Ovo je Brnaška kava. Njezino službeno ime je Športski centar “Ante Mandac”.
Ante Mandac je poginuli hrvatski branitelj. Zamislite koje je ovo poniženje prema jednom hrvatskom branitelju. Kako se osjeća obitelj ovog hrvatskog branitelja? Ovo je dno dna! Možemo li očekivati išta od gradske vlasti u Sinju? Političke stranke, di ste sada? – uz ovaj tekst nepotpisani čitatelj na adresu sinjskog portala Ferata.hr dostavio je i nekoliko fotografija te je pokrenuo lavinu otkrivajući divlje odlagalište kod Meljače, koje postoji desetljećima i svima je kao takvo dobro poznato.
Deponij je nastao prije više od 30 godina u napuštenom kamenolomu prirodnog šljunka, kojim je upravljala davno ugašena građevinska tvrtka “Sadra”. Po starom dobrom običaju, prostor je napušten bez prethodne sanacije i ograđivanja, te je postao stalna prijetnja sigurnosti ljudi i životinja, ali i zgodno mjesto za odbacivanje svega i svačega, ponajprije ljudima iz susjedstva, ali i ostalih sa širega sinjskog područja.
Tek bi povremeno, kada bi gomile iskrcanog smeća zakrčile cestu koja je glavni prilaz tom dijelu Sinjskog polja, bio angažiran bager koji bi gurnuo smeće s ceste i poravnao ga da bi se ilegalno odlaganje moglo nastaviti. Prije 15-ak godina skupina mladih iz Brnaza inicirala je ideju da se upravo u dva napuštena kamenoloma kod Meljače izgrade sportski tereni.
Grad Sinj je prihvatio inicijativu te je još 2005. naručio i platio projekt za izgradnju planiranog centra. U samom startu budućem centru nadjenuli su ime “Ante Mandac”, po poginulom branitelju iz Domovinskog rata podrijetlom iz Brnaza, te su postavljene ploče s nazivom na ulazima u kamenolom.
I dok je u zoni bližoj Meljači izgrađeno nogometno igralište, u drugoj je, unatoč natpisu da se radi o Sportskom centru “Ante Mandac”, nastavljeno odlaganje odbačenog namještaja, građevinskog “šuta”, ostataka uginulih životinja i otpada iz divljih klaonica. Kao sol na ranu, tijekom 2013. iz puške je propucana ploča s imenom centra koja je potom skinuta, da ne bi svjedočila sramoti nikada otkrivenih počinitelja.
Nakon objave fotografija aktualnog stanja, reagirala je Građanska inicijativa “Naše Brnaze”, čiji su čelnici prozvali Grad zbog nereagiranja, posebno što je u ovogodišnjem sinjskom proračunu upravo za saniranje i ulaganje u sportski centar bilo izdvojeno 100.000 kuna. Pritisak je urodio plodom pa su iz lokalne vlasti naložili tvrtki “Čistoća Cetinske krajine” da u bivšem kamenolomu sanira divlji deponij.
U međuvremenu se doznalo da je zemljište državno vlasništvo, a ne gradsko, te da se vodi na “Hrvatskim šumama”.
– Grad je već prije uputio pismo Ministarstvu državne imovine u kojemu smo ih izvijestili da se na njihovu zemljištu nalazi nepropisno odloženi otpad, ali na naš dopis nisu reagirali. U istom dopisu smo im kazali da ćemo, u slučaju ogluhe, ukloniti sav odloženi otpad, a račun ćemo ispostaviti državnom proračunu – tvrde iz sinjske uprave.
– Nakon što smo dobili nalog od Grada, izabrali smo izvođača radova koji ima zadaću očistiti i ukloniti prvi sloj miješanog komunalnog otpada te ga odvesti i odložiti na deponij “Mojanka”. Nadamo se da će posao biti završen do kraja godine – ističe Ivana Živaljić, direktorica komunalne tvrtke, te dodaje:
– Nakon što se obavi taj dio posla, cijela površina nasut će se tamponom i zemljom. Usporedno vodimo postupak za nabavu videonadzora. Uložiti novac u saniranje ilegalnog odlagališta i uređenje prostora a ne postaviti kamere, značilo bi ostaviti mogućnost da nesavjesni pojedinci ponovno počnu s deponiranjem otpada.
Ovakav odnos prema zoni imenovanoj po Anti Mandacu najviše je pogodio njegovu obitelj. Tada 30-godišnji Mandac je 1991. ostavio sve i krenuo u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije.
Poginuo je 10. travnja 1992. dragovoljno braneći Kupres kao pripadnik Četvrte gardijske brigade. Iza njega ostali su supruga i djeca, majka i drugi članovi obitelji. U raspravi oko svega Blaženka Mandac, supruga pokojnog Ante, kaže:
– Nedugo poslije devastiranja spomenika u parku (poginulim Sinjanima u Drugom svjetskom ratu, op.a.) bilo nam je nuđeno da se bivšoj gradskoj Ulici Nikole Vrančića da ime moga supruga. Zahvalila sam se i rekla: “Kako god sada ruše ove spomenike, tako će i ove nakon nekog vremena.”
Poštujem sve koji su dali život za slobodu, i onda i sada. Kada su nam ponudili da se sportski centar u Brnazama nazove Antinim imenom, prevladala je želja njegove majke, sestre i naše djece i dali smo privolu. U početku je sve bilo u redu, ali kako je vrijeme prolazilo, nije bilo pomaka u izgradnji.
Zatekla sam se u Zagrebu, gdje mi je dijete bilo na liječenju, kada sam dobila vijest da je ploča s imenom moga supruga propucana mecima. Možete zamisliti kako smo se tada osjećali, ja, djeca, Antina majka i sestra. Zamolila sam jednoga građanina da ukloni ploču s imenom moga supruga.
Poslije toga se smeće nastavilo još više gomilati. Mi ne tražimo čast i slavu, već samo poštovanje prema imenu onoga koji je dao svoj život da vi živite u slobodi, a to je ime Ante Mandac. Ako ne možete ni to, ne želimo da se taj sportski centar zove njegovim imenom i da se njegovo ime povlači u medijima uz smeće. Ante je naš heroj uvijek bio i takav će ostati.