Trebao je to biti senzacionalan intervju. I bio bi, jamčimo vam. No, ništa od toga. Ne daju mu, veli, razgovarati. E, sad kako to da su mu nekoć dali razgovarati, nismo stigli ni priupitati. Jer, jesu, dali su mu. Nekoć je on itekako razgovarao, i to su također bili senzacionalni razgovori, od kojih je najsenzacionalniji izišao baš u Makarskoj kronici.
S jedne strane bila je kolegica Ivona Ćirak, a s druge on. I razgovarali su. Bez smetnje. No, bilo je to prije pet godina. Vremena se mijenjaju. Zapravo, sve se mijenja, Evo, kolegica Ivona je i treći put postala majka, “odradila” je u međuvremenu i porodiljni, a on - ni makac. Tamo je gdje smo ga i ostavili. Samo što više, eto, ne smije razgovarati.
Mi, međutim, smijemo pisati. O njemu i takvima kao što je on.
I pišemo, iako bi nam jedan zdrav i sočan razgovor sada baš dobro sjeo. Jer, sjajna smo pitanja pripremili. Evo samo da na brzinu prođemo neka.
Poštovani gospodine, recite nam zbog čega Dječje selo i lječilište u Krvavici još uvijek imaju osobu zaposlenu na funkciji ravnatelja? Što vam, cijenjeni ravnatelju, stoji u radnoj sistematizaciji, koji su vam poslovi, čega ste vi zapravo ravnatelj, čime ravnate? Tko vas, gospodine ravnatelju, mijenja kad idete na godišnji odmor ili, nedajbože, na bolovanje?Tko provjerava, ako smijemo biti toliko slobodni pa pitati, dolazite li na posao i obavljate li radne zadatke i koji su vam uopće radni zadaci, tko vam ih zadaje i komu izravno odgovarate?
I još bi toga bilo, sve u istom stilu jer gospodin ravnatelj plaću prima iz županijskoga proračuna, a to znači da mu je daju porezni obveznici, odnosno ja, ti, mi, svi i da puno pravo imamo pitati koji k. do temelja uništeno Dječje selo i lječilište u Krvavici ima ravnatelja i zašto mu već godinama svaki mjesec ja, ti, mi, svi dajemo plaću.
Ah, da, Županija. Dična institucija s adrese Domovinskoga rata 2, 21000 Split.
Slična pitanja, kad mu već ne daju razgovarati, uputili smo i Županiji splitsko-dalmatinskoj, i to bez imalo namjere da tamošnje neimare maltretiramo - ima novinara koji i to rade, pitajte Juru Brkana ako ne vjerujete - ili ometamo u obavljanju važnoga posla koji nesumnjivo obavljaju.
Ukratko, pitali smo ih sljedeće:
Poštovani, zanima nas zbog čega Dječje selo i lječilište u Krvavici još uvijek imaju osobu zaposlenu na funkciji ravnatelja i koliko ta osoba mjesečno košta Županiju?
Što gospodinu ravnatelju stoji u radnoj sistematizaciji, koji su njegovi poslovi, čega je on zapravo ravnatelj, čime ravna? Tko gospodina ravnatelja mijenja kad ide na godišnji odmor ili na bolovanje?Tko provjerava je li gospodin ravnatelj uistinu dolazi na posao i obavlja li radne zadatke, koji su mu uopće radni zadaci, tko mu ih zadaje i komu on izravno odgovara? Koliko je do sada novca iz županijskoga proračuna izdvojeno za plaću gospodina ravnatelja?
Odgovor je stigao praktično odmah:
“Poštovani, prosljeđujem Vam odgovor privremene pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo Dijane Luetić:
Ustanova Dječje selo još uvijek pravno egzistira, sve dok je u tijeku sudski spor u svezi s vlasništvom nekretnina u kojem postupku je ustanova stranka. Odgovorna osoba-ravnatelj dok postupak traje zastupa ustanovu pred sudom, te ujedno podnosi sva propisana izvješća prema nadležnim institucijama. Po okončanju sudskog postupka donijet će se odluka o daljnjem statusu ustanove. Kroz to vrijeme plaća ravnatelja je 9160 kuna bruto, na mjesečnoj razini.”
I to je to. Ništa o sistematizaciji, o godišnjem odmoru, o bolovanju, o kontroli gdinova rada...
Iz odgovora pročelnice Luetić možemo pretpostaviti kako dotična odavno nije bila u Krvavici. Ako je uopće ikad i bila. Jer da jest, znala bi čime ravna gospodin kojemu ne daju razgovarati iako mu nekoć to nisu branili. Znala bi također da naša pitanja nisu nimalo stvarna, znala bi da nas odgovori uopće ne zanimaju i da se rugamo.
