Emigrant, novinar, publicist i prevoditelj, 86-godišnji Podgoranin Gojko Borić, iza sebe ima zbilja bogatu biografiju, od 35-godišnjeg novinarskog rada na njemačkoj međunarodnoj RTV postaji Deutsche Welle Köln preko bijega u Austriju kada je s prijateljima istomišljenicima u Splitu pokušao izdati nezavisni časopis Kritika u čemu ih je spriječila UDBA pa sve do prijateljstva s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali iz vremena dok je Tuđman putovao Europom bez svoje putovnice.
Borić posljednjih desetak godina sa suprugom odmara u Makarskoj u koju dođe ili u svibnju ili u rujnu, susreli smo se u hotelu "Osejava" i popričali o brojnim temama, od emigracije preko Makarske i novinarstva pa sve do druženja s Tuđmanom i prilikama u Hrvatskoj.
U kratkom uvodu možemo reći da je Borić iz Podgore iz zaseoka Marinovići kao 12-godišnjak s obitelji morao izbjeći u logor El Shatt gdje je završio 1. razred gimnazije, a kada se vratio doma, drugi gimnazije završio je u Makarskoj, a treći i četvrti u Zagrebu, dok je Srednju tehničku građevinsku školu pohađao u Splitu.
U Austriju je kao emigrant dospio 1954. godine pa je u Grazu započeo studirati arhitekturu i surađivati za Hrvatsku reviju. Bio je Borić i u Španjolskoj, u Madridu je objavio prve radove u ''Hrvatskoj državi'', a kao 30-godišnjak je došao u Njemačku gdje je započeo karijeru novinara, prevoditelja, spikera, reportera, komentatora i urednika.
Surađivao je u hrvatskim emigrantskim publikacijama, a nakon osamostaljenja Hrvatske pisao je političke analize u Vjesniku te je bio stalni dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bonna.
Borić je autor knjiga "S inozemnog vidikovca", "Hrvat izvan domovine" i djela "Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravedna. Sedam odgovora na knjigu Ulricha Schillera 'Njemačka i 'njezini' Hrvati'", a danas je suradnik Hrvatske revije u Zagrebu, Vijenca i 3. programa Hrvatskog radija.
Krećemo od početka. Sjećate li se zbjega iz Podgore u El Shatt?
- Svega se sjećam, poslije pada Italije 1943. godine došle su ustaše i kao uvijek pravile gluposti pa su onda došli partizani i rekli da nam dolaze Nijemci koji su dosta žešći i brutalniji od Talijana. S Talijanima se nekako moglo nagoditi, pokazivali su nam fotografije svoje djece i žena i s njima se dalo razgovarati i bili su umjereni. Onda smo iz Podgora Sela prvo išli na Hvar pa na Vis gdje su bili partizani, Englezi i izbjeglice, sve zajedno oko 30 tisuća ljudi, pa nam nije preostalo ništa drugo nego otići u Italiju gdje smo živjeli tri-četiri mjeseca.
Onda su se Englezi pobojali njemačke kontraofenzive pa su nas prebacili 1944. godine u Egipat, u El Shatt. Tamo je bilo više ogromnih logora pod šatorima u kojima smo živjeli do svibnja 1945. godine. Onda je završio Drugi svjetski rat pa smo imali mogućnost otići u Australiju ili se vratiti u Jugoslaviju, a mi smo se na koncu vratili u Podgoru.
U Austriju ste emigrirali zbog UDBA-e i omladinskog časopisa čime ste izbjegli uhićenje. Kako se sve to odvijalo?
- Kada sam u Splitu pohađao školu kao 20-godišnjak, nas petero, šestero htjeli smo osnovati omladinski časopis, ali izvan Partije. Tu su nas "nanjušili", a UDBA nas je počela progoniti. Htjeli smo izdati časopis Kritika i u njemu se udaljiti od svih ideologija, i lijeve i desne, biti na tragu kršćanstva. Skupili smo novac za tiskanje časopisa od raznih poduzeća, ali kada smo ga dali tiskati u Šibeniku, UDBA je "upala" u tiskaru, pogledala što se piše i sve uništila. Onda sam dobio informacije od jedne moje dobre prijateljice koja je u Splitu radila kao tajnica tajne policije i koja mi je rekla da pobjegnem jer me namjeravaju uhapsiti.
Pobjegao sam u Austriju, a prije toga sam godinu dana bio vojnik u JNA u Makedoniji. Svojima u Podgori uopće nisam rekao da bježim i gdje idem, već sam im kazao da sam uzeo godišnji odmor. A kako sam radio u Splitu, u Upravi državnih zgrada, šefu sam rekao da idem dva tjedna na odmor u Podgoru. Prvo smo otišli u Zagreb gdje smo tražili vodiča koji bi nas ''prebacio'' preko Slovenije u Austriju, ali nam je jedan pametan čovjek rekao da ga ne tražimo jer će nam tako UDBA ući u trag budući da vodiči rade za njih i dovest će nas točno tamo gdje nas čekaju.
