StoryEditorOCM
DalmacijaSvinjokolja i EU direktiva

'Bilo je godina kada sam zna zaklati priko dvista svinja, najviše je toga bilo oko 29. studenog, koje su to fešte bile'; Sada je sve drugačije, selo je utihnulo, tradicija blijedi..

14. prosinca 2018. - 17:23

U Slavoniji ga nazivaju svinjokolja, kolinje, pa i mesara, dok Dalmatinci to onako doslovno zovu klanje. Riječ je, dakako, o neizostavnoj tradiciji našeg podneblja koja bi počinjala oko bivše "svetkovine" Dana Republike, znači koncem studenog, pa bi se znala protegnuti do kraja godine.

Međutim, u zadnje vrijeme, što zbog "gospodskog" načina življenja, što zbog strogih direktiva EU-a, sve se manje čuje skvičanje svinja po seoskim dvorištima, a i onih veselih anegdota i priča priučenih seoskih mesara i njegovih pomagača dodatno zagrijanih ranojutarnjom rakijicom ili kakvim likerom iz kućne radinosti. Selo je utihnulo, pa tako i sve te seoske svečanosti za koje se živjelo i koje su selo činile selom.

Al' ipak… Tump! Začu se zvuk mesarskog pištolja, svinja kratko zaskviča, srce poskoči ko kad se uzengije krvnički zabodu konju u porebricu jer začu se poznati govor. Onaj isti govor, šale i dobacivanje koje su koristili njihovi očevi i djedovi.

– Drž ga, Mate, nemoj jako. Pusti ga, samo lagano pridrži, oćeš da završiš doli na ledinu. Bome ima oko dvista kila, pa kad te omandrlja nogom, nećeš se do Cetine zaustavit – nasta vika u Mandušića dvorištu u Katunima, gdje se okupilo odabrano društvo.

A prije tog omandrljavanja, po tradiciji u dvorištu već se zarana okupila muškadija i ženska čeljad. Nazdravlja se rakijicom, a na stolu se našlo suhih smokava i mandarina. Voda na kominu već odavno vrije, za što je zaslužna Tonka Mandušić.

Još za mraka prije zore vodu triba navisit i dobro potpalit jer odmah nakon klanja prase treba ošuriti i očistiti od ščitine. Ne valja kad se oladi, nećeš dlake skinit. Unazad nekoliko godina počela se upotrebljavat letlampa. Stari ljudi nisu tili čut da im plinom i vatrom čistiš krme.

– Meso ćeš nam pokvarit. Uzmi ožeg, zagrij ga u vatri pa s njim čisti. Ne plinom, zaboga – govore okupljeni, među kojima se jedan posebno ističe.

– Bilo je godina kada sam zna zaklati priko dvista svinja. Ma zamislite tu brojku, i sve je to tribalo učinit za misec ili misec i po dana. Ljudi su se upisivali i po nekoliko miseci prije. Najviše je toga bilo oko 29. studenog, kada bi ljudi bili slobodni, pa bi još uzeli koji slobodan dan ili bi otvorili bolovanje, a poklopio bi se katkad da je vikend i eto ti odma tri dana. Koje su to fešte bile. Nema kuće koja nije za zimu pripremila minimalno dva prasca, a bilo ih je i po četri, pet. I ona najveća sirotinja zaklala bi bar jedan, ali svi su klali – sa sjetom će Lovre Mandušić, dodajući da je u pet godina, koliko se bavio svinjokoljom, pod nož stavio preko tisuću svinja i nikad nije imao problema.

Sada je Lovrica više u nadzoru. Doša je dati ruke nećaku koji će, eto, za svoje potrebe ove godine zaklati dva prasca i samo je jedan od pet Katunjana koji će plodove svoga rada podastrt na blagdanski stol i kušat komad domaće pečenice i kobasice

– Sada su pravila drugačija. Svita nema, a ni životinja. Sve krave i svinje otišle u nebodere, pa nit kusaju niti travu pasu. Valjda tako mora bit, a znalo je biti lipo – sjeća se Ivan Nejašmić koji je sa sinom Matom također doša pomoć.

– Sićan se kada sam bio dite, ma ko ti je da balun. Nego, kada bi se krme razbikarilo, uzeli bi miščić ili mijur, kako oćeš, pa ga napuši i igraj se sa njim. Bože moj, koje je to bilo zadovoljstvo. Čeka bi to ko Boga.

– Ajmo, ljudi, dižite se, valja još jedno povalit – skoči Joško Mandušić. – Vrimena je malo, kasnije ćemo predikat – viče Joško, pa će nako uzgred:

– Nakon svake svinjokolje žene bi odma grijale gradele, na kojima bi se ubrzo naša komad džigarice, svičice ili leđica, bubrezi, koji komadić pečenice i sve to začinjeno s malo soli, papra i bukarom vina. Prije, u neko vrime, bio si dužan srce, dio crne džigerice, svičicu i komad pečenice dat popu. Sad je i to nestalo – veli Joško, dok potvrdno glavom kimaju Mili Divić i Jure Pejković. Oni se ne žele slikati.

– Direktive su stroge, mada se sve radi po propisu, kao što i vidite, ali nikada se ne zna. Vrag ne spava. Tu je sredstvo za omamljivanje, životinji se pristupa normalno, bez neke panike zbog koje bi slučajno doživila kakvi stres ili nedajbože da je se vuče i tuče. To nikako, a bome nismo ni prije – upućeni su Katunjani u zakon.

A zakon se mora poštivat, caru carevo, Bogu Božje.

– Neko je maloprije spomenio ščitinu. Eeee, kada bi ovda cestom prolazili ščitinari, pa viču "ščitine, ščitine"… Njih smo zvali ščitinari jer su otkupljivali svinjsku dlaku i kasnije je preprodavali u mostarsku tvornicu di su se izrađivale četke. To su uglavnom bili ljudi iz Drinovaca, pa kada bi vam dali dinar ili dva, ko da su vam Boga dali – uskače sav zajapuren Lovrica Mandušić. Kako i neće, posla je puno, a vremena malo. Zima već gricka za prste pa nema mušica. Ona je najveći neprijatelj mesa. Zato se ovi poslovi i rade u ladne dane, dobro je da vas i bura malo opatrne.

Nekada je za Dalmatince kolinje značilo pripravu hrane za cijelu sljedeću godinu, osobito dok nije bilo hladnjaka pa se sušeno meso jelo cijelu godinu. Danas imamo frižidere, ledenice, pušnice, ostave i sva čuda ovog svita, ali nemamo ništa. Tradicija blijedi, nema običaja ni ljudi i sve se sažme u jedan gangaški napjev kojim se ilustrira aktualna socijalna tematika: "Zbogom ostaj, mostarska stanico, valjen Isus, njemačka granico".

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. travanj 2024 22:21