Kad se vi rugate s nama, mi ćemo se rugati s vama.
Čitatelji znaju da smo u više navrata o Dječjem selu i lječilištu u Krvavici pisali kao o ruglu. Nekoć je to bilo impresivno zdanje, arhitektonski svijet mu se i danas klanja (i o tome smo pisali), a da ne govorimo koliko je samo djece, bez da su njihovi roditelji morali dizati kredite, peglati kartice i nositi kuverte, trčalo njegovim hodnicima.
Kad se 2006. godine sve i službeno raspalo, jer slobodni pad je trajao od početka devedesetih, svi su radnici dobili otkaz. Osim jednog. S jedne strane njih 30, a s druge on sam. Jer, tko je vidio da ravnatelj dobije otkaz.
Od tada lječilište u Krvavici postoji samo na papiru, no unatoč tome Županija splitsko dalmatinska, kao vlasnik Dječjega sela, plaća gospodina ravnatelja te je u tu svrhu dosad potrošila 1.600.000 naših kuna. I još će.
A sve kako bi gospodin ravnatelj uništenu ustanovu mogao zastupati na sudu.
Koliko puta ste do sada bili na sudu, koliko je ročišta održano, kad je zakazano sljedeće?
To je također bilo pitanje pripremljeno za ravnatelja. Šteta što nije smio odgovoriti jer bi odgovor bio senzacionalan. Kao, nesumnjivo, i cijeli nedopušteni intervju.
Da se razumijemo, neto plaća od 6000 kuna, koliku ima ravnatelj Dječjega sela u Krvavici, i nije neka plaća, dapače, no u plaći i nije poanta.
U Županiji splitsko-dalmatinskoj, Domovinskoga rata 2, 21000 Split, radi 250 osoba. Sjajnih, vrijednih i sposobnih osoba i naprosto je nevjerojatno da nitko od njih nije mogao u zadatak dobiti i brigu o nepostojećem Dječjem selu u Krvavici. Da nitko od njih nije mogao, kako ono, “zastupati ustanovu pred sudom, te ujedno podnositi sva propisana izvješća prema nadležnim institucijama”. Jednako kao što je nevjerojatno da gospodin ravnatelj, kad već nije dobio otkaz kad i svi ostali radnici Dječjega sela, nije prebačen u Županiju na neko drugo radno mjesto s kojega bi jednako marno kao i danas mogao de iure upravljati de facto nepostojećom ustanovom.
“Kad je Županija uručila sporazumne otkaze tridesetorici radnika, ja sam tamo trebao još neko vrijeme ostati, ali Županija je željela imati čovjeka koji to još održava de iure. Tako da su ostavili to radno mjesto”, kazao je ravanatelj kolegici Ćirak prije pet godina.
“Ja sam vam u Dječjem selu katica za sve. Ja sam i šef računovodstva, i pravnik, a ne stidim se pokupiti ni smeće ljeti”, dodao je.
Dobro ovaj iskaz pročitajte. On je katica za sve. On kupi smeće. A sad pogledajte fotografije priložene uz ovaj tekst.
Okej, idemo dalje. Slijedi odgovor, iz tog davnog vremena dok je još smio davati odgovore, na pitanje koji je njegov stvarni posao. Pustimo sad smeće, jer ovo je vrh. Sveti Jure, nakloni se.
Dakle, na pitanje što uistinu čini, ravnatelj Dječjega sela Krvavica kaže kako raspoređuje novac koji mu daje Županija, kako komunicira s vlasnikom i osnivačem i kako dočekuje potencijalne investitore.
“U ustanovi sam prisutan svako jutro, a često i u drugim terminima jer je prostor izložen devastaciji (lutalice, narkomani, piromani...), zbog čega sam u ulozi čuvara prostora i objekata”, naveo je ravnatelj.
Nakon što, dakle, pokupi smeće, ljeti, gospodin ravnatelj sam sebi rasporedi plaću, potraje to do marende, pa baci oko kroz prozor ne bi li uočio kojeg potencijalnog investitora, samo što ups!, prozora nema, nema ni kancelarije, baš kao što u naravi nema ni njegova radnog mjesta.
A sad je red da vam kažemo i protiv koga se to gospodin ravnatelj junački krvavo bori po sudovima, odnosno s kime se to Županija splitsko-dalmatinska spori oko vlasništva nad Dječjim selom i lječilištem u Krvavici.
Hrvatske šume. Da, dragi moji, Hrvatske šume su taj strašni Rocky Balboa kojega naš znojni ravnatelj već godinama po sudovima šamara, samo što ovaj, sav natečen, uporno odbija pasti.
Hrvatske šume. U prijevodu država. Baš kao što i Županija splitsko-dalmatinska predstavlja državu. Slučajna država protiv pravne države.