U ovo vrijeme, kad politika svaki dan iznovice sve svježije i pokazuje i dokazuje kako se niti jedan segment društva ne može od nje izostaviti, ili makar odalečiti, Dalmatinac bi zacijelo imao i sebi i drugima postaviti jedno naoko banalno, ma krucijalno pitanje.
To pitanje neka glasi ovako: zašto je Dalmacija unikatna pokrajina u Hrvatskoj zato što nije kadra formirati regionalnu političku grupaciju, koja bi se na najvažnijem mjestu državnog organizma, u Vladi i parlamentu, mogla izboriti za svoje dalmatinske interese?
Jerbo, još ne tako davno Slavonci su se bili ekipirali u HDSSB (tobožnja desnica), Istrijani su se skutrili pod krila IDS-a (navodno ljevica), na sjeveru Hrvatske preostala je jedina oaza nekoć snažnog i važnog, nadmenog i napuhanog, a danas tek ispuhanog i izdušenog HNS-a (kao, tobože, centar s tendencijom "nalijevo krug", a u biti to je tvrdokorni neoliberalizam, baš kao i ona "navodna ljevica").
Zajedničkost svima jest u tome što njihov glas ne utihne u nizini ili dolini mjesnoga kampanilizma, tamo dokud dopire zvonjava s tornja lokalne župske crkve, već jauk njihovih potreba i problema, želja i ambicija vrlo izravnim putem – i žilama i kapilarama! – redovitim prugama stiže do centara moći, političkih vrela otkuda se jedino mogu trasirati staze i uputiti sredstva za sanaciju ili unaprjeđenje potreba na terenu.
Sve Dalmoš do Dalmoša, a zaludu
Dalmacija, naravno, neko takvo konzistentno tijelo nema, nema svojega kolektivnog deputata, regionalnim nabojem i lokalnim interesima organizirani kružok što se drži oko istog štapa.
Razlog tome je jasan: Dalmatinci daju ključne pojedince za svaku reprezentaciju, ali sami nemaju snage, ni broja, za popuniti – vlastitu reprezentaciju!
Pogledajmo nogometnu momčad, pogledajmo vaterpolsku ekipu, pogledajmo rukometnu vrstu...! Pogledajmo, najzad, čelne ljude i HDZ-a i SDP-a: sve Dalmoš do Dalmoša, vazda i svugdje je isturen neki bodul ili Vlah/Vlaj, ali nikako da se dogodi nešto konkretno s regijom iz koje su ponikli, prostora u kojemu su im roditelji svili obiteljsko gnijezdo i njih odnjegovali i odgojili (i koje im oni i dandanas čuvaju), a u koje "odletjeli ptići" vraćaju se samo i isključivo onda kad se treba odmoriti, provesti, zabaviti i napuniti baterije za rad na prosperitetu "na nacionalnoj razini".
Da, Dalmatinci daju ključne pojedince za svaku reprezentaciju, ali sami nemaju snage, ni broja, za popuniti – vlastitu reprezentaciju! I, točka!
U korist takvoj tvrdnji svjedoči i cijela paleta stranaka i strančica, partija i udruga koje su se pokretale i životarile na infuziji biračkog tijela, poput imele na brezi, hraneći se limfnom tekućinom malobrojnih glasača na hospicijskom odjelu "predizborne koalicije", a nerijetko su se takve partijice brže ražalovale negoli što bi se osovile na birokratsko-administrativne noge: partije su "partile" u kriptu nepamćenja, u povijesnu ropotarnicu zaboravljenu i zabravljenu mrtvačkim hropcem.
Dovoljno je malko proguglati internetom, pa da se učas pred očima zainteresiranika prikaže čitava niska upokojenih strančica s dalmatinskim pridjevkom u sebi.
jedna nije uspjela izrasti u ozbiljnu političku snagu s regionalnim punjenjem, niti jedna nije oko sebe uspjela prikupiti značajan broj i glasača i predvodnika, niti jedna od njih nije uspjela potrajati ponešto duže od jednog cirkusa, pardon ciklusa, nekih od izborâ za koji su šili svoje stranačke oprave i oštrili svoja ideološka šila.
A kad su neki i bili malčice pomolili nos, predmnijevam na blagopočivšu Dalmatinsku akciju, u stranačkom štabu odjeknula je eksplozija, dok su glavni akteri i ideolozi – po ustaljenom scenariju izopačene i naopake dalmatinske realnosti – bili proglašeni teroristima.