Potom sm došli u Ljubljanu gdje su nam dali pametan savjet vezan za graničare - pogranične stražare kojih se zapravo nismo plašili, već su nam strah predstavljali njihovi psi. Tako su nam rekli da kupimo dva, tri kilograma mljevene paprike koju trebamo bacati iza sebe i kada pas na nju naiđe, onda mu je par sati onesposobljen njuh. Baš tako je i bilo, ostali smo u šumi, čekali noć i onda prošli preko granice u Austriju.
Tamo smo radili kod nekog seljaka jer smo došli s 10 dolara u džepu, bio je naporan i težak posao. Potom smo stigli do Graza gdje sam upisao arhitekturu koju nikada nisam završio pa sam kratko radio u inženjerskom uredu i na koncu dobio poziv iz Kölna za rad na RTV postaji Deutsche Welle.
Ima li danas u Hrvatskoj "udbaša"?
- Mislim da su to legende i da su svi "udbaši" koji su nekoć bili aktivni ili umrli ili ostarjeli, a priče da su njihova djeca "udbaši" čiste su gluposti i fantazije i neka vrsta međusobnog zastrašivanja, neprekidno vraćanje u prošlost. Ma, partizana i ustaša nema, oni su prošlost koja se više ne može promijeniti i to je samo priča kako bi se narodu pažnja skrenula sa stvarnih problema. Treba svladati prošlost i ostaviti je stručnjacima povjesničarima koji će pisati o povijesti. Moramo rješavati sadašnje probleme.
Jeste li se ikada pokušali baviti politikom?
- Uvijek sam samo želio pisati i pisati, držao sam se toga da su novinari na drugoj strani barikade pa sam odbijao baviti se politikom.
Makarsku često posjećujete zadnjih godina, jeste li uočili neke promjene, nedostatke ili prednosti života u Makarskoj, koliko se zapravo i kako grad promijenio?
- U Makarsku iz Kölna volim doći na odmor na tri tjedna, a moji dragi su sahranjeni u Podgori, mama, tata i brat, a i ja ću kada me više ne bude. Poslije Drugog svjetskog rata Makarska je bila malo mjesto sa 3000 ili 4000 stanovnika, a sada ih je oko 20.000 i mislim da je došla na granice svojih mogućnosti i bilo bi gadno kada bi se još više širila. U ovom gradu nema infrastrukture za toliko puno kuća i ljudi pa je doista dosta.
Betonizacija je zbilja uzela maha, a jedina prednost je što nema toliko puno nebodera, ali tu su mnoge kuće i apartmani u kojima zimi nitko ne živi. Sviđa mi se što se turistima nude brojni hoteli i restorani i što mogu živjeti u svom svijetu. Nisam stručnjak i govorim kao čisti amater, ali mislim da bi turističku sezonu trebalo produljiti jer su tri mjeseca premalo, a to se može postići zdravstvenim turizmom za koji postoje sve preduvjeti. Osim toga, u Makarskoj bih želio pogledati dobar film, ali kina nema što je doista poražavajuće, ali nema ni priredbe jer kulturno ljeto treba produljiti na zimu, Ovako imamo samo šetnju, more i sunce.
Iz Makarske i mjesta na Rivijeri u inozemstvo se iselio veliki broj ljudi, posebno mladih. Mislite li da lokalne vlasti mogu iznaći način vratiti ih?
- Iseljavanje je pojava u svim bivšim komunističkim zemljama. Mnogi od mladih koji su otišli u Irsku, Njemačku ili Nizozemsku ne žele kazati kako tamo žive jer nikome u inozemstvu ne cvjetaju ruže. Ako stranci dobro ne poznaju jezik i ako nisu neki stručnjaci, žive vrlo skromno i tamo moraju obavljati poslove koje domaći ne žele. Teške, prljave poslove. Nije vani tako dobro kao što se priča, a oni koji tamo ne dožive neki veliki uspjeh, obično pričaju neke svoje uspješne priče koje nemaju veze sa stvarnošću.
Iseljavanje je bilo veliko i iz Rumunjske, Bugarske i Poljske, ali Poljaci su ti koji se najuspješnije vraćaju jer su najbolje iskoristili EU fondove pa su otvarali nova radna mjesta i onda su olakšali strancima da osnivaju tvrtke u Poljskoj. Takav model bi se mogao primijeniti i na Hrvatsku u koju se strani investitori moraju privlačiti, a ne tjerati i treba im olakšati izdavanje svih potrebnih dozvola.
