Dalmacija Split županija

Slovenski spiderman

Svjetskom su prvaku za svladavanje ove litice trebale čak tri godine, uspio je iz 63. pokušaja: Mislio sam da neće biti teško, kad ono, Vruja je nešto najstrašnije što sam u životu vidio

Slovenski spiderman

Razgovarali smo sa sportskim penjačem Jernejom Kruderom, Slovencem koji je prošli tjedan po komentarima na društvenim mrežama uspio posvađati stanovnike Makarske i Omiške rivijere.

Oni se, naime, nisu mogli dogovoriti čija je uvala Vruja. Smještena, naravno, između Brela i Piska.

Na njene je litice mladi Jernej zabio najteži penjački pravac u Hrvatskoj, a nazvao ga je "Dugi rat" što u prijevodu sa slovenskog znači "Duga borba".

Ma nije se Vruja toliko svojatala ni kad je Napoleon onuda gradio cestu, niti se tako govorljivo odmjeravalo je li bliže Brelima ili Pisku ili čak Zadvarju ni kad je bilo govora o nedavnoj bespravnoj gradnji na njenoj plaži. Tad su okolne vlasti, izuzev Grada Omiša, prale ruke od Vruje.

Slovenac je, čija god da neobična uvala bila, dao unikatan poklon čitavom okolnom stanovništvu, u krugu na stotine kilometara. Samo ga, naravno, treba znati iskoristiti.

Zahvaljujući, opet društvenim mrežama, Jernejove objave o penjanju na Vruju vidjeli su gotovo svi iz vrha penjačkog svijeta što je već sada više nego što će sve susjedne turističke zajednice uspjeti napraviti ovog ljeta. Jer, nije Jernej bilo tko. On je aktualni svjetski prvak. I to u kategoriji penjanja po stijenama bez upotrebe opreme. Penje se samo rukama i nogama. Kad gledate snimke lanjskog neuspjelog uspona, a mogu se pronaći na YouTubeu, to je kao da vidite stvarnog Spidermana. A i bez maske sliče.

 

Viseći naopačke, lagano se kreće po vrhu špilje, zatim izlazi na najstrmije litice koje ste ikada vidjeli i po njima nastavlja uspon krvavim rukama, ozeblim od bure.

Jernej nosi samo jedan konop. Vezan je oko struka, za slučaj da padne. A pao je, penjući se na Vruju, čak 63 puta u zadnje tri godine koliko je pokušavao doći do vrha.

I svaki put kad je pao, morao se vratiti na početnu točku. Da. Krenuti ispočetka. Takvo je pravilo. Gledaju vas kolege i prijatelji, ali ionako, nije to "to" ako lažirate. Zato smo Jerneja, koji je penjući se po Vruji već i naučio hrvatski jezik, odnosno neku inačicu "dalmatinskog", pitali od koga je uopće doznao za Vruju.

- Spomenuo mi je prijatelj Boris Čujić. Rekao je da ima baš velik potencijal za teške smjerove. Dalmatinci takve ne penju često, zato sam odlučio pronaći neku jako tešku liniju i nju zabušiti. Kad sam "Dugi rat" vidio prvi put, mislio sam da neće biti teško.

Čini se da tu ima neko "ali..."?

- Ali, kad sam se počeo penjati, shvatio sam da sam bio u krivu. To je nešto jako, jako teško. Kad sam prvi put pokušao, a bilo je to u prosincu 2015. godine, nisam uspio zabiti sva hvatišta. Zato sam se na Vruju vraćao još pet puta. Više od 60 pokušaja mi je trebalo da bih se konačno popeo do kraja – umorno će 28-godišnjak.

Kaže da je imao puno problema s vremenskim neprilikama.

- A vaša bura je bila strašna! Znate i sami, bude jako hladno. Pogotovo na takvoj visini. Još i kad su stijene mokre, ruka po kamenu lako klizi. Zato sam je morao stalno brisati o hlače kako bih se mogao nastaviti penjati, pa onda koža ispuca, pa kasnije motam flastere… Eh, da, dio hvatišta koja sam postavio kad sam se prijašnjih godina penjao je ispucao. Pukli su između svih tih pokušavanja – pomalo razočarano će Slovenac.

Otvoreno pitamo, pa dobro zašto je uopće pokušavao preko zime kad je onda, a to mu je mogao bilo tko reći, na Vruji nenormalno hladno. Cesta se nerijetko zatvara za promet, bilo je slučajeva da se autobusi prevrću, za svake kiše odranjaju se kamenja...

- Hladnije je, ali ruke mi se ne znoje kao što bi se znojile da je proljeće ili ljeto. To je od velike važnosti. Bitno je da ne dođe do proklizavanja. Teško je naći idealne uvijete. Da je i suho i da nije previše toplo – objašnjava nam svjetski prvak.

Nastavlja preciznijim ocrtavanjem kuda se kreće njegov, odnosno sada i naš penjački pravac.

- Smjer "Dugi rat" linija je koja počinje u špilji iznad Vruje. Ocijenjena je s 9a+ gradacijom, što znači da je iznimno zahtjevna – tumači Jerner, a mi mu kažemo kako smo pročitali na Facebooku komentar da "zašto nije išao okolo puteljkom kao i svi planinari?"

Ali nismo ga to za kraj pitali. Tražili smo da nam kaže je li bilo teže osvojiti Vruju ili svjetsko prvenstvo.

- Na Vruji se penje u prirodi. Mogao sam doći i probati bilo kada. Na natjecanju se penje samo na umjetnoj stijeni. Tamo imaš i vremensko ograničenje. Jednostavno, nije to isto – veli u nedoumici sportaš.

Nedoumicu zato nisu imali lokalni penjači koji su mu pri projektu "Dugi rat" davali nesebičnu podršku, i zato valja i njima zahvaliti na uspješno odrađenom pothvatu. Ono što iznenađuje jest da je i Turistička zajednica Grada Omiša (kad već nije ona breljanska, khm), prepoznala značaj Jernejove ambicije. Oni su ga ugostili i financirali opremanje smjerova za penjanje koje je napravio uz lokalnog pomagača. Kamp Galeb omogućio mu je smještaj, a valja zahvaliti i Petri Bartulović, direktorici omiškog TZ-a.

Eto, iako je Vruja zajednička, očito njen značaj više prepoznaju Omišani nego Breljani ili ekipa sa Zadvarja. Ostaje samo vidjeti hoće li itko od njih najteži uspon u Hrvatskoj i jedan od kompleksnijih u svijetu znati iskoristiti za turističku promidžbu.

 

Naslovnica Split županija