Zašto je tomu tako? Zašto Dalmatinci vazda daju ključne pojedince za svaku reprezentaciju, ali sami nemaju snage, ni broja, za popuniti – vlastitu reprezentaciju?
Brzo planu, pa ništa...
Odgovora na to je više. Ponajprije, za razliku od Slavonaca, Istrijana ili Međimuraca, Dalmatinci su poprilično nehomogenizirani živalj. To će reći: mentalitetno divergentan, jezično dvogub i dvopismen, religijski trifoličan, kulturološki raspečen i raspačan.
Mentalitet to je temeljen na mediteranskom temperamentu, vigoroznoj i vehementnoj iskričavoj raspojasanosti, čije reakcije imaju raspone od ekstaze, do paroksizma…
Dalmatinac će učas planuti ko barut, jednako brzo izgorjeti ko žigica i nakon toga, naivno ko pjesnik, pitati se što se uopće dogodilo…!?
S jedne strane imamo ono naše kanonsko "lako ćemo", s modifikacijom "naši smo, dogovorit ćemo se", a na drugoj bandi je ono jednako tako kanonsko, ali apaurinski umirujuće sjevernjačko "ne bi se štel mešat".
Gorštačko-morlačko dalmatinsko grezadurstvo odraz je ovdašnjeg mentaliteta (većim dijelom u zabrđu), što se odražava u jeziku pretjeranom uporabom augmentativa ilitiga uvećanica, za razliku od, reklo bi se, kroatojenkija koji u svojem kolokvijalnom diskursu imaju pretežitost sve jednog deminutiva do drugog.
Sjetimo se samo purgerskih "rukica", "ribica" ili "glavica", koje u Dalmaciji uglavnom imaju oblike riječi "ručetina", "ribetina" ili "glavurina"…
Pa onda ovakve riječi često iz apelativnog oblika preobražuju se u one onimske: dakle, iz naziva u nadimak, iz opće imenice u vlastitu. Kad svemu dodamo i dalmatinski hiperkonzervativizam, ukorijenjeni patrijarhalizam i šerifstvo prekaljeno u dojakošnjim mjesnim zajednicama, lako možemo dozvati sebi u primozak sjećanja sintagme poput: "muči mali…!", ili "reka san da…!", a sve zaogrnuto u neizgovorenu i nenapisanu dogmu: "poslije mene potop"!
Uz dodatak, recimo, "…a prije mene nije bilo ničega"… Današnji lokalni gazde relikt su (možda i refleks?) jučerašnjih mjesnih kadija što su u svojem naselju bili autoritet i popu, i učitelju, i likaru…
Ponavljam, neujednačenost Dalmatinaca žarko je vidljiva u jezičnoj diskriminanti. Slavonci i Međimurci nemaju prirodnu barijeru koja bi ih cjepkala među sobom, kao što Dalmacija ima planinski zid što se paralelno pruža s morem, dijeleći priobalje od zabrđa: Velebit – Mosor – Biokovo.
Istrijani imaju Učku, ali ih ona još više homogenizira: svojom prirodnošću pak tjerajući puk na harmoničnost u trokutastoj enklavi njihove poluotočnosti. A onaj naš zid, gore od Velebita dolje do ispod Biokova, dijeli dva svijeta jedne regije, dva posve disparatna i jezična i kulturna univerzuma osuđena na suživot istošću prostora. I, stoga što regiju determinira prostor na kojemu je smješteno nekoliko različitih kozmosa, nemoguće je očekivati militantnu uniformnost življa, soldatsku kostimiranost ma koje vrste. Prostopasuljno govoreći, ne može jednom Mandrilu šef biti Vlaj! I, točka!
Od Komiže do Potravlja
Možemo mi razvlačiti temu ko žvakalicu, ali njezin ideološki supstrat vazda će ostat isti, ko lug nakon što drvo izgori. Bilo koje drvo…
Jezik je najjača konstituenta identiteta. Zastavu, himnu i grb, pa i ideologiju, može se mijenjati, jezik, pak – ne! Dalmacija ima dva: čakavski i štokavski. Različiti su u duhu, različiti u zvuku: premda većim dijelom međusobno razumljivi.
Neslučajno napisah "većim dijelom", znajući do kakvih će šumova u komunikaciji doći obrati li se ribar ili kalafat iz Komiže "svojim" jezikom lončaru iz Potravlja ili mesaru iz Hrvaca.
