Dalmacija Split županija

veliki intervju

Poznati makarski poduzetnik otvoreno o optužbama sugrađana, poslovima s Gradom i političkim ambicijama: ​Imam kuću s 10 stanova, a ovi 'sa strane' dođu u četiri ujutro s brusilicom...

veliki intervju

Nakon članka u kojemu ga pojedini stanari iz Ulice Marka Marulića optužuju da ih je uskratio za korištenje parkinga, investitor i građevinski poduzetnik Milan Ravlić, vlasnik tvrtke "Migros" javio se u našu redakciju. I evo razgovora...

S Gradom ste dogovorili da na zemljištu u Ulici Marka Marulića stavite gradski parking, iako se na Sudu još vodi postupak. Što je s tom pričom, kako je došlo do te zavrzlame?

– Problemi nisu nastali zbog pokušaja da se nekome uzme nešto, nego čiste situacije. Ljudi koji tu žive ne mogu knjižiti nešto što nikada u životu nije bilo njihovo. Ja mogu parkirati na rivi, ali to ne znači da je to moj parking.

Dobro, to nije zemljište stanara, ali oni se smatraju prevarenima, a priča je očito jako čudna. O čemu se tu radi?

– Kupnja zemlje je bila igra slučaja. Grad Makarska je 2004. napravio idejno rješenje i dobio lokacijsku dozvolu za POS-ove stanove. Grad je imao 870 kvadrata o kojima stanari pričaju. No fale im ta 502 kvadrata, a vlasništvo se vodi na obitelji Puharić. U tom sam momentu ja na susjednom zemljištu imao zemlju i pokušavao sam dobiti lokacijsku dozvolu za zgrade, ali nisam mogao zbog određenih propisa za takve objekte. Grad tada nije imao sredstava, pa me tadašnji gradonačelnik, pokojni Ante Novak, nazvao i pitao hoćemo li se dogovarati oko nekih stvari, da ja kupim zemljište i s njima uđem u projekt izgradnje POS-ovih stanova. Meni je prepuštena kupnja zemljišta, što je dogovoreno sa Srđanom Puharićem. No tada se promijenila vlast, iako je POS i dalje jedan od prioriteta. Kupujem zemljište od 3660 kvadrata, ja sam izvođač s kupnjom zemljišta i nekom adekvatnom cijenom. Ali onda se opet mijenja vlast, i država im nudi izgradnju na Zelenki, i što sam ja tada mogao sa zemljom koju sam kupio?! I što je Grad uopće tražio da kupim zemlju?!

A suženje ceste zbog vaših objekata?

– Imao sam lokacijsku dozvolu i u sklopu toga cesta je sužena za metar. To je radio Grad, ne ja. Ja tu nikad ne bih ni kročio da Grada to nije predložio... Ponekad radite neke projekte kako biste odradili i neke druge. Po meni je osnovno pitanje: ako je Grad tražio partnera za taj projekt, zar je bitno koja je vlast došla poslije? Trebalo se nastaviti po tome. Pogotovo za mene jer sam tražio da razgovaramo, čak i nakon onog "fajta".

Kojeg "fajta", sa stanarima?

– Ne, nego s Gradom. Ja sam stanarima odmah rekao da sam kupio zemljište, pitao sam ih zašto prave problem, a oni su kazali da im se nikad neće riješiti problem ne budu li pritiskali Grad. Ma 90 posto ljudi tamo zna da je sve uredno plaćeno... Dapače, na tom je zemljištu 2007. čak ishodovana pravomoćna sudska presuda za ovaj parking oko kojega se neki bune.

Pa što se onda dogodilo?

– Išli su tužiti kad sam dobio građevinsku dozvolu tamo gdje je sada parking.

Za još jednu zgradu?!

– Ne mora tu biti zgrada, nisam ja takav čovjek. Nije bilo ni "da" ni "ne"; ja sam čak nudio stanarima mogućnost da otkupe parking za sebe. Sada je više neće imati, sigurno, možda tu bude parking, možda zgrada... Jer može biti i zgrada.

Ako je bila pravomoćna, što se dogodilo?

– Žalili su se stanari na građevinsku dozvolu. Iako se ovo s parkingom na ovakav način moglo i ranije riješiti, ali kako biste vi odgovorili na agresiju?! Nije bilo do mene. Sada je s Gradom dogovoreno da Grad naplaćuje stopostotni iznos dok sud ne izreče mjeru. Jednog dana će biti gradsko ili moje, ali nikako ne od stanara.

