Kad čitamo o trajnim promjenama vizura poznatih splitskih plaža uslijed izgradnje hotela, čovjek se pomalo lecne, no, ako govorimo realno i vratimo se u ne tako davnu povijest, u vrijeme kad su mnogi među nama već bili svjesni svijeta oko sebe, treba reći da nitko nije upropastio vizure i ljepotu krajobraza kao – socijalizam.
K tomu, dugi niz godina, pa i desetljeća teško je narušen i eko-sustav, što je još i gore od (lakše popravljivog) estetskog aspekta. Tvornički dimnjaci, te "plamene peći" koje nas "bude iz sna", nicale su kao gljive poslije kiše na prekrasnim lokalitetima uz more, poput, eto Vranjica, poluotočića koji bi svatko zdrave pameti konzervirao upravo kao takvog, sa svom svojom divnom florom i faunom, i dakako neoskvrnutim malomišćanskim duhom.
I ne bi se usudio tamo izgraditi čak ni hotel ili nedajbože kakav "resort" (kao što se dogodilo, primjerice, na Svetom Stefanu u Crnoj Gori, u koji može kročiti samo hotelski gost koji masno plati), a kamoli izgraditi tvornicu poput "Salonita", koja će ne samo biti "šaka u oko", nego i dugoročni problem zbog zagađenja azbestom.
Ništa ljepši prizor u Vranjicu nisu ni golemi silosi za naftu s druge strane poluotoka, atroke pogled na grdu Sjevernu luku, prizor koji je pitoresknu uvalu iz davnina – uvalu dakle koju se u kristalnoj bistrini nekoć moglo preplivati i pritom se mirne duše malo napiti mora – vizualno pretvorio u samo grotlo pakla.
Naravno, socijalizam je imao plemenitu nit vodilju, je li, izgraditi tvornice i zaposliti ljude bilo je važnije od svega. No, ideja je propala u mnogim mjestima i gradovima u kojima bi bilo dobro da je opstala (Sisačka željezara i Uljanik su neki od primjera), a u Vranjic se zahvaljujući toj okolnosti, te ponajviše projektu Eko-Kaštelanski zaljev, ipak pomalo vratio život, čak i u moru...
Realno govoreći, horor polunapuštenog "Salonita" umnogome podsjeća na Černobil, grad poharan nuklearnom katastrofom 1986. godine, baš kao što se istih tih osamdesetih počelo uviđati da i ljudi vezani uz "Salonit" umiru od azbestoze. Za Černobil te susjedna sela Zalyssu i Pripyat, koji su nakon eksplozije iseljeni i sablasno prazni, kažu da će biti normalni za život tek kad prođe sljedećih dvadeset tisuća godina, Vranjic je tu "mala beba" što se zagađenja tiče.
Dijelovi Černobila otvorili su se za osebujni turizam, a posjetitelje pustolovnog duha oduševljava činjenica da je upravo zbog katastrofe koja ga je snašla ostao konzerviran u vremenu, slično kao i Pompeji nakon iznenadne erupcije vulkana kad je lava zasula grad, a najveća onovremena katastrofa postala "konzervans" za stoljeća koja su uslijedila...
Černobil je sačuvao pravi duh (u međuvremenu upokojenog) Sovjetskog Saveza, a Vranjic velikim dijelom, po istoj špranci, duh pragmatične socijalističke tvorničke izgradnje. No, Vranjic je na nevelikom prostoru ujedinio puno više, zapravo je pomalo nadrealno gledati vizure zvonika župne crkve svetog Martina i preko puta postrojenja i dimnjake tvornice "Cemex", odnosno "Salonita" kao kontrapunkta i fosilizirane, uboge ljuske socijalizma.
Metalna statua arkanđela Gabrijela, koja također malko baca na onu anđela s trubljom ispred černobilske "nuklearke", kao da sve to "supervizira" sa srca poluotoka, miri tvornice i crkve, tješi oboljele od azbesta, a rijetke turističke laste mami na fotografiranje za uspomenu koja barem nije radioaktivna. Samo je prije pola stoljeća nježno perforirala pluća i petstotinjak ljudi tiho i prerano poslala pod zemlju...
No, ono što je najvažnije jest činjenica da spomenuti malomišćanski duh Vranjica nitko nije uspio slomiti, štoviše, počinju ga prepoznavati, rekosmo, i prvi gosti, vranjički pioniri koji dolaze ljetovati u neki od desetak apartmana ponuđenih u najam po dvostruko povoljnijoj cijeni nego u Splitu ili čak obližnjem Solinu – njemu inače Vranjic nominalno pripada kao jedan od mjesnih odbora. Ne smijemo zaboraviti ni atraktivan akvarij, možda trenutno jedini ozbiljan turistički mamac u srcu Vranjica.
Dakle, Vranjic vam je super, tvrde lokalni čelnici. Jedan od agilnijih u uređenju plaže na lokalitetu Kosica, te općenito u promoviranju Vranjica je raniji vijećnik mjesnog odbora, danas gradski vijećnik u Solinu Nikola Perajica, k tomu i dugogodišnji zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vranjic.
"Vatreni momci" su, napomenimo, i inicirali uređenje plaže, ove godine nasute kako bi se azbestni otpad u moru pokrio. Perajica se s familijom i sam kad god uhvati vremena kupa na toj plaži kao primjer, a u lučici preko puta grde Sjeverne luke ima i barku.
– Vranjic se tek počeo ozbiljno oporavljati, dogodine će biti provedena i stručna sanacija podmorja kako bi plaža bila još bolja za kupače, te u njoj postavljeni sadržaji za djecu. Zasad je uređeno dječje igralište preko puta kupališta, tu do "Salonita" – pokazuje Perajica na uređenu tratinu s elementima za igru i nekoliko klupa.
