se blago nasmiješi, jer upravo je on taj koji s djedovine nije otišao. Vratio joj se Ante Budiša zbog deviza kojima “strenđeri” danas plaćaju vrlički mir.

S mora, iz Kaštela, pod gola brda nad Perućkim jezerom, stigao kuražni Ante, a za njim silni turisti: Norvežani, Finci, Nijemci... I ima ih iz godine u godinu sve više. Od travnja do rujna. Samo nema naših. Ni Hrvata, ni Srba. Zapravo, nikog domaćeg tu nema.

- Ovdje smo ti mi, Saša, praktički sami. S tim da je Ante malo u Kaštelima, a malo ovdje. Znaš kako je kad tu medvjed silazi. Velim ti, od stalnih ovdje u Garjaku i Marincima ima još jedna i pol baba. Zašto jedna i pol? Pa jednoj fali noga - zafrkant je pučki pisac Vlade, a kad tako opusti kraj zbog kojeg si bio spreman prepješačiti preko šest stotina kilometara, ne ostaje ti drugo do šaliti se na svoj račun.

Spiza na otvorenoj vatri

S lijeve strane Perućkoga jezera, tamo gdje donedavno nije bilo ništa osim naherenih, miniranih kuća, došetao je 2009. Srbin Vlade i pronašao starog prijatelja Hrvata Antu.

Baš tako, došetao, propješačio kroz život i objelodanio svoja razmišljanja u knjizi o putu od Krnjače kod Beograda do rodnih Marinaca u Vrlici, koju je još kao dječak napustio, da bi joj se vrnuo kao hodočasnik. Kao pješak koji se razmišljajući o svim uzbrdicama i nizbricama života, a bilo je i jednoga i drugoga kod Vlade u istoj mjeri, došao pokloniti Bogu u manastir Dragović. Zapaliti svijeću njegovoj rano preminuloj, neprežaljenoj ženi Anđi.

I što sad njih dvojica - ljudi poduzetničkog duha, jer Vlade se desetljećima u Beogradu bavio “preduzetništvom”, a Ante je, objasnili smo vam, uspješni iznajmljivač - rade u tišini, koju, tu i tamo, naruši huk vjetra s Dinare ili zamah orlovskih krila, ptičurine što u pandžama zna odnijeti kokoš i pile?

Što će, pobogu, poduzetnici tamo gdje nema ni običnog dućana, birtije, pošte, javnog bilježnika ili željeznog bankomata, a o potencijalnim klijentima, mušterijama, da i ne govorimo? Tu je čovjek, pomislit će krivo novinar, osuđen na socijalu.
- Saša, bolje je da pitaš od čega se ovdje ne može živjet? Oćeš li bajama, oćeš smokvu, luk, paradajz ili ječam... Evo, Ante je četiristo voćaka posadio - Vladimir će.

- Stranci obožavaju ovu prirodu. Trebaš ih vidit kad ujutro sjede pokraj jezera i bulje u daljinu. Ili kad veslaju kajakom. Ljudi su željni mira. I prave spize! Kad on vidi da si mu da mesa spremljenog na otvorenoj vatri, uštipaka, domaćeg vina..., ma njima je to..., njima je to - sve! A, znaš, razmišlja san šta ću kad oden u mirovinu, i nisam falijo kad san obnovijo staru kuću - pokazuje nam raj koji je stvorio.

Božji vrt u kojem on i Vlado, a oba su uncuti veliki, pričaju viceve, šetaju pse i marno rade na imanjima, dok Vladimiru Marinku ljeti ne dođu sinovi i unuci iz Srbije, a Anti Budiši njegovi iz Kaštela.

I onda Garjak, Marince, Budiše..., selca s tužnije obale Peruće, ispuni vika i graja čeljadi, kao što je bilo prije izgradnje hidroelektrane. I prije zadnjeg rata.

A prvo su protjerani Hrvati...

- Njih dvanaest starčadi je jedan njihov odavde na jedvite jade dovejo na našu stranu - Ante će.

- Između njih i moje roditelje. Vladina je majka skrivala Hrvatice u svojoj kući od zuluma nepozvanih “gostiju” kojima je na pameti bila samo pljačka.