Rekli ste da vi niste izvođač radova, u kojoj ste onda ulozi tamo na toj spornoj parceli?

– Mi smo samo napravili sporazum, a izvođač je bila splitska "Cestogradnja". Sve druge priče su lažne. Netočno je i da sam posjekao smokvu, nju je posjekla radna zajednica Grada, ne ja. Isto kao što nisam ja suzio cestu, nego Grad. Kad sam već platio lokacijsku dozvolu, što sam mogao, ostaviti?! Stvar je tu bila čista.

Koliko imate zgrada na Gorinki?

– Samo četiri zgrade.

A hoćete graditi na Požarima? Svojedobno ste odlučno demantirali za "Kroniku" da ćete graditi, pa se ispostavilo da ste dobili dozvolu?

– Za sada neću, vidjet ćemo. Ne žuri mi se nigdje, nije me briga za neke stvari...

Je li problem radna snaga, kapital da se iznese takav projekt...?

– Ima prilično elemenata, investitorima dosta stvari stvara probleme.

No bilo bi logično da – ako imate novac – to riješite sada dok je važeći Prostorni plan na snazi...

– Da, ako se Izmjene i dopune budu radile i kad se budu radile. Ja nikad nisam uzimao zemljište koje nije bilo u građevinskim zonama, pa čekao da požute. Imam i sad takvo zemljište. Ali, ne bi mi nikad palo na pamet doći i pitati da ga požute. Ako me zakači, zakači, ako ne zakači, možda zakači dijete. Volio bih da se odmah zna kad ljudi prodaju zemljište po tržišnoj cijeni, međutim, mi smo mlado društvo, od osamdesetih godina nije se ništa po tom pitanju radilo... Ja smatram da Makarska može riješiti Prostorni plan i prilagoditi se, iako se u zadnje vrijeme dosta govori kako je preizgrađeno. Po meni je ipak ključno da se zna što se u kojoj zoni točno može raditi, jesu li to hoteli, vile, je li zelena zona, koji je koeficijent izgrađenosti...

Ali kad ste kupili zemljište na Požarima, to je bilo za zgradu, jasno...

– Ja sam tamo kupio zemljište kad su neki već imali dobivene dozvole i već su počeli raditi kuće. Zašto bi netko sa strane radio dvije, tri, četiri zgrade, a ja sjedio kući i gledao to?! To nema smisla. Domaći investitor neće vam napraviti nered. Neka mi netko kaže jesu li moje zgrade u neredu, imaju četiri-pet etaža, imaju parking, sve...

Nemaju zelenila...

– Imale su, ali to treba netko održavati. Ako se zasade dvije masline, netko to treba zalijevati. Slažem se da moraju postojati neke uzance i da npr. treba biti 30 posto zelenila oko zgrade.

Da se vratimo na Požare gdje niče novo stambeno naselje; vas ne sprječava Prostorni plan da gradite zgradu, zašto je onda na čekanju?

– Nisam ni znao za tu zemlju, kupio sam je već kad je "ohoho" zgrada tu napravljeno. Nema ni godinu dana. Uglavnom investitori sa strane.

Rekli ste da neće domaći nered napraviti, znači li to da ovi sa strane hoće?

– Normalno smo društvo gdje svatko ima pravo kupovati i graditi.

Ali imate valjda argumente kad to kažete?

– U 99 posto slučajeva domaći investitor radi posao koji ima glavu i rep. Zaposlit će legalno radnu snagu i uredno će prodavati stan po realnoj tržišnoj cijeni na način da ova država apsolutno ima koristi od toga. On vam neće u četiri ujutro dovesti radnika od ne znam kuda i pilati i brusiti, dok vi kao susjed imate goste u kući. To domaći neće.

A investitori sa strane hoće?

– Ja kažem da domaći neće. Ovi sa strane, svaka čast iznimkama, ali ja vam kažem da nisu baš idealni.

Zaključujem da imate i osobno neke pritužbe?

– Imao sam. Imam kuću s 10 jedinica, a ovi dođu u četiri ujutro s brusilicom jer mu je tada hlad. Neće mi smetati u 10 ujutro jer je gost otišao na more, ali u četiri ujutro, zaboga!? Garantiram da naši ljudi to neće napraviti. Neće zbog susjeda, poznaju ljude, odradit će posao korektno.

