Sprema se još veći kaos na najprometnijoj prometnici u državi: Omiški most zbog neodržavanja ide u sanaciju, a Hrvatske ceste dosjetile su se rješenja koje nismo vidjeli od rata

Most preko Cetine u Omišu uskoro "ide" na potpuni remont, a dok ga ne bude, dok bude trajala njegova temeljita modernizacija, i vozila i pješaci rijeku će prelaziti preko pontona.

Na koncu rečenice s kojom započinjemo ovaj tekst nismo stavili uskličnik, jer, kvragu, i previše je uskličnika u današnjem novinarstvu, ali vi je slobodno možete glasno i s usklikom pročitati.

Jer, ne šalimo se, uistinu je plan da već za nekoliko tjedana most preko rijeke Cetine u Omišu zamijeni ponton. Zadnji put na ovim prostorima viđen prije više od dvadeset godina, u doba zamračenja, granata i porušenih mostova.

Plan je to "Hrvatskih cesta". Plan B. Nužan nakon što se plan A izjalovio.

Hrvatske ceste: Nitko od nas ni u jednom trenutku nije spomenuo opciju pontonskog mosta na državnoj cesti kroz Omiš

- Strah me iti pomisliti na što će promet kroz Omiš sličiti kad most ne bude u funkciji - govori naš sugovornik.

Čovjek je izvrsno upućen u prometnu problematiku. Ostavit ćemo ga, međutim, pod plaštom anonimnosti jer ono što će nam u nastavku kazati još uvijek nije službeno protokolirano i nikako se neće svidjeti glavnim i odgovornim urednicima u HC-u. Tvrtki s kojom je autor ovoga teksta "na ratnoj nozi" još od 2012. godine. Točnije, od onoga dana kad je "Slobodna" objavila rugalicu o probijanju tunela koji od nigdje vodi do ništa.

Tvrdili su tada u HC-u da obmanjujemo javnost i da će tunel biti u funkciji najkasnije do 2014. godine. Pa su nešto kasnije revidirali taj rok na 2016. godinu, pa na 2018., pa na 2020...., a u tekstu je pisalo - i oklada je bila ponuđena - kako će biti dobro ako se tunelom provozamo i za deset godina. Stoga se ovim putem ispričavamo javnosti na lažnoj nadi.

Tunel iznad Omiša ne spominjemo tek tako, da se moguće još jednom narugamo "Hrvatskim cestama", a zapravo svim hrvatskim vladama, jer ovi u HC-u samo prenose što im iz Banskih dvora govore, nego iz sasvim konkretnog razloga.

Ostanite s nama, pa ćete vidjeti da je on itekakav faktor u ekskluzivnoj priči o pontonu koji će Omišu, u to nema nikakve sumnje, nanovo osigurati reklamu u prime timeu.

Tijekom prošloga tjedna grad pod Mirabelom posjetili su stručnjaci koji su dobili zadatak izviditi kako bi se i kada Omiški most mogao rastaviti. I njihov je zaključak bio da je to posao koji ne smije čekati. Iz više razloga, pri čemu je onaj najosnovniji da bi svako čekanje naprosto bilo besmisleno.

Sigurnost mosta, uvjeravaju nas svi s kojima smo razgovarali, nije upitna - iako je njegova dotrajalost i golim okom vidljiva - ali je još neupitnije da se s remontom ne smije čekati. Posljednji je, naime, obavljen - tko zna kad.

- Sigurno je prošlo najmanje deset godina otkako je most zadnji put bio otvoren - objašnjava naš sugovornik.

Omišani dobro znaju da se most nekoć otvarao "svako malo", otprilike dvaput godišnje, i da se tada detaljno pregledavao svaki njegov dio. Radovi bi se odvijali noću kako bi promet manje patio tako da velika većina stanovnika otvaranje mosta ne bi ni osjetila. Ponton će, međutim, itekako osjetiti.

- Radovi na mostu trajat će otprilike dva mjeseca - kaže naš izvor.

Bit će to, dakle, dva mjeseca - najmanje, jer remont neće obavljati Kinezi - vožnje preko pontona na dionici državne ceste (D8), koja je i službeno poznata i priznata kao najprometnija prometnica u cijeloj zemlji. Uskličnik!

A sad se vratimo glavnim i odgovornim urednicima u "Hrvatskim cestama". Poslali smo im jednostavan upit. Zamolili smo ih da nam točno kažu kada je posljednji put otvaran Omiški most, onaj jedan jedini na ušću Cetine.

Dobili smo odgovor u kojem odgovora, tako tipično za hrvatske institucije, nema. Ali je zato u njemu stajalo nešto drugo, jako bitno. Rečeno je, naime, da će remont mosta biti obavljen nakon što bude zgotovljen onaj drugi most preko Cetine, onaj koji će biti dio slavne i 350 milijuna već potrošenih kuna teške omiške obilaznice.

Ne brinite, niste se pogubili, upravo je, naime, to onaj most koji bi, uz još nekoliko tunela, trebao privesti svrsi tunel s kojim smo se rugali i koji od 2012. vodi od nigdje do ništa. Dakle, čim taj most bude gotov, rečeno nam je u HC-u, ići će se u obnovu postojećeg starog mosta.

Naizgled, logično. Ali... Sada slijedi taj prokleti hrvatski ali.

Ako je, dakle, istina, ako je točno, ako nam u "Hrvatskim cestama" ne muljaju i ako Vlada RH ovaj put uistinu misli ozbiljno kad kaže da će premošćivanje kanjona Cetine biti zgotovljeno u najskorije vrijeme jer je, uostalom, pred ljeto već izabran i izvođač radova ("Strabag"), čemu onda pontoni?!