Jeste li u 35-godišnjoj novinarskoj karijeri doživjeli neke neugodnosti, prijetnje ili cenzure?
- Radio sam u radio postaji i TV produkciji koju je financirala njemačka Vlada, ali mi smo bili neovisni i mogli smo kritizirati i Vladu. Nikada nisam doživio prijetnje izuzev nekih emigrantskih, govorili su nam da nismo dovoljno veliki Hrvati. Zato sam se uvijek šalio i govorio da sam Hrvat od metar i 82 centimetra.
Koja je onda razlika između velikih i malih Hrvata?
- Veliki Hrvat je onaj koji je nešto ostavio iza sebe, stvorio i napravio. Za mene su veliki Hrvati oni koji su na Mirogoju ili su sahranjeni negdje drugdje, August Šenoa, Miroslav Krleža, Nikola Tesla, Petar Preradović i Petar Šegedin, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman. Mi smo svi mali i obični. Zapravo su Hrvati zakašnjela nacija. Englezi, Francuzi, Španjolci i Rusi su to što jesu i nikada ne postavljaju pitanje: Jesam li ja Rus, Englez ili Francuz?.
Hrvat je onaj koji plaća porez u svojoj državi, pristojno se ponaša i tako odgaja svoju djecu jer dobar čovjek je dobar Hrvat. Uvijek sam bježao od mahanja velikim zastavama, sve su to kompleksi, nadoknađivanje propuštenog. Kod nas se s time zbilja pretjeruje jer je to nekada bilo zabranjeno. To je zapravo neka vrsta nacionalnog puberteta i pokazivanja mišića pa će jednog dana splasnuti i proći. Nadam se.
Tuđman nije volio ni kritike ni savjete, a kod mene je u Koelnu stanovao s krivotvorenom putovnicom
Bili ste prijatelj Franje Tuđmana s kojim ste se dopisivali. Kako je izgledalo vaše prijateljstvo i jeste li se družili kada je postao prvi hrvatski predsjednik?
- Tuđmana sam upoznao oko 1977. godine, 10 godina prije negoli je dobio službenu putovnicu, i to na jedan posve banalan način, no i o tome postoje razne teorije. Kada su Srbi svom disidentu Milovanu Đilasu dali putovnicu, to je izazvalo ljubomoru hrvatskih komunista jer je Tuđman putovnicu tražio godinama, ali mu je nisu dali i na koncu je dobio baš iz ljubomore. Deset godina prije toga, po Europi je putovao s krivotvorenom putovnicom i tada sam ga i upoznao jer je došao u Köln i stanovao neko vrijeme kod mene. S njim sam se dopisivao preko bečke adrese, jednog inženjera koji je moje pismo nosio njegovoj supruzi. Dok je bio u zatvoru, htio je da mu se objavi knjiga o nacionalizmima u Europi i taj je rukopis imao 800 stranica, a od njega sam napravio sažetak na 30 stranica. Sažetak na njemačkom jeziku poslao sam nakladničkim kućama i sve su ga odbile osim jedne uz uvjet da skrate rukopis za trećinu pa je to Tuđman glatko odbio.
Nažalost, bila je to jedna ne baš savršena knjiga jer nije imao primarnih izvora, nije smio putovati niti dolaziti do arhiva, već samo sekundarnih pa je citirao novine. Na kraju mu je knjigu objavio Mate Meštrović na engleskom jeziku, a kasnije je izišla i na jako lošem njemačkom. Ali nakladnička kuća s kojom sam uspio postići dogovor kazala mu je da objavi svoju biografiju i opiše kako je od partizanskog generala postao hrvatski rodoljub. Napisao sam mu u pismu da mu je to izvrsna prilika prije sloma Jugoslavije, ali je kazao da je još za sve to prerano pa je projekt propao. Tuđman je kao čovjek bio dosta osjetljiv, nije volio kritike ni savjete, a naše je prijateljstvo oslabilo kada je postao predsjednik RH.
Plenković ne osjeća patnje malog čovjeka'
Možemo malo o Vladi RH? Mislite li da će Vlada u sadašnjem sastavu opstati do kraja mandata i kako komentirate rad ministara, a kako saborskih zastupnika?
- Premijer Andrej Plenković briljantan je čovjek, zna svjetske jezike, kretao se u visokom društvu i živio je u inozemstvu, ali imam dojam da ne osjeća patnje malog čovjeka i da se nekako odnarodio. Mada mi se Sabor čini kao cirkus i na vrlo niskoj je razini jer se zastupnici vrlo neozbiljno ponašaju, to se ne može reći za Vladu RH pa mislim da će izdržati do kraja mandata.