Jematva na otoku Hvaru u punom je jeku, a vinogradarima idu na ruku i dobre vremenske prilike.
Bijele sorte, isto kao i crne – merlot i cabernet sauvignon – već su obrane, a sada se u konobe slijeva plavac mali. Godina je odlična, urod, kvaliteta, pa i sladori su iznadprosječni. Ipak, berbu ne doživljavamo kao nekad, ne lijepi se više onaj slador za asfalt, nema prepoznatljivog mirisa mošta u zraku. A kako bi i bilo kad grožđe više ne otkupljuju nekoć vrlo moćne "Hvarske vinarije" iz sastava splitskog "Dalmacijavina", ne vidimo ni otkupljivače s kopna, težaci su na mukama i vinovu lozu u pravilu obrađuju tek toliko da bi zadovoljili vlastite potrebe.
– Često na stručnim skupovima slušamo kako je prije 120 godina na našem škoju pod lozom bilo oko 5700 hektara zemlje, a sada smo možda već ispod 300 hektara. Pa jesmo li mi onda uopće više vinogradarska regija, jer svojedobno je samo podrum "Hvarskih vinarija" u Jelsi mogao primiti i do 300 vagona grožđa, a pogon u Starome Gradu čak dvostruko više. Nesređena situacija na tržištu, koje se praktički raspalo, ali i privatizacija na naš način učinili su svoje, tako da sada imamo tek nekoliko manjih vinarija, jednu vinarsku poljoprivrednu zadrugu i težake koji proizvode samo za sebe i svoje goste – veli Frančesko Duboković Zmoj, diplomirani inženjer agronomije iz Jelse.
Slab interes s kopna
On na potpuno ekološki način obrađuje jedan hektar vinograda, koji zapravo pripada vinogorju južne strane Otoka sunca i nalazi se na poziciji Medvid bada. Riječ je o području na kojem se tradicionalno uzgaja plavac mali, pa je tako naš Frančesko ove godine u njemu već ubrao oko šest tona izuzetno kvalitetnog grožđa. Očekuje da će u konačnici dobiti približno dvije tisuće litara pravog vina, nešto će se potrošiti u domaćinstvu, a ostalo čuva jer je projekt "Dom plavca maloga" kandidirao za sredstva iz EU fondova. Neka se nađe, želi spreman ući u komercijalu.
– Znakovito je i to da na otoku iz godine u godine imamo sve manje otkupljivača s kopna. Valjda su ljudi i tamo zasadili lozu da bi zadovoljili njihove potrebe, a godina je općenito dobra, pa stoga k nama ni ne dolaze. Otočani se snalaze kako znaju, značajno su unaprijedili tehnologiju proizvodnje vina i imaju sve više različitih brendova, fale još kvalitetni podrumi, što je također vrlo važno. Sretna je okolnost da naši težaci viškove plasiraju kroz ugostiteljstvo i turizam, a čisto me uhvati tuga kada čujem da neki od njih jednostavno ne znaju što bi učinili s proizvedenim grožđem, od kojega su ne baš tako davno živjele cijele obitelji na Hvaru – govori Duboković.
Njegov kolega, vinogradar Antun Božiković Bjankin, isto tako upire prstom u sve ono što opterećuje otočno vinogradarstvo, a toga je zaista puno. Nakupilo se. Naime, on je prije nekoliko godina obrađivao devet tisuća trsova loze, od čega je samo u Plaži imao četiri tisuće plavca maloga, a ostalo u srcu škoja, baš oko Svirača, odakle i dolazi. Zna se da je kvaliteta grožđa na spomenutim lokacijama bitno različita, što ponajviše ovisi o geografskim i mikroklimatskim uvjetima spomenutih područja. Naravno, nije zanemariv ni način obrade vinograda, pa se onda sve to itekako odražava i na cijenu koja se postiže na lokalnom tržištu.
Sve manje površine
Jasno, ljudi su se s vremenom okrenuli drugim djelatnostima, kao što je turizam. Tu se puno lakše zarađuju šoldi, ali zar se u butelji hrvatskog vina ne zrcale svi problemi naših vinogradara, pa i vinara? I zato se i hvarski vinari pitaju zašto država ne učini nekakav ozbiljniji iskorak iz sadašnje situacije. Jer, kazat će, prije samo desetak godina slušali smo kako pod vinogradima imamo od 50 do 55 tisuća hektara, a u zadnje vrijeme govorimo o tek 19 tisuća hektara, uz sve poticajne mjere. Zar to nije "buba u uho" onima koji vedre i oblače u poljoprivredi, znaju li oni da Hrvatska ima bogomdanu zemlju barem za uzgoj plavca malog, a pod njim je tek 1500 hektara zemlje?
A zašto ne bismo afirmirali i neke druge, pogotovo autohtone sorte kao što su bogdanuša, babić, crljenak, maraština, žlahtina, teran, jer od toga bi u konačnici svi imali koristi, kažu vinogradari.
'Jedva pokrivamo troškove!'
Moj je otac, još u ono doba kad se radilo na ruke, obrađivao i do 40 tisuća loza, a zamislite, ja sam sada to rapidno smanjio i ostao na malo više od dvije tisuće trsova plavca maloga. Pa zar to nije drama, katastrofa, da ne kažem kataklizma?
Istini za volju, u Podgomilu sam dao tisuću loza u najam, ali tko je svemu ovome kriv?! Jednostavno, nestalo je ono tržište od prije, na otoku nema tko zemlju raditi, ni grožđe brati, a kamoli ga otkupiti. Nekada su kupci za kilogram vrhunskog plavca maloga s južne strane škoja izdvajali i do 30 kuna, danas ponegdje ni upola manje.
A što tek reći za grožđe sa središnjeg dijela otoka, ono ide po šest do sedam kuna po kilu, ne možeš ni troškove pokriti. Kod nas se grožđe već odavno prima ili predaje, njega se zapravo ne kupuje, znači, težaci ga najčešće daju u tuđe ruke, a da ne znaju hoće li im ono uopće i kada biti plaćeno – jada se Bjankin.