Ali lokalnih izvođača radova više baš i nema... Ni vi niste više aktivni...

– Nije baš da nema ništa.

Pa i nema, osobito u odnosu na stanje prije 15 godina.

– Postoji za to debeli razlog. "Migros" je 2008. i 2009. zapošljavao 50-ak ljudi. Imam ja nešto i sada, ali u odnosu na tadašnje vrijeme nije više za slične zahvate. Imate sada "Matu" koji ima 20-ak ljudi, imate "Alabaster", imate "Lancetu"...

Od kad vas više nema u građevini, Grad u posljednje vrijeme najčešće angažira "Matu".

– Neka je, čovjek je odavde. Jer kad se njega angažira, napravit će posao kako treba, ako ne napravi, sto ljudi će ga zaustaviti i pitati pa što si to napravio? Iako ima tu jedna stvar: na natječaju se mora uzeti najpovoljnija ponuda, a najpovoljnija je najjeftinija.

Što je s vama, jeste li se povukli iz građevine?

– Ne, ne povlačim se...Manje je i energije, čovjek je stariji, iako nije da nema energije. Međutim, imamo sada nedostatak radne snage. Od 2008. do 2012. godine bila je kriza u državi, i ona je učinila svoje. Dosta ozbiljnih poduzeća otišlo je u stečaj i predstečaj. I jedan veliki "Konstruktor", a kamoli mali. Ja sam nekako uspio gurati i ići dalje...

Znači nema radnika?

– Da, a tome je razlog još nešto. Vi znate da imamo zabranu izvođenja građevinskih radova od 1. svibnja do 1. listopada. Ozbiljno poduzeće to teško može izdržati.

Što, prerestriktivno je?

– Za mene čak i ne, moglo bi se, ali treba imati raznovrsnu radnu snagu. Zimi raditi iskope i zemljane radove, a onda ljeti rezati keramiku, raditi unutarnju žbuku... Morate imati grupe radnika, a tko može na taj način raditi? Mi smo u deficitu s radnom snagom.

Kolika je sad prosječna plaća radnika u građevini?

– Oko tisuću eura, ali za neko normalno radno vrijeme, bez prekovremenih.

Cijene u građevini su jako porasle, čula sam da neki naplaćuju posebno i fugiranje po dužnom metru?

– To je smiješno. Za mene ne mogu cijene ići toliko, samo onoliko koliko je porasla cijena radne snage. Netko možda misli da može, ali ja bih volio da svi koji tako rade, rade legalno. Oni koji rade legalno sigurno ne rade tako, garant. To je po meni lov, korištenje vremenske stiske. Ne mogu ja ujutro u osam kad nema puno ljudi naplaćivati kavu osam kuna, a kad se bašta napuni naplatiti je 15. Tako i ovo. Ne može biti veća cijena u petom mjesecu kada je svima potrebno, u zimu da keramika košta 10 ili 12 eura, a u petom mjesecu se traži 20.

Kolika je sada cijena kvadrata po sustavu "ključ u ruke"? Koliko je porasla zbog svega toga?

– U materijalu su troškovi neznatno porasli, samo u radnoj snazi se vidi veći trošak. Možda je skuplje za 100 eura, govorim ugrubo.

Ali gledano s aspekta kvalitete života, nije li Makarska već preizgrađena? Nisu li objekti na Požarima predimenzionirani, ajde recite iskreno?

– Ne, nije Makarska preizgrađena. A što se tiče objekata, opet vam kažem, ni jedan od tih investitora nije iz Makarske.

Izgradili su ogromne objekte. Obični čovjek zaključuje da para vrti gdje burgija neće...

– Sve je to po Prostornom planu. Slobodna smo država, svako može svoj kapital ulagati kako hoće. Možda je ljudima najmanje bitno, ali meni je jako važno: većina tih investitora će odraditi dobar dio tu i nikad se više neće pojaviti. Ja bih volio da se ponašaju s malo više poštovanja. I da se točno zna gdje se, što i koliko može graditi. Mislim da ljudi koji vode grad vode brigu o tome...

Mislite na gradske oce, da o tome vode brigu?

– Da. Grad je možda narastao, ali neke stvari su se ipak napravile. Svatko je nešto ostavio iza sebe.

