Dalmacija Split županija

život na margini

Bruno i Tonka izbačeni su na ulicu, spavaju na klupi u trogirskom parku, a Centar za socijalnu skrb nema milosti jer - nisu dovoljno siromašni: Zajedno ćemo provesti ostatak života, pa makar i ovdje

život na margini

Naša je svakodnevnica oblikovana tako da povlaštenima osigura njihove povlastice, a da one na marginama društva još više marginalizira dok ne postanu tek sjenke pored kojih prolazimo, a da se pritom ni ne osvrnemo.

Prihvatiti činjenicu da ljudi treće životne dobi na paklenim vrućinama, koje dosežu više od 35 stupnjeva Celzijevih, ali i po olujnim ljetnim kišama, već dvadeset dana spavaju na klupi u parku, bez hrane, osnovnih higijenskih uvjeta za život - bolan je i težak proces. Mnogi će, sasvim je sigurno, takvu činjenicu premazati nekom uljepšanom laži tipa: sigurno su alkoholičari, nisu mislili na svoje stare dane, budale su, ovakvi su-onakvi su.....

A čak i da je to istina, a u slučaju ljudi kojima smo došli pomoći nije, zar je u redu takve osobe pustiti da ostatak života provedu kao neljudi? Gdje biste vi bili bez potpore onih koji su vam najbliži? Kako biste se osjećali da se jednoga dana probudite na ulici bez ičega i ikoga kao što se to dogodilo Bruni Kuhariću (71) i njegovoj životnoj partnerici Tonki Bulat (66) iz Trogira?

Pitanja je na pretek, no krenimo redom.

Nakon dvadesetak godina života u podstanarskom stanu u centru Trogira, ovo dvoje umirovljenika zadesila je teška sudbina. Život na ulici, na klupi u parku. Bez hrane, vode, higijenskih uvjeta njih dvoje već dvadeset dana životare u trogirskom parku na ulazu u grad. Nigdje drugo ne mogu, jer kako nam plaču, od dvije mirovine koje ukupno iznose 3600 kuna, tijekom ljetne sezone jednostavno ne možeš naći novi podstanarski stan i platiti sve druge troškove.

- Ne možeš preživjeti - jadaju nam se Bruno i Tonka, ljudi koji su svoje zaslužene mirovine zaradili radeći u trogirskom komunalnom poduzeću Dobrić.

Tonka je u toj firmi provela čak 35 godina radnog staža, a Bruno koji je na more stigao iz Zagorja, približno dva desetljeća.

- Malo manje od 20 godina živjeli smo u podstanarskom stanu kojega smo uredno plaćali. Vlasnik stana odlučio je taj stan valjda prodati i morali smo vanka. Pokušali smo pronaći drugi smještaj, međutim, ispod 250 eura plus režije jednostavno ne možeš ništa naći. Rodbine nemamo, sami smo nas dvoje. Došli smo pred zid kad jednostavno nemaš gdje i nije bilo druge nego doći ovdije u park. Nije nam lako vjerujte mi. Spavamo na smjene, dok ja spavam dva, tri sata, Tonka je budna pored mene, a onda ona malo ubije oko, a ja dežuram. Teško nam je, i mi smo ljudska stvorenja koja moraju živjeti. A ovo nije život - kroz suze nam prepričavaju svoju gorku sudbinu Bruno i Tonka.

Preko dana je situacija u parku gdje žive, donekle dobra, ali po noći im rade svašta, čak ih pijana i drogirana mladež želi tući.

- Prolaze po noći pijani i drogirani i svašta nam rade. Viču kako će nas zapaliti, politi solnom kiselinom. Bojimo se. Kad bježimo od te razularene mladeži, gledam da Tonka ne padne jer hoda sa štakama. Slomila je nogu i ima velike probleme jer joj noga cijela otiče - pokazuje nam Bruno dok otkriva Tonkinu modru i nateknutu nogu.

- Boli me, a kako i neće. Tu si po cijele dane i noći vanka. Hodaš, pribacuješ se sa klupe na klupu. Da mi je netko govorio da će me ovo u životu zadesiti, ne bi vjerovala. Poznaje me cijeli Trogir, 35 godina rada sam ostavila ovom gradu gdje sam radila kao pometačica, radnica na škovacinskom kamionu, peračica ulica. Duša me boli šta smo doživjeli - jada nam se Tonka pojašnjavajući kako su pomoć tražili i od Centra za socijalnu skrb, Grada Trogira.

- Na Centru za socijalnu su nam kazali kako imamo stalna primanja koja premašuju uvjete po kojima bi ostvarili bilo kakvu pomoć, a u gradskoj upravi kako trenutno nemaju stanova u svom vlasništvu koji bi nam bio na raspolaganju - priča nam Kuharić i spominje kako je 1975. godine, nakon smrti bake, u nasljedstvo dobio nekakvih par starih kućica u Zagorju gdje je on posljednji put, veli nam, bio kao dijete.