A, onda se 1995., nakon Oluje, susjedima Srbima dogodilo isto.

- Meni je majka tu bila do 1992. Čim sam je odveo u Beograd, umrla je od tuge. Velikih je drama tu, Saša moj, bilo. Primim jednu porodicu od Plaškog kod mene u Beogradu. Došao starac iz Like na traktoru, a sin po njega iz Australije, hoće da ga vodi tamo.

I tako, stari oće nazad kući, ovaj mu veli, kud ćeš tamo, izgubit ćeš glavu. Ajde sa mnom, hoću, neću, vamo, tamo, posvađaju ti se oni gadno, i sin ubije oca pa sebe - steglo se grlo Vladimiru.

Ma šta je ‘Hilton’ prema Marincima

Ante je rat proveo u HRM-u gdje je i umirovljen. Uvjerio se da u Vrlici života ima i da mu se oni koji su mu se smijali kad im je rekao da će tu, nad akumulacijskim jezerom, akumulirati eure i dolare, sad povode za njegovim primjerom. Kad je žaba vidila konja da se potkiva, i ona digla nogu.

- Eno, gledaj doli. Ono je jedan onu lipu bilu kuću napravijo. Vide ljudi da se može od toga živit, samo nema ko radit. Meni je žena doli u Kaštelima zaposlena pa sve padne po meni. Ne možeš nać radnu snagu i gotovo - veli.

Živjelo je nekad s njihove strane jezera preko tisuću ljudi, a danas su kuće prazne, s gdjekoje se tek vikendom vije dim.

- Isto je i u Srbiji - “ubacuje” se Vlade.

- Sva mladost otišla vani. I nije im zamjeriti, znaš. Da je bilo po mojoj pokojnoj materi, i ja bi osto tu na zemlji. Ovako sam otišao kao stipendist ondašnje općine Sinj prvo u Slavoniju, na školovanje, pa u Beograd, a onda sam i svijeta vidio, i Europu, i Ameriku. Stalno sam poslom bio u New Yorku. Odsjedao sam u “Hiltonu”, ali koji se “Hilton”, Saša, može mjerit s mojim Marincima? - uvjeren je da boljeg od njegova sela nema.

Kakav Beograd, kaže, pa i njegov je sin shvatio da je “život u soliteru potpuno bezveze”.

- Moj Marinko Marinko je IT stručnjak, i kad prodamo gore šta imamo, evo ti njega u Vrliku. Kaže, ćalac, meni je sav poso u laptopu, ja mogu raditi gdje me volja i odakle me volja, pa kad mogu da biram, onda biram - Marince.

Ili San Marince, kako ja ih zovem - sretan je Marinko senior što će mu potomak saviti gnijezdo u selu djeda i bake.
Umirovljenici srpski i hrvatski, inženjer tekstila Vlade i bivši pripadnik HRM-a Ante ne miruju. Vladina privatna tvrtka koju je iznajmio nekom Crnogorcu, a opskrbljivala je robom čak pedesetak najboljih beogradskih butika, još je na životu, a Ante širi svoju turističku ponudu, njegovi apartmani će zvjezdice uskoro zamijeniti suncima.

- Bit će to onda kuća u seljačkom domaćinstvu pa ćemo gostima i kužinavat - prepoznao je Budiša što zapadnjaci vole, jer kad “junk food” zamijene pršutom, pancetom i sirom iz mišine, ostaju zatečeni onim što ovdje imamo.

“Posljednji” Hrvat i Srbin s lijeve strane Peruće, Ante i Vladimir, odavno su shvatili kakvim potencijalom raspolažemo, a mi smo tu da pozovemo i druge u napušten, a blagodaran kraj.

Šahovnica i četiri “C”

A, da je konačno i onima iz politike došlo iz “guzice u glavu” pa su fino proširili i asfaltirali cestu do manastira Dragović, reporterski se dvojac uvjerio pričajući s igumanom, koji im je potvrdio da se na infrastrukturi u zadnje vrijeme pošteno radi.