A baš taj stupanj razumljivosti između stanovnika jednoga gotovo pučinskog otoka sa sunarodnjakom iz naselja što se otkotrljalo duboko u kontinent, istinski je ispis, nalaz, kartografija širine prostranstva dalmatinskog i žića i bića.
Pa kako, sad, iz otopine tolike različitosti izolirati kristal istosti? Kako obući reprezentaciju u isti dres?
Nastavimo li ovaj plov s pučinskog otoka hodom ka kontinentu, naletjeti nam je i na religioznu dalmatinsku ambivalenciju, koja počiva na onoj "cuius regio, eius religio".
Premda gotovo u cijelosti prevladava katolička vjera i tradicija, nemojmo ispustiti iz očišta i dalmatinsko pravoslavlje na sjeveru, kao i (doduše promilne, al' ipak) prisutne i disperzirane muslimanske zajednice. Istina, islam je ipak svojim rudimentima položen u tradicijskim fundamentima Zagore; no, ne u vidu praktične vjere, već u vidu kulture, što se ponajprije zrcali u terminologiji i narodnoj nošnji (sjetimo se samo Sinjske alke: njezinih i robe i termina), ali i gastronomiji (sarma, arambašići, japrak, soparnik).
Muslimanska, pak, vjerska institucija ubicirana je u Splitu posredstvom lokalnog medžilsa baš unutar Dioklecijanove palače, što je lijep ures i signum na odzvonu dobrodušne snošljivosti i tolerancije ovdašnjih sedenternih domaćina.
S druge strane, pravoslavci su u Dalmaciji sačuvali i ćirilicu, makar je ona starohrvatsko pismo kojim je napisan najstariji sačuvani hrvatski dokument na čakavskom jeziku: Povaljska listina s Brača (potječe iz 1184., a njezin ovjereni prijepis je iz 1250.).
Liturgiju svojega krila kršćanskosti pravoslavci održavaju u Splitu u Hramu nakorak od kultne Peškarije, dok je manastir Krka jedan od važnijih punktova religijske kulture na ovim prostorima.
Kultura življenja u Dalmaciji već po svojoj složenosti iskače iz gabarita pasusa, i naravno da pruženošću svoje cjeline ne može stati ni u prostor jednog eseja, a upitan je njezin komod i unutar korica zajedničke knjige; no, ukaz na osnovne postulate dade se svesti na nekoliko usputnih naročitosti.
Kao što onaj velebitsko – mosorsko – biokovski zid dijeli isti puk s dva jezika, jednako tako čini diobu istog tog domicila, tog "triplex confiniuma", i na kulturološkoj razini.
Naravno, ne treba se zanositi mogućim crtanjima u prostoru, pa nećemo ostati slijepi na činjenicu da, među ostalim, podjednako beštimaju svi: i boduli, i primorci, i oni iz zabrđa. I oni iz zabrđa, kao i oni iz zamorja, hodaju i jezikom iznutra veslaju s čačkalicom što viri van iz ustiju, na mlazni pogon ispuhuju nos gađajući kukce po zemlji…
Ali, gastronomija kontinenta unekoliko se razlikuje od kužine orijentirane k moru; starinski plesovi, nijema kola i ritmovi iz zabrđa kudikamo su drugačiji od onih instrumentalnih u uzmorskom pojasu; autohtoni napjevi imaju svoju eufonijsku različitost, pa će se opora "vlaška sekunda" iz ojkalice ili gange stubokom razlikovati od "mediteranske terce" iz klapske pjesme; erotski deseterac s namjernim začinima domaće vulgarnosti i sofisticirane pornografije bit će vazda na usnama seljaku pod kožuhom, za razliku od ljubavne lirike što je pod ponistrom otočke kamene potleušice cvili čobanin u opancima ili ribar u mokrim gaćama…
Pa kako iz tolike različitosti kondenzirati kapljicu istosti? Kako obući reprezentaciju u isti dres?
Ojkalica, ganga, klapa...
Slavonci imaju svoje homofone i humoristične, od svake trijeznosti cijepljene bećarce, sve jedan nalik na drugi, Međimurci imaju svoje "kajkavske popevke" u kojima se provlače zajednički melodijski motivi i akordi, Istrijani imaju svoje sopile i u teoriji glazbe endemičnu "istarsku ljestvicu", ali Dalmatinci nemaju svoju monoautohtonu pjesmu kao Slavonci, Istrijani ili Međimurci. Kako oporu disonantnu ojkalicu i slatkovodnu gangu, te slanu morsku konsonantnu klapsku pjesmu utkati u istu kantilenu?