- Ja sam cijeli život tu na moru, tu živim, nas dvoje se volimo i zajedno ćemo provesti ostatak života, pa makar na klupi u parku - ponosno će.

Sve što im treba, kažu nam, jest jednosoban stan kojega su spremni plaćati do 1500 kuna.

- Taj stan trebao bi biti u prizemlju jer Tonka ne može hodati, a ja je ne mogu nositi. Kad bi nam to upalilo, ostalo bi nam oko dvije tisuće kuna za režije i hranu. Voljeli bismo da je taj stan u Trogiru jer smo tu cijeli život, tu nam je doktor. Jednostavno smo se navikli živjeti ovdje. Ako nije moguće da to bude Trogir, mi smo spremni ići i u Kaštela. Samo da dobijemo krov nad glavom jer ovakvu situaciju nećemo još moći dugo trpjeti - jadaju nam se trogirski beskućnici kazujući nam kako danima jedu salamu i burek, a u javnom zahodu se tek umiju.

- Ne peremo se, nemamo gdje. Malo umijemo lice u wc-u koji je tu u parku. A vrućine su velike pa sami zaključite kako nam je. Ne možemo još dugo, od kiše bježimo u kafić, od sunca pod stablo u park. U ovih 20 dana smršavio sam oko osam kila, šta ću-hvata se za glavu Bruno Kuharić pitajući se bezbroj puta: zašto smo ovo zaslužili?

Pomognu im, kako nam kažu, dobri ljudi iz Trogira. Donesu im nešto za pojesti a posebno ih pomaže dugogodišnji susjed, trogirski urar, Stipe Majić iz Kaštel Sućurca.

- To su ljudi koji su cijeli svoj život radili u ovom gradu i teško mi je gledati ih kako žive na ulici. Dođem svaki dan da vidim što im treba, donesem im malo frigane ribe, sendvič, vodu. Duša ti se od tuge para kad vidiš na šta ljudi spadnu u trećoj životnoj dobi. Je li ovo Hrvatska? Je li ovakvo društvo priželjkujemo, kakvo smo društvo kad možemo dozvoliti da ljudi spadnu na ovakav život - veli nam Stipe Majić moleći nas da pomognemo ovim ljudima, jer im je pomoć itekako potrebna.

Odlazimo iz "kuće" Bruna i Tonke, trogirskog parka, dok nam oni mašu pozdravljajući nas govoreći: Javite nam se s dobrim vijestima, nemojte nas zaboraviti.

Grad izražava žaljenje i pere ruke

A kako bismo pokušali iznaći rješenje i stambeno zbrinuti ovo dvoje starih ljudi, kontaktirali smo i Grad Trogir odakle su nam kazali kako su upoznati s ovim slučajem.

- Grad Trogir upoznat je sa slučajem. Dogradonačelnica Ruža Kovačević Bilić zadužena za socijalne djelatnosti sastala se s gopodinom i gospođom u nekoliko navrata, prvi put dok su još uvijek bili podstanari, kako bi se uputila u njihovu situaciju i nastojala pomoći koliko je moguće. Grad u ovom trenutku nema gradski stan na raspolaganju koji bi im mogao dodijeliti na korištenje, odnosno tek je u procesu izrade odluka o dodjeli gradskih stanova na korištenje, na što se gospodin i gospođa mogu prijaviti kad odluka bude donesena i kad budu definirani kriteriji -kažu nam iz gradske uprave.

No, dodaju kako je otegotna okolnost i ta što gospodin ima dio nekretnine u okolici Zagreba u svom vlasništvu.

- Jedino trenutno izvedivo i njima predloženo rješenje koje je Grad mogao dati je da se prijave Centru za socijalnu skrb za udomiteljstvo, međutim to su odbili kao opciju. Grad izražava žaljenje zbog situacije u kojoj su se našli, ali nema instrumente kako pomoći. Grad inače potpomaže financijski oko 70 korisnika Centra za socijalnu skrb iz Trogira - zaključuju iz Grada Trogira dok nam iz trogirskog Centra za socijalnu skrb napominju kako ovo dvoje ljudi nisu u njihovom sustavu niti su ikada tražili bilo kakvu financijsku pomoć.

- Nisu jer im očito nije bila potrebna, ali danas jest. Itekako. Pa umjesto da gledamo tko je što tražio i tko na što ima pravo, okrenimo se svi zajedno i pomozimo ovim ljudima - apelira Stipe Majić, jedini koji trenutačno nesretnome paru pomaže.

Naslovnica Split županija