Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti.
Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.
Granica siromaštva
Kako žive makarski umirovljenici, rade li dodatno na pola radnog vremena, što im je zakonski omogućeno, kolika je najmanja, a kolika najveća mirovina – pitanja su koja smo postavili predsjedniku makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milanu Grbavcu, inače gradskom vijećniku HSU-a. Grbavac je sedam godina na čelu HSU-a Makarska, a do odlaska u invalidsku mirovinu radio je u ugostiteljstvu i obnašao poslove od konobara i šefa sale, do komercijalista i šefa tehničke službe, sve dok se nije razbolio...
Kako nam je odmah na početku kazao, umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna.
– Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka – govori nam Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ''pokriju'', a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.
Neke spašavaju djeca
Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.
– Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa – kaže nam Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.
– Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu – govori Grbavac.
Umirovljenici koji imaju dodatni izvor prihoda ili djecu koja im financijski pomažu uspiju se izvući, ali oni koji nemaju ni za osnovne stvari u životu mogu samo sjediti kod kuće i plakati jer im je veliki luksuz otići pogledati neku predstavu ili sportsku utakmicu.
– I ja bih volio otići pogledati utakmicu Zmaja, ali ulaznica je 20 kuna i četiri puta mjesečno to iznosi 80 kuna. Ipak, odem na utakmicu jer se snađem i pomažu mi djeca, ali ima onih koji se ne mogu snaći, nemaju dodatnih prihoda i ne žive, nego preživljavaju i životare od svoje mizerne mirovine – kaže Grbavac.
Božićnice i uskrsnice
Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.
Kako nam kaže Grbavac, na Gradskom vijeću lani je bilo rečeno da će pri donošenju proračuna biti isplaćena i uskrsnica, kao i da će umirovljenicima dati dvostruki iznos božićnice, međutim, ništa od toga jer je Grad novac preraspodijelio na roditelje djece do tri godine koja nisu upisana u vrtić i koji mjesečno dobivaju po 1000 kuna, a takvih je oko 200, što je izdatak od 200 tisuća kuna mjesečno, odnosno 2,4 milijuna kuna godišnje.
Stoga je Grbavac kao predsjednik HSU-a i gradski vijećnik izradio prijedlog za makarske umirovljenike koji žive sve lošije i koji bi trebali barem primati mjesečne dotacije, što će ovoga tjedna prezentirati gradonačelniku. Kako objašnjava, riječ je o potpori Grada u iznosu od 300 kuna umirovljenicima s mjesečnim primanjima do 1500 kuna, a 250 kuna onima koji imaju mirovine do 2000 kuna, dok bi 150 kuna dobivali umirovljenici čija je mirovina do 2500 kuna.
Preživljavanje magijom
– Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno – govori nam Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.
– U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.
ko ste imali sreću i radili u državnoj tvrtki, mirovina je malo veća, ali ako ste radili kod privatnika, onda vam ne gine čemerna budućnost jer svi znamo kako se radi kod privatnika – dobije se minimalna mirovina – zaključuje Grbavac, dodavši da s 40 godina radnog staža kod privatnika mirovina iznosi 1900 kuna, a sa zaštitnim dodatkom 2000 kuna.
Jadni oni koji bi išli u mirovinu sa 67 godina
Najbolji poznavatelj umirovljeničke slike u Makarskoj osvrnuo se i na novi prijedlog prema kojem će se u mirovinu ići s navršenih 67 godina života, pa smo ga upitali što nas mlađe jednog dana očekuje kad odemo u mirovinu. Kako kaže, ne piše nam se dobro...
– Prema mojim prognozama, svi današnji i budući umirovljenici uopće neće imati mirovinu ako se ovako nastavi s najavljenom mirovinskom reformom. Sada je odnos 1,16 zaposlenih na jednog umirovljenika, a idealno je šest zaposlenih na jednog umirovljenika. Ako se dublje analizira koliko ste odvajali u mirovinski fond i koliko ste godina radili i koliko danas uživate u mirovini, tu se pojavljuje ogroman jaz, jer ako uštedite 100 tisuća kuna na mirovinskom za vrijeme radnog vijeka, od toga na koncu dobijete 30 posto, a ostalih 70 posto uzima država.
vaka mirovina bazira se na najmanje 20 godina primanja, a u budžet mirovinskog fonda, koji se ne može podmiriti, država godišnje ubacuje oko 18 milijardi kuna da bi svi umirovljenici dobili mirovinu. Ali to je nepotrebno jer bi bilo dovoljno novca da u fond nisu uvrštene povlaštene mirovine, koje bi država trebala financirati na drugi način – kaže Grbavac.
Grad nas 'ne čuje', pomoći niotkud
Prema riječima predsjednika HSU-a, svi gradovi imaju sluha za umirovljenike, a makarski nisu dobili ništa više osim božićnice i malo jeftinijeg prijevoza jer su s tvrtkom "Promet Makarska" dogovorili 20 posto manji iznos povratne autobusne karte na relaciji Makarska - Split i Makarska - Zagreb.
Kako kaže Grbavac, prije tjedan dana bio je na sastanku stranke u Splitu, čiji su umirovljenici uspjeli dogovoriti dobivanje tzv. zlatne kartice, na koju im se uplati mjesečno 300 kuna, a njome ostvaruju i značajne popuste prilikom kupnje određenih artikala u trgovinama Tommy, s kojim je Grad Split sklopio ugovor, tako da kilogram mesa neće platiti 50, nego 30 kuna.
– Ovakav model može podnijeti i proračun Grada, tako da se nadam da ćemo uspjeti u pregovorima. Međutim, kod nas u Makarskoj problem je i to što su umirovljenici stranački razjedinjeni, ali kad kao predsjednik HSU-a tražim božićnice ili uskrsnice, onda tražim za sve i ne zanima me stranačka pripadnost. Nemamo u gradu Sindikat umirovljenika, ali zato imamo Udrugu umirovljenika, koja se ne bavi političkim radom i koja iz proračuna godišnje dobije 36 tisuća kuna, što im nije dostatno za održavanje i rad. U Udruzi umirovljenici imaju priliku družiti se, zaigrati šah ili na karte i popiti kavu, čaj ili sok po simboličnim cijenama. Čak je bilo prijedloga da se uredi pučka kuhinja i dnevni boravak za umirovljenike, a ja sam Gradu predlagao i obuku za kompjutore, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru jer se politika miješa u sve. Često se družimo u stranačkoj prostoriji, a naše teško bolesne članove obilazimo svaka dva tjedna, odnesemo im kolača i voća i malo s njima porazgovaramo kako bismo ih ohrabrili i malo razveselili.
Na Vijeću smo tražili da nam Grad osigura prijevoz do dnevne bolnice u Zagvozdu, međutim, nismo ništa dobili i tako sam svjedočio da je umirovljenik koji je imao termin za ultrazvuk srca u Zagvozdu doslovno po rivi tražio nekoga tko će ga prevesti do bolnice...
Izvrsno bi bilo kada bi u Dom zdravlja doveli specijaliste, tako da bolesni i stari ne trebaju ići na preglede u Split ili Zagvozd ili da ne moraju plaćati preglede liječnicima privatnicima, a koji koštaju i do 700 kuna – kaže Grbavac, dodavši da bi moglo biti nade za umirovljenike ako bi im Grad pružio potporu, i to onima najugroženijima, kojima treba zaštititi dostojanstvo...
– Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno – zaključuje Grbavac.