U Hvaru je, u nazočnosti rodbine, prijatelja, kolega i znanaca, sahranjen dr. sc. Joško Kovačić (1955. – 2019.), dugogodišnji ugledni istraživač hvarske povijesti i kulture.
Njegov prerani odlazak, nakon teške bolesti, neizmjeran je gubitak za sve one koji su ga voljeli i s njim surađivali.
Riječ je o znanstveniku koji je svojedobno na Filozofskom fakultetu u Zadru obranio doktorsku disertaciju na temu "Razvoj grada i luke Hvara kao vojnog i pomorskog središta", a u radnji su osobito obrađene kasnoantičke i srednjovjekovne gradske zidine, Kaštil-Fortica iz 14. st., utvrde iz 19. st., obale, pristani i škverovi iz 14. st., zatim ključni objekti poput Arsenala i Fontika, pitanje javnoga zdravstva, s ubožnicama i bolnicama, te napokon crkve i drugi sakralni sadržaji povezani uz spomenutu temu.
Od 2003. bio je zaposlenik Državnog arhiva u Splitu, a smrt ga je zatekla na radnom mjestu višeg arhivista, voditelja Odjela sabirnog arhivskog centra u Hvaru.
Za njega kažu da je bio skroman i samozatajan, čovjek iznimne istraživačke i znanstvene znatiželje, uporan i potpuno predan, pedantan i sveobuhvatan u svome radu. Uvijek je htio sve prvi saznati, da bi ta svoja nova otkrića ljubomorno čuvao, a nakon nekog vremena ih provjerio, obradio i objelodanio, tj. podijelio s drugima.
– Hvar je dao mnoge kulturne i znanstvene djelatnike, no mogli bismo reći da se među njima ističu tri vertikale, dr. Grga Novak, dr. Niko Duboković Nadalini i dr. Joško Kovačić. Čak bih rekla da je dr. Kovačić dao ponajviše. Istražio je desetke metara arhiva na Hvaru, u Splitu, Zadru, Beču.
Sredio je arhive u današnjemu Muzeju, u gotovo svim župama, školama i drugim arhivima koji su imali hvarsku građu. Obradio je različite teme iz povijesti, kulture, crkvene povijesti..., objelodanio nebrojene tekstove – rekla je Mirjana Kolumbić, donedavno viša kustosica Muzeja hvarske baštine, koja je imala prigodnu riječ na Joškovoj sahrani, isto kao i njegova ravnateljica Marina Grgičević, a obje su mu izrazile veliku zahvalnost na znanstvenoj ostavštini koju nam je podario.
Dakle, Joškove knjige i ostali radovi na temu povijesti grada i otoka Hvara su za sve, koji se bave ili se budu htjeli baviti Hvarom, nezaobilazna literatura, izvor znanja, jer je on naprosto bio čovjek koji zna. Govorio je, čitao i pisao nekoliko jezika, među njima latinski i starinski šćavet, na kojem su velikim dijelom pisani hvarski dokumenti.
Ali bio je on i humanist koji je otišao tiho, baš onako kako je i živio, na rođendan Crvenog križa, a čak 69 puta nesebično je pružio svoju ruku da bi dao ono najdragocjenije od sebe, svoju krv s kojom je spašavao tuđe živote. Time je ostavio dubok, neizbrisiv crveni trag u srcima svih crvenokrižaša – dragovoljnih darivatelja krvi otoka Hvara.
E, pa Joško, puno Ti hvala za sve što si učinio za Tvoj najdraži škoj i njegove ljude!
