Posljednjih nekoliko dana Imotski i Imotska krajina, ali bogme i Hrvatska, bruji o takozvanom slučaju iz Dječjeg vrtića Imotski.
Činjenica je da je 18-sekundni videouradak imotske tete iz vrtića, u kojemu ona neprimjerno psuje pred djecom, trebao imati i imao je osudu. To nije sporno. No, onda je razapeta, ne izlazi vani, ne jede, plače i hrabro potpisuje otkaz na svoj prvi i najdraži posao tete u Dječjem vrtiću Imotski.
Ostaje bez posla koji je toliko voljela. Je li zaslužila baš toliku kaznu? Da ne smije živjeti, disati, da se okreću za njom i dovikuju joj, pišu joj svašta po internetu. Čak je i smogla snage napisati svojevrsno pismo isprike roditeljima i to nakon što je potpisala ugovor o otkazu.
Stoga smo nakon nekoliko dana pravog medijskog linča pokušali doći do nje i njezinih roditelja, ali i do roditelja djece kojima je dvije godine bila odgojiteljica i još jednom čuti što o tome misle.
Imali smo sreću da nam se nakon našeg telefonskog poziva javila i zamolila da objavimo autentično njezinu izjavu, nakon što je malo došla k sebi, ohrabrena sada već respektabilnim porukama podrške, i to ne baš od svakoga, već od roditelja čiju je djecu čuvala i odgajala.
Pa evo što kaže:
"U moru moga očaja i agonije koju prolazim posljednjih dana, postoji nešto što me drži u životu, a to su roditelji djece moje skupine. Nekolicina njih nije se izjasnila, ni pozitivno ni negativno, a svi ostali podržali su me nebrojenim brojem poziva, poruka, čak i posjeta. Do neba sam im zahvalna; moja su utjeha i snaga", kaže nam odgojiteljica, pokazujući nam poruke podrške koje je dobila:
- “18 sekundi nekog videa ne mogu pokvariti 2 godine koliko se znamo.”
- “Moje dijete te obožava i to je sve što je meni važno.”
- “Nijednom ti djetetu nisi naškodila, osim sebi nažalost.”
- “Zvala sam te da ti kažem da si nama ostala ista, najbolja i najdraža.”
Odgojiteljica nastavlja svoju priču:
- Izvan moje skupine javljali su se roditelji nekih drugih skupina, ljudi koje poznajem i ne poznajem. Da mi nije njih, da mi nije obitelji, prijatelja i kolegica koji su uz mene, uopće ne znam kako bih disala. Nemam riječi kojima bih zahvalila svima koji žele i pokušavaju pomoći, ali stvar je u tome da načina nema. Ovo je samo moj križ. Žao mi je samo što ga, uz mene, nosi i moja obitelj. Posljednji dani su nam najcrnji i najteži ikad. Nikome na svijetu ne želim da ovo proživi. Za kraj, želim naglasiti da ne zamjeram ni onima koji me osuđuju, znajući ili ne znajući pozadinu cijele nesretne priče, jer sam svjesna da je moja greška velika. Izgleda da se svijet morao srušiti na mene da to uvidim i da odrastem, a vjerujte da sam imala posao svojih snova. Nemam vam više što reći. Ne trebam sažaljenje, samo malo razumijevanja, da me sada pustite da u miru svoju bol odbolujem - kaže nam prozvana imotska teta iz vrtića.
'Želim joj sve najbolje'
Evo što nam kaže majka jednog 'vrtićanina':
- Jesam, prva sam graknula protiv nje jer je to totalno neprimjerno prema djeci. Onda sam drugi dan nakon pročitanih komentara i njezina otkaza, pa isprike roditeljima javno preko medija, stala i vidjela da sam se i zaletjela. Nisam usporedila s drugom pričom koju mi je moje dijete kazalo, a to je da voli tu tetu i da se najviše voli igrati upravo s njom. I vidjela sam to na puno primjera kada bih došla po dijete u vrtić. Stoga joj poručujem da iziđe iz ovoga čvrsta i bude hrabra, jer svaka se škola u životu plaća. A ona ju je itekako platila. Želim joj sve najbolje u životu.