Plaža "Kosica" puna je djece, mahom mještana i Solinjana kojima je Vranjic najbliža morska "pošta", a do nje mogu doći i pješke. Furešti ga još nisu otkrili, turizam je tek u povojima, a ta je okolnost rezultirala raritetnim benefitima za posjetitelje.
Nema, naime, nigdje naplate parkirališnog prostora, plaže i mjesto nisu pretrpani, ljudi jedni druge na kaletama pozdravljaju bez obzira poznaju li se. Nema terora plažnih barova niti "pegle" decibelima uslijed "after beach partyja" i sličnih ispada, u Vranjicu postoji jedan tihi mali kafić i jedna prodavaonica. I to je to, milina.
– U Vranjicu san se rodija i umrit ću, a jedino šta me smeta je šta sve više po mistu hodaju goli. A naša mlađarija, i kupači iz Solina, Splita. To je zato jer se sad mogu kupat, i na Kosici, ali i usrid mista, na rivi, to jest Obali pomoraca. Čujte, nije u redu da usrid procesije na sveca ulete goli kupači – negoduje Ante Jurić, 77-godišnji Vranjičanin koji je u mirovinu otišao kao šef proizvodnje u "Salonitu".
– Napredova san u hijerarhiji tek početkom devedesetih jer iman puno svećenstva i nekoliko časnih sestara u bližoj i daljnjoj familiji, pa su me komunističke vlasti zbog toga progonile. Je, iman i blaži oblik azbestoze. To san otkrija prije trispet godina, da imam bolest u početnoj fazi. I znate kako san se odlučija ličit? Ignoriranjem! Svi koji su se udružili i tražili odštetu (koja je, nažalost, bila simbolična), ka da su na sebe navukli neku zlu kob. Mnogi više nisu među živima...
– Ispod mene je bilo između 700 i 350 ljudi, mojih radnika, i većina ih je preminula. Ja san, evo, još živ, a kad mi dođe Sudnji dan pokopat će me na "Vranjičkom groblju" u sklopu Lovrinca. E to mi je jedna od najvećih tuga u životu, šta su nam staro groblje (sličan slučaj kao na Sustipanu, nap. a.) izmjestili zbog plana izgradnje hale za proizvodnju cijevi. Bar da nam je groblje u Solinu – pojadao nam se Vranjičanin, kojega smo zaskočili na povratku iz ribolova, točnije lignjolova u Lori.
Na ribanju s egzotičnim pogledom na garburu Sjeverne luke smo zatekli i Tonča (63), koji nam nije htio odati prezime "da ga ne bi zivkali kad pročitaju 'Slobodnu'".
– Lovin na kozicu, evo uvatija san jednoga cipla zlatara – pokazuje na beštiju u siću šjor Tonči.
Ispred njega uvala i udica, iza leđa žabokrečina "Salonita" i ponad nje ruzinavi ostaci nekadašnjih transportnih kola. Ma ke Černobil, ova turistička ponuda je jača...
– Uvati se lipo ribe, normalno da ću je izist. Bude cipala, komarči i strelki, one ne stoje u Sjevernoj luci, nego navrate. Ne lovin glamce i špare jer su oni statični, stoje po podu (na morskom dnu, nap. a.), i ne miču se – objašnjava Tonči, koji se u Solin doselio iz Splita nakon umirovljenja u svojstvu komercijalista u robnoj kući "Dalma".
– Skoro svaki dan dolazim ovde zbog ribolova s još jednim "pacijentom", pokazuje rukom na kolegu s udicom nešto dalje. Šta mi drugo preostaje? Ovo mi je jedina razonoda s dvi iljade i tristo kuna penzije. Mi penzioneri možemo još ić jedino u ribe i na misu. Skupo nam je i umrit – konstatira šjor Tonči, s kojim se ne možemo ne složiti.
Ipak, neznatno ga veseli činjenica da će mu mirovina kad prevali 65. godinu života biti viša za 600 kuna. Hajde, bit će onda i koji dinar za pivo na ušminkanoj Zapadnoj obali u Splitu, a ne samo gratis ribanje u uvali koja oplakuje gadan eksterijer "Salonita" s jedne, i još gadniju Sjevernu luku s druge strane...
– Stanje u Vranjicu se znatno poboljšalo, ekološka slika je kudikamo bolja nego u danima kad je proizvodnja bila u punom jeku, a more se presijavalo u masnim nijansama crvene i crne. No, "krivu Drinu" ne možete ispraviti preko noći, ima tu još posla. Važno je da se sada svi mogu bez straha kupati, Kaštelanski zaljev i u gorim danima bio je "hranilište" koje je mnoge ljude spasilo gladi, najelo – napominje Martin Bilić, 63-godišnji magistar pomorskog prometa i stručnjak za ekologiju mora, koji se iz splitske Tršćanske ulice prije godinu dana preselio u jednu od kaleta Vranjica, te obnovio staru očevu kuću.
– Otkad sam ovdje, preporodio sam se. Svaki dan se kupam je je more na korak do kuće, a navečer ćakulamo s mještanima. Dva koraka dalje je "Studenac", kafić i vranjički ogranak Gradske knjižnice Solin, u kojemu upravo "Vokalisti Salone" održavaju probu, otud ovi krasni, nenametljivi zvuci. Na samo pet kilometara od Splita imate skroz "drugi element", malo misto u kojemu vrijeme protječe polako, bez stresa, a ljudi drže jedni do drugih – o mjestu koje je na popisu upisanih stanovnika 2011. godine brojilo njih oko tisuću i sto – veli novi mještanin.
– Kad navečer legnem tako je lipo, tiho, samo se kampanel čuje. To je velika radost – kazao je o svojem novom vranjičkom životu Bilić