Sve dosad rečeno samo je rukovet navika i tipičnih karakteristika Dalmacije ove ili one vrste, iz kojih se tvori ili sublimira neujednačeni mentalitet, iskričavi temperament što ne trpi odveć kvadraturu discipline, kao ni okvir dogme.
Iz svega toga izlučit nam je i svojevrsni "kompleks autoriteta", princip čovjekove djelatnosti i mišljenja u kojemu teško je podvrgnuti se zapovijedanju i vođi. Teško je sastaviti momčad, ili djevojčad, kad svatko zasebice misli kako ima urođeni instinkt za vođu.
Od dirigenata ne može se sastaviti orkestar, premda pojedinac iz orkestra može se u dirigenta razviti. Ovo zadnje epidemiralo je i na nacionalnoj razini, a izrodilo je onaj drevni, nepogrešivi (što je najgore i: nepromjenjivi!) i ubitačni aksiom A. G. Matoša: "dva Hrvata, tri stranke"!
Pa kako onda ne prihvatiti spoznaju da Dalmatinci vazda daju ključne pojedince za svaku reprezentaciju, ali da sami nemaju snage, ni broja, za popuniti – vlastitu reprezentaciju?
Istošću jezika, kao i sličnošću društvenih i kulturoloških tipičnosti, i Slavonci i Međimurci i Istrijani okrenuti su sami sebi, drže se za isti štap znajući da je tako lakše i da su tako jači.
Dalmatinci, pak, uzimaju svatko svoj štap i udarcima otresaju jedan drugome prašinu s leđa, kao batipanom onu s tapeta.
Dalmatinac "iz dešpeta" eliminira one najbolje među sobom, odriče se izvrsnih ili ih ignoriranjem i omalovažavanjem prisiljava i osuđuje na pritajenost i šutnju. Pritom će zlorabiti i izjavu samoga Isukrsta, koji je davno konstatirao kako "nitko nije prorok u svojem zavičaju" ("Nemo propheta in patria"); međutim, svjesno će se zanemariti spoznaja po kojoj je on to izrekao kao apodiktičnu konstataciju, a ne kao izdanu zapovijed.
Samo, u zamamnoj ognjici suptilne dalmatinske krive nasađenosti hotimično se od konstatacija čine zapovijedi, dok se zapovijedi premeću u konstatacije, osobni izbor ili nepovredivi ukus.
Da, kako bi kamuflirao poraz zdravog razuma i legalizirao vladavinu glupavluka, Dalmatinac je patentirao institut "dišpeta", eda bi baš na njemu gradio opravdanja kad bi izbila kakva neumjesna i agresivnija Dalmatinčeva akcija ili reakcija.
I, to je samo nastavak zakrabuljenja činjenice kako se Dalmatinci odriču najboljih među sobom, te da posebno konstruiranom horizontalnom giljotinom dekapitiraju svakoga tko iskoči i pomoli vrat iz gomile prosječnosti.
Zato Dalmacija daje ključne igrače za svaku vrstu reprezentacije, ali ne pušta zapuh kurenta centripetalnosti što će sve snage i sva znanja umijesiti u tijesto zajedničkosti. Zato je stanovnik ove bande Jadrana i izmislio redikule iliti oriđinale: da bi, razodjenuvši drugoga i reflektore uperivši u njega, samoga sebe zaštitio od oka koje vidi i glave koja razumije.
Nikad zajedno...
Dalmacija je prekrasna, prelijepa i predivna, pa se u njoj stoga živo uočava ovakva mentalitetska prljavština, baš kao što se na čistom zidu u hodniku ili razredu škole odmah primjećuje šporkica, za razliku od zida išaranoga grafitima na kojem ne vidi se ništa.
Sve umire i sve može umrijeti, pa i nada, ali ne i nadanje: nije valjda "vrag" da je zanavijek ukleta mogućnost skupnog udruživanja i oformljavanja nekog solidnog, jednoobraznog i stamenog dalmatinskog (ne nužno) političkog bića što bi moglo biti, i ostati, osvježavajućim korektivom prosperiteta u zacmarenoj i ocvaloj političkoj kaljuži s potrošenim indoktriniranim poglavicama?
Pa da i Dalmacija ima platformu na koju će se moći i slijetati, a ne samo s nje odlijetati. Mogu li se skinuti maske s dalmatinstva licâ na Jadranu?