Ako je - možemo stvari i ovako postaviti - istina da je s postojećim mostom sve u redu, da je siguran i za pješake i za vozače te da desetljetno neotvaranje, odnosno nepropisno neodržavanje ne utječe na njegovu stabilnost i statiku, čemu onda ponton?!

Ili, hajdemo ovako - kraće i jednostavnije - ako nikakvih problema nema i ako će uskoro sve biti riješeno, čemu žurba, čemu ponton?!

Neslužben odgovor glasi kako je pala odluka da se ide s pontonskim rješenjem jer će novi most, preko kojega bi se usmjerio promet dok se obnavlja stari, biti gotov - tko zna kad.

Nećemo biti zločesti pa reći nikad, ali dobro upućeni tvrde da će i ovaj put rokovi biti probijeni. Blago rečeno. A kad je tako, a očito će biti tako, onda nema smisla da rekonstrukcija postojećega mosta, izgrađenoga prije 60 godina, čeka.

A sada ćemo porazgovarati s čovjekom koji je imao tu čast da zadnji otvori Omiški most. Da ga zadnji servisira prema svim pravilima struke. Gospodin se zove Ivo Jerčić, odnedavno je u mirovini, a naraštaji studenata splitskoga Sveučilišta znaju ga kao magistra znanosti koji im je predavao strojarstvo.

Gospodine Jerčiću, zašto je prekinuto redovno održavanje mosta preko Cetine u Omišu i njegovo otvaranje radi servisiranja?

- U mirovinu je otišao čovjek koji se time bavio i nisu našli nikoga da ga zamijeni.

Mislite na sebe ili...?

- Prvenstveno mislim na gospodina Dominka Vežu, on je u "Hrvatskim cestama" bio zadužen za objekte na cestama, pa tako i za mostove. Vrhunski je to stručnjak koji je sve imao pod kontrolom, dok je on radio, sve je štimalo. To je gospodin koji je znao svoj posao, o svemu je vodio evidenciju, a kad je on otišao u mirovinu, sve je stalo, pa tako i održavanje Omiškoga mosta.

Zar nikoga u cijeloj zemlji nije bilo da nastavi njegov posao?!

- Očito nije. Bio je svojevremeno raspisan natječaj, ali se nitko nije javio.

Zašto se vi niste javili?

- Odustao sam kad su krenule priče da sam ja to radio samo za pare. Što će meni takve ćakule, za dišpet se nisam javio na natječaj. A moja ekipa, nas troje, četvero, za otvaranje i servisiranje mosta dobila bi ukupno oko 2000 kuna.

Od čega se sastojao vaš posao?

- Prvo bismo tri dana ranije sa splavi sve pregledali, do u detalje, a onda bi se iza ponoći dali na posao tako da do jutra most ponovno bude u funkciji. Sve bismo pregledali i podmazali te stavili antikorozivnu zaštitu. To vam je isto kao i s automobilom, ako ga ne održavaš, propast će. Otvarali bismo ga jednom u šest mjeseci i sve je štimalo.

Što mislite, kakva je danas sigurnost mosta, s obzirom da se godinama nije otvarao?

- Sigurnost ne bi smjela biti upitna jer je to dobar most, izgrađen od pravih materijala, ali je ipak nedopustivo da se njime nitko ozbiljno nije bavio. Blato, prašina, vlaga, sol..., sve to utječe na ubrzanu koroziju čelika i nosive konstrukcije, da su samo svaka dva ili tri mjeseca šmrkovima to polijevali i čistili, ne bi bilo problema.

A ovako, moram reći da je potpuno ludilo to što se most godinama nije propisno održavao. Za to nema nikakva opravdanja. Ipak, ponavljam, njegova sigurnost za sudionike u prometu trebala bi biti neupitna jer smo ga mi ostavili u ispravnom stanju.

Most je to koji ne treba nikakvu veliku rekonstrukciju, to su besmislice, jer nije to most koji se otvara svakih uru vremena, nego samo treba redovno održavanje da uvijek bude spreman za otvaranje. Kao, recimo, u ratu. Njegovo otvaranje je tada bilo spasonosno, zamislite da ga nismo održavali što bi bilo i gdje bi se sve one naše brodice sakrile.

Po vama, znači, višemjesečna obnova mosta je...

- ...bacanje novca! Nema nikakva rezona za takav posao.

Eto, tako zbori čovjek koji je posljednji otvorio most u Omišu. I to po nalogu čovjeka s kojim ćemo zaključiti ovaj tekst. S nama je sada Dominko Veža, umirovljenik i nadasve stručnjak za mostove kakvog je u "Hrvatskim cestama" danas teško naći.

- S obzirom na to da sam u mirovini više od osam godina, jamčim da se most u Omišu nije otvarao najmanje devet godina.

Kako je to moguće?!

- Odgovor na to pitanje ne može stati u jedan kratak razgovor za novine. Kad se, međutim, dogodi zlo, onda nitko neće biti kriv, svi će se prati od odgovornosti.

Je li Omiškome mostu potrebna hitna sanacija?

- Nije. On treba samo popravak, servis, a ne rekonstrukciju. Nužno je opjeskariti donju čeličnu konstrukciju i gore na kolniku obaviti sve što treba.

Samo to?

- Samo to. U donji dio još davno su ugrađeni reduktori iz sisačke željezare, nema tu straha. Sve ostalo što od vas čujem da se najavljuje je glupost. Ma, baš me zanima tko je projektant rekonstrukcije...

Dakle, stari stručnjaci koji su nekoć održavali most i brinuli se o njegovoj sigurnosti svoje su rekli. A svoje su rekli i novi stručnjaci iz "Hrvatskih cesta". Oni idu u sanaciju. S pontonom kao privremenim rješenjem. Koje sigurno neće koštati 2000 kuna.