Alka mora biti lijepa kao što je mlada djevojka lijepa – Stipe Sikirica, natpis je ispod modela alke u sinjskoj Galeriji "Sikirica", u koju smo se zaputili uoči današnjeg, 304. izdanja Sinjske alke kako bismo upoznali dio djevojaka koje će krasiti manifestaciju u spomen na slavnu pobjedu malobrojne hrvatske vojske nad turskim osvajačima 1715. godine.
Na putu od trkališta do Alkarskih dvora, u kojima je galerija smještena, svjedočili smo šušuru specifičnom za dane oko prve nedjelje u osmom mjesecu, kada gotovo cijeli Sinj živi za viteški turnir koji se 2010. godine našao i na popisu UNESCO-ove nematerijalne baštine.
– Mi Sinjani se cijelu godinu pripremamo za ova tri dana – kaže nam 23-godišnja Anđela Tadić, misleći pritom i na natjecanja Baru i Čoju, koja prethode samoj Alci.
Anđela, inače studentica na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, već je drugu godinu zaredom angažirana kao koordinatorica djevojaka koje su, kako nam kaže, poznate pod nazivom alkaruše. Njihova lica, kao i nošnje u kojima ponosno stoje ispred počasne lože, jedan su od najupečatljivijih kadrova prijenosa Sinjske alke na javnoj televiziji, a nas je u Galeriji "Sikirica" dočekalo pet djevojaka koje danas očekuje važan zadatak.
– Cijela Alka odiše tradicijom, pa i same cure predstavljaju tu tradiciju. Predstavljaju djevojke iz tog vremena. One donose dašak sinjske kulture, a moji zadaci su da im pomognem, prvenstveno s odjećom. Sve mora imati starinski štih, ne mogu doći s umjetnim noktima, frizura ne može biti neka moderna s Instagrama, nego baš onakva kakvu su nosile naše bake. Nakit isto mora biti starinski, nikakvi biseri i dijamanti. Bitne su i čarape, cure ne smiju imati gole noge. Kada krene alkarska povorka, ne smije se vidjeti koža. One imaju pravila ponašanja, nema mahanja publici jer ih kamera snima cijelo vrijeme, pogotovo zato što alkarski vojvoda uglavnom stoji ispred njih – objašnjava nam Tadić, te dodaje kako se posjetitelji jako vole fotografirati s curama.
– Svi su ludi za njima kad dođu – radosno će Anđela, a to nam iz prve ruke potvrđuje devetnaestogodišnja alkaruša Klara Klarić.
– Išla sam na Pijacu popiti s mamom kavu i par ljudi je "guralo" djecu da se slikaju sa mnom, da imaju uspomenu. Ja se sjećam da sam se i ja, kad sam bila mala, voljela slikavati s curama i mislila sam: "Ajme, i ja bi tako jednog dana" – otkriva nam Klara, kojoj se želja iz djetinjstva ostvarila.
Interesa za ulogu alkaruša ne nedostaje. Tako će se danas u povorci naći čak osamnaest djevojaka, iako ispred počasne lože ima mjesta za njih – šest. Izmjenjuju se između trka, objašnjavaju nam. Najzahtjevnija su prva i treća jer najdulje traju.
Prije nego prvi alkar uzme koplje u ruke treba pozdraviti prisutne, a vojvoda izdaje i poznatu zapovijed nakon koje počinje prva trka. Nakon treće trke, pak, često uslijedi pripetavanje alkara s jednakim brojem punata koje zna potrajati pa je zato druga trka među djevojkama na glasu kao ona najlakša.
O tome koju će dopasti koji dio alkarskog natjecanja, odlučuje se izvlačenjem papirića s imenom, a na isti način odabire se i djevojka koja će na kraju događaja uručiti buket predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović.
Iako dobnog ograničenja za alkaruše službeno nema, među njima ćemo uglavnom vidjeti djevojke od najmanje šesnaest godina, dok su one najstarije u svojim dvadesetima. Područja iz kojih dolaze su različita, ali zajednički su im, naravno, sinjski korijeni i ljubav prema Alci.
– Čast mi je biti alkaruša. Moji roditelji su iz Sinja, ja sam rođena i živim u Zagrebu, ali srce i duša su u Sinju. Svako ljeto i skoro za svake praznike dolazim ovdje – kaže 20-godišnja Karla Tenžera, inače studentica medicine.
Njezina dvije godine starija prijateljica Nika Mravak dijeli sličnu priču.
– Rođena sam i živim u Zagrebu, a moji su isto iz Sinja. Prošle godine smo bile alkaruše na Studentskoj alci pa smo se ove godine odlučile prijaviti na pravu Alku – objašnjava nam ova studentica ekonomije.
Devetnaestogodišnja Laura Lapić, koju je studij geodezije također odveo u Zagreb, još je jedna od djevojaka koja će u poslijepodnevnim satima stati pred posjetitelje Sinjske alke.
