Ovo je najluđa priča koju ćete danas pročitati: da biste saznali koliko košta pokazna karta, Prometu morate platiti 25 kuna!

- Oprostite, molim, koliko košta mjesečni pokaz, radnički blok karata za relaciju Split-Makarska? - najljubaznije na svijetu smo zatražili od telefonske centrale Prometa Makarske.

- Ne... - začulo se kratko.

- Kako molim? - zastali smo u čudu.

- (tišina)

- Halo, jeste tu? - pitamo nakon kraćeg čekanja.

- Ne može - bespogovorno će osoba s druge strane.

- Ne razumijem, ne znate koliko košta ili?

- Ne mogu vam reći - odrješito će, a onda ozbiljno šapne:

- Morate doći na kolodvor.

- Ali... zašto? Neću reći nikome da ste mi rekli, samo me zanima cijena.

- Ne. Ne može. Otiđite na kolodvor - još upornije će glas Prometa.

Glas koji dobro zna što pitamo. Zna i neće da kaže.

Nismo ga odmah poslušali. Ipak živimo u nekakvom tehnološki razvijenom dobu, jasno da smo najprije poslali upit elektroničkom poštom. S istim pitanjem iz prve rečenice.

I nismo dobili odgovor. Kasnije smo poslali drugi mail, u kojemu molimo da nam se odgovori na taj prvi. Dan, dva poslije zasvijetlila je notifikacija na zaslonu mobitela. Piše:

"Poštovani, naša firma nema radnički blok karata. Imamo blok karata (50 komada) koji dođe 20 posto jeftinije nego da se kupuje karta po karta. Potvrdu o cijeni mjesečne karte možete izvaditi na autobusnom kolodvoru Makarska, te je cijena iste 25,00 kn. Radno vrijeme kolodvora je 05:30 do 22:00 h. Sa štovanjem! Promet Makarska", stoji u potpisu.

Dobro kad je tako, rekli smo sebi i uputili se.

Tetu na šalteru pitali smo isto što i one na telefonskoj centrali.

- Oprostite, molim, koliko košta mjesečni pokaz, radnički blok karata za relaciju Split - Makarska? - najljubaznije na svijetu smo zatražili na splitskom kolodvoru Prometa Makarske.

- Ne... - začulo se kratko iza stakla s rupicama.

- Kako, molim? - zastali smo u čudu.

- (tišina)

- Kako da saznam cijenu, hoće li mi itko igdje reći!?

- Mi ne možemo, otiđite u Makarsku na kolodvor - nervozno će gospođa šalteruša motirajući idućem u redu da priđe bliže.

Dok je čovjek došao s nekim lakšim pitanjem, pokušavali smo argumentirati "ali isti je vlasnik kolodvora, u čemu je problem!?"

Prihvatili smo igru. Sjeli u auto i otišli na Rivijeru.

- Oprostite, molim, koliko košta mjesečni pokaz, radnički blok karata za relaciju Split - Makarska? - najljubaznije na svijetu smo zatražili na makarskom kolodvoru Prometa Makarske.

- Ne... - začulo se kratko.

- Kako, molim? - zastali smo u čudu.

- (tišina)

- Molim vas, recite nam!

- 25 kuna.

- Samo?

- Ma ne, 25 kuna košta informacija. Potvrda o cijeni radničkog bloka karata. To vam isprintamo na papir i ondje piše koja je cijena - objasni stručno djelatnica.

Vadimo novac, guramo ispod stakla. Žena odlazi do printera. Lista još neke papire. Izgleda da ćemo dobiti i račun. Račun za cijenu. Zaklama ga za samu potvrdu. A ta potvrda je zapravo A4 papir na kojem piše: "Potvrda o cijeni vozne karte kojom se potvrđuje da vozna karta na relaciji Makarska-Split prijevoznika Prometa Makarske iznosi 2000 kuna". To je to.

Je li stvarno moguće da je ovo legalno?

Iz Hrvatske udruge za zaštitu potrošača dobili smo potvrdu da je ovakav način naplate informacije i drugdje praksa.

- Nažalost, dosta prijevoznika zarađuje, po našem mišljenju neopravdano, na izdavanju potvrda o visini cijene prijevoza. To bi svakako gospodarski inspektori trebali provjeriti je li im u opisu poslova i imaju li to u cjeniku. Jedna firma u blizini Zagreba traži od kupaca 100 kuna za takvu potvrdu - stoji u odgovoru tajnika Tomislava Lončara koji nas šalje nas da pitamo Ministarstvo gospodarstva jer bi oni, kao, baš morali znati je li sve tu legalno. U redu.

S potvrdom u rukama nazvali smo njihov besplatni telefon za zaštitu potrošača.

- Oprostite, molim, je li legalno naplaćivati informaciju koliko košta pokaz ili radnički blok karata? - najljubaznije na svijetu smo zatražili.

- Mda, ne... - začulo se kratko.

- Kako molim? - zastali smo u čudu.

- (tišina)

- Halo, jeste tu? - pitamo nakon kraćeg čekanja.

- Ne znam, zaista - iznervirano će osoba s druge strane.

Priznaje, nema pojma. Zna što pitamo, nismo prvi. Ali oni tamo blage veze nemaju je li ovo legalno jer Zakon o zaštiti potrošača takvo što uopće ne spominje. Čita nam čovjek broj Ministarstva prometa. Savjetuje neka njih nazovemo. Možda će znati. Možda i neće. A možda samo trebamo negdje platiti 25 kuna da saznamo.