U rajskoj uvali na Hvaru trune bivše Beogradsko odmaralište: za atraktivan kompleks bio je zainteresiran i Dino Rađa, a za 68 tisuća kvadrata uz more posebno je 'zagrizao' poznati poduzetnik

Na istočnom ulazu u Jelsu nalazi se Zenčišće, najljepša uvala koju mjesto ima, a u njoj je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na površini od 67.914 četvornih metara, izgrađeno Dječje odmaralište i oporavilište Grada Beograda.

Bio je to zapravo jedan mali, moglo bi se reći slikoviti grad u kojem je nekada gotovo pa sve savršeno funkcioniralo, no zbog neriješenih pitanja sukcesije s Republikom Srbijom ovaj kompleks je doveden u jako loše stanje.

Država ga je pokušavala prodati čak 15 puta, a od 2015. u više navrata se govorilo o njegovom davanju u zakup, međutim, činilo se da bi upravo 2019. trebala biti godina preokreta, da bi se u tom pogledu napokon moglo dogoditi nešto što se čeka k'o ozebli sunce već više od dva desetljeća.

Istini za volju, dobre najave posljednji put stizale su iz Ministarstva državne imovine 2017. godine, otočani su se ponadali da će to napokon riješiti ministar Goran Marić, ali od tada je prošla još jedna turistička sezona, približava se i druga, a da se ništa nije pokrenulo.

Općinski načelnik Nikša Peronja sada kaže da će odmaralište biti obuhvaćeno drugim krugom natječaja u "aranžmanu" spomenutog ministarstva.

Objekti bi se trebali se davati u zakup na rok od 30 do 50 godina, pozitivna iskustva s tim u svezi već postoje iz prvog kruga natječaja u Općini Gradac..., potencijalni ulagači se navodno javljaju i možda će se zaista dogoditi renesansa u tom inače atraktivnom Zenčišću.

U odmaralištu je pod objektima 10.084 kvadrata, što uključuje nekoliko dvoetažnih paviljona sa svojedobnim kapacitetom oko 400 kreveta, urede, recepciju, tv-salon, kuhinje, dva restorana, piceriju, zatvoreni i otvoreni disko-klub (amfiteatar), knjižnicu, učionice, prodavaonicu, ambulantu, bazen za plivanje, sportske terene (nogomet, rukomet i košarka), skladišta, garaže, plinsku stanica, kotlovnicu, vidikovac i nekoliko radionica, a sada je sve to pravo pravcato ruglo, ruševina opustošena krađama i raznim oblicima destruktivnih ponašanja.

To ex-Beogradsko odmaralište nekoć je radilo tijekom cijele godine, a raspadom bivše Jugoslavije u njega se bila uselila postrojba Zbora narodne garde, trebalo je braniti domovinu. Jedno vrijeme su u kompleksu boravile i izbjeglice, trebalo je spasiti ljude.

No, već nakon njihova odlaska na djelo stupaju oni koji su u svakom društvu nepoželjni, pa Općina Jelsa u suradnji s tadašnjim Hrvatskim fondom za privatizaciju angažira čuvarsku službu, da bi se zaštitila imovina.

To je potrajalo tek do kraja 90-ih, nakon čega je prostor prepušten na milost i nemilost onih koji su za sebe i druge otuđivali pokretnine, čak su s objekata skidali utičnice, kamene ploče i slično.

Budući da je uvala i dan danas omiljeno kupalište, lokalna vlast svojedobno je u sanaciju obalnog zida uložila gotovo 300.000 kuna, morala je da ne nastrada netko od domaćih ljudi ili turista.

Da je država zaista najgori gospodar ovakvih izvanrednih resursa pokazalo se u godinama koje su uslijedile. Nije jasno kako odmaralište nije uspjela prodati po mizernoj cijeni koja je tada oglašavana, nudili su se naš poznati košarkaš Dino Rađa, zatim poduzetnici Adrian Zeka i Goran Štrok..., ali ništa. Nije kupljeno premda je početna cijena bila sedam milijuna njemačkih maraka, da bi na kraju pala na samo 2,8 milijuna DEM.

Govorilo se i o tom famoznom aneksu Ugovora o sukcesiji imovine bivše SFRJ, te da se tu imovinu ne može otuđiti. Slijedom toga tvrtka "Jadranska ulaganja", u vlasništvu gospodarstvenika Danka Končara, kupuje kompleks 2008. na međunarodnom nadmetanju od srbijanske Direkcije za imovinu, i to za iznos od nevjerojatnih 6,25 milijuna eura. Izgledalo je kao da dolaze bolji dani za Zenčišće, međutim, i to se izjalovilo.

Odmaralište je očito kupljeno po knjižnoj vrijednosti na dan 30. lipnja 1991. godine, što znači da je Končar zapravo platio i sve ono što su beskrupulozni lopovi pokrali, a destruktivci uništili ili oštetili. Potom je još i dokupio nešto okolnog zemljišta, a njegov sin Nenad bez velike pompe govorio o dodatnim ulaganjima od 30 milijuna eura i zapošljavanju od 150 do 200 radnika.

Škojari su takve najave, ponajprije zbog kroničnog manjka radnih mjesta, prihvatili s odobravanjem. Računali su na ostanak i opstanak na svome otoku, međutim, država je tome stala na put, nije dopustila knjiženje prava vlasništva, pa je opet sve bilo osuđeno na propast.

Na kraju je Općina Jelsa s puno teškoća morala Končarevima obročno vratiti oko 1,5 milijuna kuna već uplaćenog poreza.

Nama su krajem 2015. u tadašnjem Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom rekli da je čitav kompleks u vlasništvu države i od tada sežu najave mogućeg zakupa sukladno Zakonu o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom.

Neslužbeno doznajemo da je i poduzetnik Končar zainteresiran za nastavak projekta u koji je već puno uložio, a da nije izvukao nikakvu korist.

Međutim, mnogi se na kraju balade pitaju kako se poduzetnicima uopće isplati ulagati u ovakve derutne objekte, jer im se čini da je rok zakupa naspram pretpostavljenih investicija naprosto nesrazmjeran. U kuloarima se sve češće prepričava da bi država tim ljudima mogla barem dio onoga što ulažu u revitalizaciju priznati u troškove zakupa, što bi onda bilo puno realnije.

Uglavnom, za Jelsu i otok Hvar najgora moguća varijanta bila bi da odmaralište ostane u stanju u kakvom je sada, tu posvemašnju nebrigu za jednu rajsku uvalu doista treba okončati čim prije. Otočani i ljubitelji našeg najsunčanijeg škoja na to s nestrpljenjem čekaju već dugo, a hoće li se to napokon i dogoditi pokazat će - budućnost.