– Nisam se sama prijavila, nego je netko pitao moje roditelje jesam li zainteresirana i oni su pristali umjesto mene – smije se Laura i priznaje kako je itekako sretna zbog njihove odluke.
Najiskusnija među njima je Klara Klarić, polaznica škole za primalje, koja će treći put zaredom biti dio Sinjske alke, a s dvije godine iskustva može se pohvaliti 27-godišnja Helena Poljak, po zanimanju kozmetičarka. Upravo nam je ona demonstrirala kako izgledaju njihove pripreme te od čega se sve sastoji nošnja koju im za ovu prigodu posuđuju uglavnom kulturno-umjetnička društva.
Počela je s bičvama koje sežu gotovo do koljena da se, kako je prije i njihova koordinatorica naglasila, ne bi vidjela koža. Iznad prvog para čarapa stavljaju se terluci, kratke vunene čarape. Gornji dio nošnje sastoji se od primetače s čipkom i vezom koja pokriva samo grudi dok preko nje ide kraća košulja – oplećak s kurdelama (vrpcama) u boji. Nakon toga odijeva se suknja od bijelog platna, odnosno kotula preko koje se stavlja crvena vunena pregača. Na noge idu opanci, a završni korak u odijevanju je ječerma (prsluk) od modrog sukna s gajtanom, dok u ruci djevojke imaju zobnicu, tradicionalnu torbu.
– U njoj nosimo sve što bismo i inače ponijele sa sobom – mobitel, novčanik... – otkriva nam Laura.
Za odijevanje nošnje potrebno je deset do petnaest minuta, kako nam je Helena i pokazala, ali unatoč tomu što ovaj dio priprema ne oduzima puno vremena, ne znači da je jednostavan.
– Najkompliciraniji je oplećak jer njega nam netko treba pomoći zakopčati – objašnjava Helena, a djevojke dodaju kako im u tome pomogne onaj tko se u tom trenutku nađe kod kuće – majka, baka, sestra... Jednako kao i s frizurama koje moraju biti uredno skupljene u tradicionalne pletenice ovijene oko glave. Ukosnice ne smiju biti uočljive, a ponekad ih je potrebno čak dvadesetak kako bi zadržale pletenicu na mjestu. Kada je frizura gotova, stavljaju se cvjetni vjenčići iako su se u starije vrijeme umjesto njih nosile crvene kapice.
Još je jedan detalj nošnje s vremenom počeo gubiti na važnosti. Riječ je o ružičastoj vrpci. Nekada se najdulja traka prebacivala na desnu stranu ako je djevojka neudana, odnosno na lijevu ako je u braku. Danas ružičasta kurdela ne otkriva bračni status, kažu nam djevojke. Velika se pažnja pridaje i nakitu. Naušnice i ogrlice moraju biti u skladu s razdobljem koje Alka obilježava, a dio djevojaka pohvalio nam se da su za ovu prigodu odabrale baš pravi sinjski nakit.
Osim pravila odijevanja, djevojke trebaju poštovati i određene obrasce ponašanja. Kada stoje ispred počasne lože, dlanovi im moraju biti preklopljeni jedan preko drugog, a tijekom povorke rukama se lagano uhvate za svoj prsluk.
– To pridonosi boljem držanju, a i nošnja više dolazi do izražaja – objašnjava Anđela.
Odjeća se počinje pripremati nekoliko dana prije Alke.
– Sve to treba uštirkati, oprati, ispeglati, tako da priprema traje nekoliko dana prije i na samu Alku – kaže nam Klara, a djevojke dodaju kako im je potrebno otprilike sat i pol vremena kako bi se potpuno dotjerale.
Neizostavan dio tog procesa je i šminka, ali ona u ovom slučaju služi jedino kako bi naglasila njihovu prirodnu ljepotu. Objašnjavaju nam da to podrazumijeva puder, rumenilo, maskaru, a koordinatorica Anđela podijelila je s nama i jedan novitet.
Iako je tijekom godina crveni ruž bio njihov svojevrstan zaštitni znak, nastoje se polako odmaknuti od njega. Poželjno je, naime, da djevojke naglase crvenu boju usana, ali ne pretjerano jarkom nijansom ruža. S obzirom na kolovoške temperature, umjerenost u šminkanju ne treba previše čuditi.
– Tada bude užasno vruće pa je grozno kada se šminka počne topiti, a i nije primjereno da se za ovaj događaj previše šminka. Cure to poštuju i sve super ispadne – kaže nam Anđela. Za kraj nas je zanimalo kako se djevojke nose s visokim temperaturama s obzirom na višeslojnu nošnju u kojoj provode cijeli dan.
– Bude vruće, ali ja se cijela naježim kad alkari zagrme "Vojvodo!". Prođu te trnci i zaboraviš na sve – zaključuje Klara, koju, kao i ostale djevojke iz našeg teksta, danas možda prepoznate na alkarskom trkalištu ili – na malim ekranima.