Dalmatinski otok ni na nebu ni na zemlji: 'Dva su čovika umrla čekajući pomoć! Za jednog smo Hitnu zvali u pet popodne, a uspili su doć tek u devet navečer. Tad je već bija mrtav...'

Veli Drvenik srednjodalmatinski je škoj udaljen dvije milje od najbližeg pristaništa, a često je ni na nebu ni na zemlji. Ovo stanje posebno postaje tragično kad na otoku na kojem je zimi stotinjak, a ljeti i više od tisuću stanovnika, treba hitno intervenirati. Te dvije milje postaju beskrajne, a sati čekanja udvostručuju se.

Predsjednik Mjesnog odbora Drvenika Velog Josip Majić ispričao nam je četiri slučaja u kojima je Hitna pomoć trebala intervenirati, a dvije osobe su zbog kasne reakcije preminule, sve u nekoliko mjeseci.

Nije to samo specifičnost Drvenika, ali iza ove priče nazire se užasan, neljudski odnos središnje hrvatske vlasti u Zagrebu prema Dalmaciji, bilo otočnoj bilo onoj planinskoj: dvadeset i više godina "klapa" se kako bi trebalo nabaviti barem dva sanitetska helikoptera s medicinskom opremom, kakve ima svako privatno skijalište u Austriji, umjesto da se teško oboljele prevozi vojnim teretnim helikopterom i umjesto da se moljaka policiju i lučku kapetaniju ili privatnike da prevezu medicinare do otoka i natrag, što se poneki put pretvori u nemoguću misiju jer brzi brodovi ne stoje atento.

– Prvi slučaj dogodio se na jesen, mislim da je bio konac listopada. Čoviku su otkazale noge, uvatija ga je afan, nije se znalo što je. Pozvali smo Hitnu pomoć u pet popodne, a uspjeli su doći tek u 21 sat, kad su našli prijevoz policijskim gliserom. Čovik je tada već bija mrtav. U prosincu je drugome mištaninu pozlilo u jednu uru po noći, pozvana je Hitna, ali su odma rekli da nemaju čime doći. Ukrcan je ujutro na trajekt za Split, doša je do bolnice i umra. Bila je riječ o infarktu i – laički govoreći – možda je moga bit živ da je na vrime primija pomoć – govori nam Majić, navodeći još dva slučaja koja su mogla završiti kobno.

– Prije dva miseca čovik je pa i povridija kičmu. Žena je zvala Hitnu i odma su rekli da ne mogu doć. Ali supruga je poludila, zakarala se s njima preko telefona i nakon nekoliko sati natezanja ipak su došli. Dalje, nekidan je našem čoviku u predinfarktnom stanju glavu doslovno spašavala dr. Đula Rušinović, a oko dva, tri sata popodne zvali su Hitnu pomoć i također nisu mogli doći. Uspili smo ga pribacit redovnom trajektnom linijom u 17.50, a hitna je čekala u Trogiru. Kakva je onda to priča naših medicinara o zlatnome satu, taj zlatni sat na Drveniku traje najmanje tri, četiri ure, ako pomoć ikad i dođe – navodi Majić, te nastavlja:

– Imamo helidrom na koji je, ja mislim, četiri puta sletija helikopter u trideset godina. Dolaze samo piloti kad vježbaju. Prije se dođe helikopterom s Lastova nego s Drvenika, koji je dvi milje udaljen od kopna u najbližem Vinišću, a šest milja od Trogira. Gliseru triba petnaest minuti i ne može ga se naći, vidite li sad koliko smo mi zapušteni i napušteni – očajan je Majić.

Prim. dr. Dragomir Petric, ravnatelj Doma zdravlja splitsko-dalmatinske županije, koji je i sam dugo službovao na Šolti, dobro zna s kakvim se problemom suočavaju boduli i otočni likari, ali kaže kako nema šanse da na Velom Drveniku bude stalno stacioniran liječnik, jer je nemoguće takvo dežurstvo provesti i na kopnu, s kojega može otići kući kad želi.

– Drveničanima ne bih gajio lažne nade, u tom smislu teško da će se nešto promijeniti s obzirom na broj stanovnika i uvjete. No, sada dolazimo do drugog, važnijeg dijela priče – sanitetskih helikoptera, o kojima se govori barem četrdeset godina i još ih nema. Sadašnji je prijevoz neuvjetan, pacijente prevozimo vojnim helikopterima neopremljenima za medicinsku pomoć ili molimo policiju i lučku kapetaniju da prebaci ekipu, a to nije uvijek moguće jer te službe imaju i druge zadaće. Znači, jasno je da se životi na otocima mogu spašavati jedino medicinskim helikopterima i nadam se da će Vlada konačno uslišiti naše želje, a ne treba ni napominjati koliko je to važno u turističkoj sezoni, kad su milijuni gostiju na obali i otocima. Imamo ludu sreću da uz ovakvu improvizaciju, zahvaljujući velikom trudu pilota, medicinara, posada uspijeva stići na većinu intervencija – kaže dr. Petric.

Dr. Leo Luetić, ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije, kaže nam kako nije čuo za nedolaske trogirske Hitne pomoći na intervencije o kojima svjedoči predsjednik Majić, ali napominje kako bi bilo moguće da na otoku bude stacionirano jedno starije vozilo hitne pomoći koje bi prevozilo bolesnike.

– Očito je da nije definiran način na koji bi medicinska ekipa iz Trogira stizala uvijek na poziv s Drvenika, ali po priči je jasno da moraju tražiti pomoć drugih ustanova, što to nije uvijek moguće. Ipak, mogu kazati kako Hrvatski zavod za hitnu medicinu u suradnji s Vladom ozbiljno rješava pitanje nabave sanitetskih helikoptera i brzih plovila za Dalmaciju, svi mi nadamo se da će se ovo pitanje konačno riješiti – zaključuje dr. Luetić.