Podaci su poražavajući. Zapravo, još su gori. Jer, odvajanje otpada na srednjodalmatinski način u praksi znači da se otpad uopće ne odvaja. Pri čemu nimalo ne pretjerujemo.
Pogledajte, uostalom, tablicu.
Jeste li je dobro pogledali?
Najbolji je Omiš. S jedva nešto više od 11 posto odvojenog otpada u 2018. godini. I to se smatra odličnim rezultatom. Zapravo, fantastičnim. Jer, ne zaboravimo, u zemlji slijepih, jednooki čovjek je kralj.
Najgorih je više. Žestoka je konkurencija u borbi za opstanak. Ekipe s nula “bodova” poredali smo prema abecednom redu da se netko ne naljuti. Među njima su i dva grada, Imotski i Vrgorac, da se čovjek prekrsti od iznenađenja. S obzirom, naime, koliko se ljudi iz Imotskog i Vrgorca iselilo posljednjih godina – još malo i tamo neće imati tko proizvodi otpad – njima bi odvajanje smeća trebalo biti čas posla.
Velika lova
A tu je i nekoliko općina čije pojavljivanje na dnu ljestvice srama baš bode oči. Recimo, Dugopolje. Ili Klis. Već godinama nas uvjeravaju da je tamo sve divno i krasno, da su im kuće od čokolade, a prozori od marmelade, a zapravo je sve puno besposlenih plastičnih kesa koje nema tko pokupiti. Niti želi.
A velika je lova u pitanju. Europska lova, naravno. Hrvatska se obvezala do 2020. godine dostići stopu od 50 posto odvojeno prikupljenog otpada u sklopu javne usluge, a trenutačno smo – kh, kh – na prosjeku od 11,52 posto. Prema preliminarnim podacima Agencije za okoliš i prirodu u Hrvatskoj je ukupno, u sklopu javne usluge, u svim općinama i gradovima tijekom 2018. godine bilo prikupljeno 1.157.120,97 tona miješanog komunalnog otpada te 117.708,57 tona odvojeno prikupljenog komunalnog otpada.
Stvarno jadno. No, ovo je još jadnije: od 558 jedinica lokalne samouprave, samo ih je 13 dostiglo propisanu stopu od 50 posto odvojeno prikupljenog otpada, i to 11 općina i tek dva grada, Krk i Prelog.
Rekorder je općina Belica u Međimurskoj županiji sa stopom od 69,7 posto odvojeno prikupljenog otpada. Gledajući prema županijama, apsolutni prvak je Međimurska, iz koje je čak devet od deset najnaprednijih općina i gradova. Dalmacije nema ni u tragovima.
Krk i Prelog otišli su već na više od 60 posto odvojeno prikupljenog otpada, a nadomak cilju od 50 posto lani su bili Čakovec sa stopom od 46,96 posto i Koprivnica s 42,46 posto, te je lako moguće da su ove godine i preskočili postavljenu letvicu. Među boljima su i Ludbreg (34,45 posto), Mursko Središće (34,19), Jastrebarsko (31,61), Slavonski Brod (30,66 posto), Oroslavje (28,02 posto) te Buje (27,44 posto).
To bi bio top 10, a još 15 gradova, među kojima Mali Lošinj, Križevci, Rab, Sveta Nedelja, Virovitica, Poreč, Cres i Belišće, dostigli su stopu veću od 20 posto odvojeno prikupljenog otpada. Dalmatinaca, rekosmo, na ovoj mapi nema.
A zašto ih nema pitamo Leonarda Ljubičića, direktora omiške komunalne tvrtke “Peovica”, koja pokriva i susjedne općine Dugi Rat, Šestanovac i Zadvarje te je svima – izuzev Hvarana – u županiji kojoj iz prekrcanih džepova doslovno ispadaju turistički euri, uvjerljivo odmakla u odvajanju otpada u sklopu javne usluge.
– Inertni smo... Spori... Skupo je... – počeo je Ljubičić.
Ali, može se. Točnije, mora se. Odnosno, nema nikakva opravdanja da se, primjerice, u Splitu praktično uopće ne odvaja otpad.
– Ah, Split... Split je posebna priča – uzdiše naš sugovornik.
A objašnjenje zašto Split i u odvajanju smeća mora biti posebna priča, originalno je.
– Zato što njih u Splitu boli briga – u glavu će Ljubičić, a mi vam se ispričavamo što smo naveli kako je objašnjenje originalno, jer “boli me briga” stari je splitski patent, vrijeme je da i Europska unija to shvati.
Poanta je, naravno, u njihovu Karepovcu.