Sve će to i književnik Vlade, koji, poštujući pokojne roditelje, od zaborava spašava zajedničku srpsku i hrvatsku baštinu rodnog mu kraja, notirati za zemane. Prede Vlade priče koje je čuo od starijih i sažimlje ih u zbirkama pjesama ili pripovijedaka, svejedno, jer rečeni Vladimir M. Marinko majstor je poezije i proze. Ovovjekovni Simo Matavulj.

Boli ga, reći će mi, onako, potiho, na uho, dok šetamo kraj jezera, što se u njegovoj Vrlici nisu sjetili upriličiti mu bar kakvu promocijicu, a o nagradi što čuva uspomene na jedan iseljeni kraj - da i ne govori.

- Ako kome smeta jedan mali ćirilični zapis u jednoj mojoj knjižici, jedno staro pismo koje nikome ništa nije skrivilo, e, onda ga, da prostiš, Saša, jebi. Znaš li ti dokle ta ljudska glupost ide, da kad sam objavio zbirku “Dalmatinske ojkače”, kažu mi, Vlade, prijatelju, ne bi bilo ojkače, to je srpski, nego ojkalice. Onda ja, da se ne ljute ni jedni ni drugi, objavim dvije iste knjige s dva različita naslova: “Dalmatinske ojkače” i “Dalmatinske ojkalice” - rekao sam vam da je šaljivčina, a tako izgleda i njegov prastari Renault četiri za perućki safari.

Umirovljeni poduzetnik i pisac uhvatio se kista pa u dokolici oslikao “malog diva” šahovnicama i četiri “C”.

- Eto tako, da za ove moje Srbe ne bi bio izdajnik, a za katolike manje kršćanin nego što to oni jesu - smije se Vladimir Marinko, koji ima i auto sa srpskim registracijskim oznakama.

- To si triba vidit kad je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo. Vozi auto BG tablica, a na njemu se vijori hrvatska zastava - sad se razveselio i Ante.

Vladimir Marinko je žestoki hajdukovac. Predsjedao je Društvom prijatelja Hajduka u Beogradu i govorio na Poljudu na svečanoj skupštini. Monografija s likom Frane Matošića u njegovoj kući u zaseoku Garjak zauzima posebno mjesto. Luduje za “bilima” otkad za se zna.

Je li Vlade, koji se nakon pedeset dugih godina izbivanja vratio u rodni kraj, imao problema, jer je, eto, blesavom nekom smetalo to “BG”?

- Jesam, samo jednom, i to u tvom Sinju, pred bivšom “Dalmatinkom”, koju je moj stric Niko stvara. Jedan mi je ovdje ekserom rupu napravio. Vidiš tu - zagledam mjesto na kojem je probužani lim nagrizla korozija.

- Zamisli ti upornosti, gurat to u vrata dok rupu ne napravi?! - mrda glavom.

- A znaš ti zašto sam se ja zapravo vratio? Hrišćani su i Grci i Bugari, ali sa kršćanima Vrlike imam zajedničku domovinu. I zato što volim Vrličanke, to mi stavi obavezno, molim te - punih mu je sedamdeset i šest, ali dao bi mu čovjek i petnaest manje. Bora nema, stas mu je momački, bistra je uma i hitrih nogu. Dok ga prati pas Alpi, jedno neobično umiljato i pametno stvorenje, Vlado naprijed poskakuje ko zec.

- Još da samo orasi pomažu - namiguje meni i fotoreporteru Boži vragolan iz “San Marinaca”.

Nismo zaslužili to što imamo

Zapodjenusmo priču o tome tko će jednoga dana naseliti ove prostore, kad već Hrvati i Srbi neće. Migranti? Ili Kinezi? Oni se brzo prilagode svakoj sredini.

- Moguće. Znaš ti koji sam ja promet imao dok oni nisu stigli u Beograd, dok ih tamo, iz kojekakvih razloga, Milošević nije dovukao. Radili su kožne jakne ko i ja, samo puno jeftinije jer oni ne mare za profit. Njima je dosta da se prehrane. Deset kila riže mjesečno i njemu dosta. Na takvu skromnost naš čovjek nije navikao - upozori Vladimir Marinko po tko zna koji put tijekom našeg posjeta Vrlici da nismo svjesni onoga što imamo, a zaslužili nismo. Upozori, i istinu zbori.