Što će ostaviti mladi gradski oci, u čemu su uspješni?

– To ćemo tek vidjeti, nećemo davati ocjene na pola mandata. Imaju još debele dvije godine da nešto urade, a ja sam uvjeren da hoće.

U dobrim ste odnosima, vidim da se lako dogovorite oko parkinga i oko svega?

– Sa svima sam bio u dobrim odnosima. Problem nije bio ni s Vidakom, ni sa Sinišom i Draganom, ni s Novakom, ni s Bebekom, ni s Bilićem do određene faze. Nakon prve godine, njegovi su suradnici dolazili kod mene i molili me da radim nešto. Problem je nastao baš oko parkinga. Mogao se ovakav dogovor napraviti i tada, ali se guralo nešto silom. Nisam dopustio nikome da me goni s moga. Ne biste ni vi, vjerujem.

Uvijek se govorilo da ste gradski izvođač, svaki je projekt naime dobivao "Migros".

– Znate zašto? Jer nitko neće! S Bilićem je jedini uvjet bio da zatraže šest domaćih ponuda, i to su bili manji poslovi. U tih 10 pozivnih natječaja samo jedan se javio u Jadranskoj, ali nije zadovoljio kvalitetom kamena. A na drugi se nitko nije javio. Što je trebalo, ništa ne raditi?!

Ali i kad su se radili veći projekti, bilo je aktivnih firmi u gradu, pa ste opet vi sve dobivali?

– Kad sada gledamo te projekte, volio bih da se nađe neka anomalija. Svi su odrađeni korektno.

Imate li političke ambicije? Povezivalo vas se s nekakvim listama?

– Ljudi pričaju svašta. Mislite li da bih ja dvojio da imam takvu ambiciju?! Znate li tko bi me mogao zaustaviti? Nitko. Nisam ja takav čovjek. Ali za sada imam svoj profesionalni posao koji radim najbolje što mogu.

Očito manje u građevini, a više u turizmu?

– Ima nešto i dalje, ima... Nekad se radilo 18 sati, sada samo 12. Meni dan uvijek počinje u pet-šest. Imam sad više vremena za neke druge stvari, odigrat ću partiju tenisa, karata...

U 'Stambenom' nemam moći, samo sam im od pomoći

Kako to da ste kao građevinski poduzetnik na čelu Nadzornog odbora "Stambenog gospodarstva"? Nije li to sukob interesa?

– Ako nešto radite za nula kuna, i "Stambeno!" nikad ne radi sa mnom ni mojim kooperantima, kako bih bio u sukobu interesa? Ja im i ne dam da išta rade s mojima.

Tko su ti kooperanti?

– Ima ih, ali potpuno su drukčiji nego ovi s kojima radi "Stambeno". Ja sam tu da im pomognem, jer imam neko iskustvo i rad iza sebe. A momak koji je na čelu "Stambenog" se snašao dobro, hoće raditi, reagira odmah, "Stambeno" je doživjelo promjene.

Kakve promjene?

– Imali smo devet ljudi, sad ih je šest. Napravili smo sistematizaciju, nekima nismo produljili ugovore, skresali smo plaće koje nisu bile adekvatne, prilagodili smo ih gradskim plaćama. "Stambeno" mora funkcionirati kao privatna firma.

A provizije koje su se dovodile u vezu s Kotarčevim prethodnikom Katićem?

– Zabranili smo ih, to se ne smije. A momak koji sad vodi "Stambeno" sam je sebi smanjio plaću. Ne znam baš da je to netko napravio.

Kolika mu je sad plaća?

– Oko 11 tisuća je sada. Smanjili smo i suradnici i kolegici, jednoj za dvije-tri tisuće, drugoj čak za tri-četiri... tisuće kuna.

Pa kolike su onda bile plaće?!

– Nije meni tu toliki problem plaća, ali ako vi nešto unaprijed dijelite, a ne znate hoćete li zaraditi, onda je to problem.

Je li vam moć pala sad kad firma broji desetorostruko manje ljudi i niste više u onakvim projektima?

– Ne, zašto?

Ili imate i dalje utjecaj, vidim da govorite sve ovo u množini kad govorite o "Stambenom"?

– Nemam, ja nikad nisam imao utjecaj... Ovo više nije moć, prije bih rekao pomoć.

Naslovnica Split županija