– Split veliku lovu diže na Karepovcu, pa ne vodi toliko računa o vlastitu smeću. Samo im mi dajemo 4,5 milijuna kuna godišnje za deponiranje, muka mi je kad vidim te račune, vjerujte mi – ističe direktor omiške “Peovice”.
Pa zaključuje priču o Splitu i (ne)odvajanju otpada:
– Osnovni motiv njihova nedjelovanja jest da oni nemaju motiva djelovati.
Ukratko: boli ih briga!
Mali, pak, Omiš svima u Bobanovoj dragi drži lekciju iz odvajanja smeća. Ako su im već prometnice začepljene, kante nisu. Sortira se do te mjere da su mnoge kućne kante prazne. I takve danima stoje.
Smije se Ljubičić. Znade na što ciljamo.
– Naravno da uvijek ima ljudi koji pokušavaju zaobići sustav i koji svoje smeće bacaju tko zna gdje, ali s vremenom ipak prevladavaju oni normalni, nazovimo ih tako, koji shvaćaju da sve ovo radimo za njihovo dobro – veli Ljubičić.
Sustav u omiškim prigradskim naseljima već neko vrijeme funkcionira po načelu koliko kanti napuniš, toliko ti ih naplatimo. Plava kanta je pri tome za papir, a crna za sve ostalo. Za plastiku i staklo postoje, pak, posebni kontejneri u gradu. Po cijelome gradu.
– Naš rezultat plod je naporna rada svih ljudi u “Peovici”, i onih u kancelarijama i onih na terenu. U prigradskim mjestima otpad prikupljamo doslovno od vrata do vrata, dok ćemo za nekoliko mjeseci, vjerojatno u veljači, dobiti i čipirane kante u gradu, koje će se otvarati pomoću kartica. Dakle, sve će biti transparentno, bez muljanja, a konačni cilj je da građani što više smeća sortiraju jer će im tako i računi za odvoz otpada biti manji – napominje Ljubičić.
Korak po korak
Omišanima je na raspolaganju i fiksno reciklažno dvorište, o kojemu je “Slobodna” već pisala, ali i mobilno. A “Peovica” je nabavila i 15 malih kamiona kojima se pokušava doći do svake kante. Još kad bi odvoz smeća iz kala staroga dijela grada riješili...
– Idemo korak po korak, lani smo bili na 11 posto odvajanja, a sada smo negdje na 16 posto. I moram vam reći kako je sve to što smo dosad postigli, a postigli smo puno, ništa prema onome što u budućnosti želimo raditi – govori Ljubičić.
Kako spriječiti ljude da smeće ne bacaju gdje god stignu, odnosno kako ih natjerati da odvajaju otpad, komplicirana su pitanja, na koja Ljubičić nudi jednostavan odgovor:
– Nikako!
Opet se smije. Navika je majka svih dobrih odluka, pa se to odnosi i na odvajanje otpada.
– Edukacija je najvažnija. Educirati, educirati, educirati. Ako to ne uspije, onda slijedi penalizacija – kaže Ljubičić.
Dakle, penalizirati, penalizirati, penalizirati!
– Ma, neee... Ključan je friendly pristup, bez ikakva nametanja, a opet, moram vam reći kako u cijeloj Europi, kad je odvajanje otpada posrijedi, bez penalizacije nitko nije napravio rezultat – tvrdi Ljubičić.
Udarac po džepu najviše boli.
– Videonadzor je opcija o kojoj smo razmišljali, ali vidimo da oni koji su ga uveli i nisu baš zadovoljni. Em je skupo, em neučinkovito. Mi ćemo se stoga vjerojatno odlučiti za ekopatrole – najavljuje Ljubičić.
Opa! To će biti zanimljivo.
– Jedan dio građana savjesno odvaja otpad, i na naše reciklažno dvorište dolaze, toplo mi bude oko srca kad vidim da i bočice od jogurta ispiru. A oni drugi, koji nikako ne budu htjeli prihvatiti nove norme ponašanja, bit će kažnjeni, novčano, to je jedini način da uvedemo red u ovaj opći nered s otpadom – zaključuje Ljubičić.
Lukava država
Država je lukava. Sebi, kako bi popravila statistiku pred Europskom komisijom, zbraja i odvojeni otpad koji privreda skupi, a nama to ne priznaje. Kad bi priznavala, mi bismo sada bili na 30 posto odvojenog otpada – kaže Leonardo Ljubičić, dodajući kako je, prema njegovim saznanjima, rok za dostizanje 60-postotnog udjela odvojenog otpada pomaknut na 2022. godinu.