Valjda svaki navijač "Hajduka" pamti tu antologijsku scenu iz "Velog mista", kad inženjer Duje, Pegula i Tonči bez kucanja nahrupe u kabinet profesora Barača.
Jer sve je spremno za rađanje nogometnog velikana, osim imena: profesore, pomozite, dajte ime našem klubu! I profesor Barač izgovara magičnu riječ: "Hajduk".
"Kao što znate", kazuje dalje Profesor, "a to smo vas u školi učili, ta riječ označava u našem narodu, u našoj legendi, sve što je najljepše: junaštvo, čojstvo, poštenje, drugarstvo, prkos moćnome, zaštitu slabome. Klub neka se 'Hajduk' zove. Budite dostojni tog imena."
Tko je 108 godina kasnije, u nedjelju ujutro na autobusnom kolodvoru u Supetru na Braču, bio dostojan tog imena? Tko se suprotstavio moćnome, tko je stao u zaštitu slabome?
Ili da uzmemo drugu neformalnu parolu kojoj se Torcida klanja: "Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!" Tko je u Supetru počinio nepravdu, a tko je otpor shvatio kao dužnost?
"Legla sam na jednog od kolega i zagrlila ga da ga zaštitim od udaraca. Mislila sam da me, ako sam cura, neće udariti, ali jesu. Nisu imali milosti ni prema meni, divljački su me šutali na tlu", kazivat će kasnije novinarima ta 26-godišnja cura iz Varaždina, koja je u bestijalnom napadu zadobila modrice po cijelom tijelu, a liječnici su joj morali previti ruku.
Ne znamo za koga ta djevojka navija, ni zanima li je uopće nogomet. Ali znamo da su u nedjelju ujutro na autobusnom kolodvoru u Supetru "Hajdukova" imena i tog časnoga gesla pod kojim je osnovan - prkos moćnome, zaštitu slabome! - bili dostojni samo vatrogasac Tomo i ta cura iz Varaždina.
Više je ona imala i pokazala hajdučkog srca nego kompletna rulja koja je kukavički napala nju i njezine prijatelje.
Bijedno je to što se dogodilo u Supetru. Jadno je što Torcida Brač nije smogla moralne snage da osudi počinitelje. Ali veličanstveno je što smo otkrili da istinski duh Torcide i Hajduka - onaj koji su na umu imali profesor Barač, inženjer Duje, Pegula i Tonči - živi u jednoj djevojci sa sjevera Hrvatske.